Enderova igra (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Ender’s Game temeljen je na istoimenom SF romanu iz 1985. autora Orsona Scotta Carda. Različiti kritički krugovi iz različitih razloga smatraju taj naslov jednim od najvažnijih odsjaja iz žanra znanstvene fantastike, zbog čega je nemoguće naići na liste preporuka koje ga ne rangiraju pod neki oblik lektire. Roman nije stilski fantastičan i radnjom nevjerojatan, ali je prepun vrlo zanimljivih koncepcija i pozadinskog, spekulativnog sadržaja koji se nadograđuje što se djelo dulje analizira. Ender’s Game, dakako, mora biti najprije razmatran kao film, ali ne povući usporedbe bila bi pogreška jer mnoštvo pozitivnog i negativnog preklapa se s romanom u obratnom predznaku.

Priča romana i filma vrti se oko nastojanja vojne akademije da pronađe kandidata sposobnog predvoditi najmoćniju flotu protiv izvanzemaljske sile. U budućnosti, Zemlja pretrpi napad vangalaktičke insektoidne vrste i, unatoč uspješnoj obrani, ostane u strahu pred mogućom novom najezdom. Njihova nastojanja da pronađu idealnog vođu i osiguraju Zemlju dovede do drastičnih promjena u socijalnim odnosima; do mjere u kojoj djeca od najranije dobi pohađaju treninge kako bi im čim prije bili otkriveni talenti i njihove vještine isklesane, a umovi indoktrinirani (otprilike u smjeru u kojem se kreće američka politika lažnog protuterorizma), a nastaju u obiteljima upravo s ciljem pohađanja akademije (otprilike kao što se danas prave djeca da bi se dobili stanovi ili računala). Jedan je takav dječak Ender Wiggin (Asa Butterfield). Njegova zavidna razina istovremene artikulacije strateške sposobnosti  i pomaknuta, proračunata hladnokrvnost posve zapanje brigadira Graffa (Harrison Ford) i bojnicu Gwen (Viola Davis), te ga oni silom guraju kroz vojnu školu i simulacijsku obuku, uvjereni da je Enderu suđeno predvoditi flotu u obračunu koji im se približava.

EG17_06909RC_V01b.JPG

U procesu osuvremenjenja doživljaja budućnosti autori filma imali su široko polje slobode i finih 110 milijuna dolara. I čini se da su 2012. i 2013. godina moment razvoja filma kada animatori probijaju zid vlastitih vještina jer Ender’s Game nije ni prvi, a ni zadnji u nizu filmova koji izgledaju fantastično (i čini se da ih svemir posebno inspirira). U doba izlaska romana doseg koncepcije moguće 3D realnosti i vizije buduće tehnologije ekvivalent je mašti Lisbergerova Trona (1982.), dok je danas već evidentno da je baš svaka tehnološka i vizualna ideja budućnosti možda i nedovoljno napredna za potencijale koji pred nama stoje. Isto vrijedi za unutarsvjetovni pomak u kvaliteti tehnologije i mogućnostima operiranja i napadanja. Totalna modernizacija vizualne materije stoga je ovdje ne samo dobrodošla nego i krajnje nužna za uspjeh smisla filma, a za Ender’s Game može se reći da to odrađuje impresivno, iako bi jedna od nuspojava moglo biti konotiranje s dječjim filmom. Gledati besprijekorne teksture, ispeglani interijer i eksterijer lokacija te šarenilo boja koje se upotrebljavaju u spletu s dominantno dječjom glumačkom postavom moglo bi nekima oduzeti od osjećaja zbivanja inače vrlo ozbiljne radnje. Ender’s Game je, da se tako izrazim, izrazito tematski ozbiljniji od npr. Tron: Legacy (2010.) ili Star Trek Into Darkness (2013.), ali vizualno posve pada u tu kategoriju popcorn filma.

Stoga bi vizuali nekoga mogli zavarati da se radi o manje ozbiljnom filmu no što on zapravo jest, ali i obratno: ne valja biti zavaran vizualima jer u drugim aspektima film ima priličnih problema.

0

Prije svega, da bi scenarij uspješno pokrio radnju knjige i zahvatio sve relevantne poante, trebao bi trajati dva i pol do tri sata, zasigurno, što ne zvuči loše kao što bi se moglo činiti jer knjiga daje dovoljno materijala da se napravi ludilo od sage. U ovom obliku, doduše, možda bi neke dijaloške izmjene i pokoja scena više ponudili, ali autori su u načelu maksimalno kompresirali (nedugačak) roman i od cjelokupne radnje napravili brzi tečaj. Oni koji roman nikada nisu čitali vrlo će vjerojatno, stoga, primijetiti forsiranje radnje naprijed i vremensko-prostorno preskakanje čitavih potencijalnih poglavlja, dok će čitatelji romana primijetiti nonšalantnost kojom su najvažniji aspekti romana izbačeni. Drugim riječima, samo je jedna ključna poanta iz romana prenesena na film u onom duhu u kojem se pojavljuje u romanu (ono što Ender čini pod presingom drugih i čime to rezultira), dok je izrazit broj drugih konflikata marginalno dotaknut. S druge strane, ta neusmjerenost na moralno veoma upitne odluke likova sama po sebi budi u gledatelju upitnike i pokazuje izvijenost situacije na koju smo slobodni sami reagirati, što nosi svojevrsnu vrijednost.

Primjerice, simulacijske borbe timova i odnosi članova s Enderom veliki su i vrlo bitan dio radnje romana jer izravno pokazuju ono kako Ender čini što čini, dok su ovdje a) ugurani u nekoliko kratkih scena u kojima apsolutno ne možete procijeniti što se i zašto događa i zbog čega ih prati glazba kao da se radi o pohodu na Middle Earth, te b) nedovoljno karakterizirajući za Endera. Film, kao i roman, odmah na početku daje naznaku da je Ender ta nada čovječanstva, ali roman, za razliku od filma, daje dovoljno opipljivog materijala. U filmu se to svodi na neka nejasna ad hoc rješenja i usputne komentare o njegovoj fenomenalnosti, a nije i da pojedine scene opravdavaju te motivne sugestije svojim sadržajem – dođe do scene u kojoj Ender tobože osvaja poštovanje, drugi likovi to prihvate, ali nije najvjerodostojnije. Težnja da se prođe bitnim dijelovima romana, bez da se doista i prenese poanta tih dijelova romana, ovdje dovodi do lanca šturo ocrtanih događaja, o čijoj bitnosti možemo suditi samo prema izvrsnoj glazbenoj podlozi Stevea Jablonskog. Ali u suštini, zašto točno ženski zbor i gudački orkestar epiziraju jedan Enderov skok tokom simulacije, ostaje pitanje. Mi, dakako, prema glazbi ili znanju o romanu već podsvjesno zaključujemo o važnosti, ali izvan te fantazmatike nema potrebne čvrstine. Stvar nam je dana at face value.

2

Slično je s drugim velikim temama romana ili njegovih likova: npr. Enderov stalan strah od prelaženja granice kontrole i postajanja svojim bratom Peterom, inače izbačenim iz akademije zbog agresivnosti: u filmu je to naznačeno s jednom ili dvije mehaničke linije dijaloga. Potom misaona igra koju Ender igra, pa metode kojima se Endera izolira od prijateljstva s drugima – što je svakako natuknuto u filmu, ali nije ničime opravdano, pa sporedna, vrlo bitna radnja koja se počne događati unutar Enderove obitelji (između sestre i brata) koje su posve izbačene iako bitne za cjelinu, itd. Tom linijom autorskih odluka, u filmu se pojavljuje mnoštvo likova, motivacija i samih elemenata svijeta Ender’s Game naslova (primjerice pojmovi poput Hegemon i Strategos), koji su u romanu jasno potkrijepljeni, a u filmu tek usputno nabačeni. Najveći je problem posljednja desetina filma, kada su autori odlučili razvezati Cardov čvrst završetak u slobodno lebdeći apsurd. I to je vrlo čudno jer je Card bio upleten u rad na scenariju.

Situacija je također slična kada su u pitanju utjelovljenja likova: glumci zaista jesu onoliko dobri, koliko bi za ovakav film i trebali biti, ali su karakterizacije izrazito šture, kao i njihov razvoj. Već je sam Cardov roman imao problem s hitrim razvijanjem odnosa likova i naglim skokovima u razvitku radnje, a ovdje je to tim više gonjeno. Asa Butterfield u suštini pogađa nepristupačnog Endera iz romana koji opet pokazuje svoju nadmoć time što nikoga ne čini budalom, što bi nekima možda bilo najvažnije, a Ford je vrlo dobar kao brigadir Graff, nešto osjećajniji spram romana. Sve druge likove možemo smatrati sporednim castingom, a za ono što jesu, kako ih se glumi i što izvode, možemo reći da su odrađeni prema potrebama. Nažalost, nitko od njih ne igra bitniju ulogu niti je na ovaj ili onaj način upečatljiv jer naprosto nema to ni vremena ni prostora postati. Međutim, unatoč ubrzanosti razvitka i parcijalnosti svake role, kemija među glumcima/likovima – Ender i Graff, Graff i Gwen, a i Ben Kingsley te Hailee Stainfeld – svakako je postojana i mogla je biti tim bolje iskorištena. Kemija među glumcima također pomaže otkloniti osjećaj visokog valjanja ritma dinamizacijom pojedinih scena.

ENDER'S GAME

Teško procijeniti, naročito nakon što ste već pročitali roman. Na trenutke vrlo dobro ponese čitavu cjelinu Ender’s Gamea, u cjelini zbrzan i bez onoga što se naročito cijeni u romanu, izvrsni audiovizualni materijal i solidne glumačke izvedbe, slabo pripovjedno pokriće. Bolje od prosjeka, a opet nedorečeno.

8 komentara za “Enderova igra (2013.)

  • Mario says:

    7,5

  • Darko says:

    Ograda odmah na početku, nisam još imao prilike pogledati film. Čitam recenziju filma, pa ono pitam se da li se uopće truditi pogledati film ili … No, mislim da je bespredmetna rasprava i uspoređivanje filma i knjige. Dajte mi jedan film koji je bar donekle usporediv sa knjigom, a da nisu Gospodari … Gledajući filmove koji su rađeni po predlošku neke knjige, svi se mi u pravilu razočaramo. Ali ima jedan veliki ali, nitko nas ne sili da idemo gledati takve filmove, osim naše znatiželje, te se u pravilu razočaramo jer se režiserova sloboda viđenja scenarija u pravilu ne poklapa sa našom maštom. No ako se prepustimo priči i damo šansu režiseru, ono bez očekivanja , moguće je da se i ugodno iznenadimo. Naime očekivanja su gadna stvar, u pravilu nas vodi do razočaranja, a tko ih voli, ja osobno ne, tako da sugeriram svima, probajte gledati filmove rađene po knjigama bez očekivanja, iz osobnog iskustva mogu reći/napisati, nema očekivanja – nema razočaranja, samo prepuštanje i uživanje. Pa valjda, bar većina nas ide u kino zbog zabave, a ne zbog “samokažnjavanja” ili razočaranja.

  • Maximus says:

    Darko slažem se sa tobom. Eto čitao sam knjigu i išao sam pogledati film. Bez ikakvih očekivanja i mogu reći samo jedno da film nije jako loš iako je na trenutke užasno spor i dosan. Sve je previše razvučeno i premalo je akcije (za ovo zadnje ne mogu vjerovati da sam napisao)!

  • Sven Mikulec says:

    Kao osobi koja knjigu nije čitala, osnovna mi se ideja (tj. kraj filma) iznimno dopala. Sve ostalo je lako zaboravljivo.

  • DS says:

    @ Darko: Apsolutno. Kada je u pitanju adaptacija, da bismo filmu valjano pristupili potrebno je najprije gledati ga kao da ne postoji ništa osim njega.

    Ali, oni koji su upoznati s izvornim materijalom naprosto imaju epistemički problem (a češće smo tome izloženi i zbog loših trailera koji previše otkrivaju – i trailer je vrsta izvora). U tom smo slučaju natjerani stavljati u zagrade sve što o izvoru znamo, da bismo donekle dobili uvid u film sam. U takvim situacijama proučim što o filmu kažu ljudi koji ne znaju ništa o izvoru, pa u kritiku integriram podudarajuća stajališta s onima za koja sam nastojim procijeniti kao moguća i slobodna od utjecaja radnje.

    Nama koji pak znamo odnose izvora i adaptacije, ipak ostaje neokaljana sposobnost filmološke, nenarativne strukture filma, što je ipak +. :)

  • Mariola says:

    Jeli itko igdje napisao da je ovo dječji film? Da, dječji SF-ić skromnih dosega, tek nešto malo bolji od modernih dječjih serijala o klincima superjunacima sa dječjih kabelskih televizija, uvjerljivih koliko i Ivo Sanader kad kaže da on ništa ne zna o mažnjavanju love.
    Sama premisa o tome da su djeca bolja za vođenje rata jer bolje igraju igrice debilna je koliko i daljni razvoj filma. Sam kraj donekle opravdava takvu premisu, ali da bi film dobio prolaznu ocjenu potrebno je da bude donekle dobar i uvjerljiv do tog kraja. A nije!
    U pravu je kritičar kad kaže da “nabrijavanje” koje cijelo vrijeme prati film uopće nije u skladu sa radnjom, da nabrijavanje super inteligencije i sposobnosti glavnog junaka uopće nije u skladu sa viđenim, i to Vam otprilike izgleda kao ona indijska sapunica u kojoj kamera fokusira dvoje, troje glumaca za stolom tj. njihove geste lica, uz pompozni orkestar, da bi jedan od njih pitao (uz crashendo u pozadini): “koji ćete čaj popit?”
    Ali, za razliku od tog Bollywooda, ovo je Hollywood od kojeg se očekuje daleko više. Također je posve nejasno zašto junci filma (pardon, junaci filma) gotovo pola filma vježbaju beztežinsko stanje kroz glupu, nezanimlji vu i neuvjerljivu igru osim da tzv. superiornost glavnog junaka dolazi do izražaja (superiornost; moš si mislit), kad mu ta sposobnost odn. superiornost uopće na kraju ne koristi niti ju upotrebljava niti ju treba upotrebljavat?!
    Sama odjava filma koja želi izmoralizirati “superiornog” junaka je šlag na torti nedorečenosti, gluposti i debilane ovog filmskog nedjela. Najbolje je to opisao moj brat kad je za vrijeme gledanja filma u kinu, izvadio mobitel i rekao: idem se pripremat za rat! :)
    Sve u svemu, nakon odgledanih stotina i stotina filmova u zadnjih par godina, ovo je najlošije bačenih dvadeset i kusur kuna u filmsku srijedu.
    Ocjena: 1/10

  • DS says:

    @ Mariola: Ja sam napisao u recenziji da bi se mogli naći gledatelji koji će steći dojam da gledaju dječji film! 😀 I mislim da i ta interpretacija nije ništa promašena i složio bi se sa svime napisanim, ali bih ponudio nešto drugo po pitanju djece-mašina:

    Nije debilno da rana indoktrinacija i treniranje djece daju takve umove – najbolji su primjeri povijesni primjeri poput Johna Stuarta Milla, dok su drugi dobri primjeri recimo rane sportske i umjetničke pripreme od malih nogu, koje rezultiraju igračima poput Nadala, do svoje 18. godine dosegnu vrh onoga za što su specijalizirani. Takvi usmjereni klinci u svom području do 10. godine već preskoče 80% svjetske populacije u svojim dosezima. Isto vrijedi za male religijski pogonjene klince. Pronađeš li odgovarajući adaptivni um, uopće nije nerealno da možeš stvoriti mašine – jer možeš, ali i kada ga stvoriš, nije svejedno kakav je. Zato ovi u filmu traže klinca koji je, takoreći, rođen za genocid. Ali učestala posljedica toga u stvarnosti su i rani slomovi živaca ili socijalna disfunkcija, čega u filmu nema. Je li trebalo biti, ne znam. :)

  • 0beron says:

    Treba uzeti u obzir da Ender Saga ipak sadrži 15 (uskoro i 16 knjiga), skoro pedeset stripova, audiodramu i evo sada, film, da je kao predložak za film korištena samo prva knjiga, napisana kao laki, zabavni uvod, u stvari proširena priča starijeg datuma i treba uzeti u obzir da se radi o Orson Scott Cardu, koji je, ne samo na osnovu samo jedne knjige, postao jedan on najutjecajnijih živućih autora SF-a.

    Oni koji se ne žele zamarati ubergeekovskom djelatnošću proučavanja cijele pozadine ove priče, pa i njenog tvorca, možda bi svoje komentare ipak trebali ograničiti samo na film koji su (ako su) pogledali, koji se može, kao u Mariolinom slučaju gledati kao dječji filmić. Ostatak osnovne trilogije, to svakako nije. Na žalost ne vjerujem da će američka filmska industrija uložiti u snimanje nastavaka, koji bi vjerojatno ispali “preteški” prosječnom filmskom konzumentu, a time i nerentabilni.

    Prve 3 knjige pokupile su, ne slučajno, gomilu žanrovskih nagrada, i zasluženo se nalaze na skoro svakom popisu SF literature koju se vrijedi pročitati. Tko mi ne vjeruje neka sam provjeri. Za on koji svoje čitalačke vrhunce vide u čitanju titlova filmova… ovo je Enderova igra… sviđalo se to vama ili ne, ostatak neka vam netko ukratko prepriča…

Leave a Reply

Your email address will not be published.