Elysium (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Elysium (2013., 109 min.)

Režija: Neill Blomkamp

Scenarij: Neill Blomkamp

Glume: Matt Damon, Jodie Foster, Alice Braga, Sharlto Copley

Ocjena: 5/10

 

Neill Blomkamp i Matt Damon čine intrigantan blockbuster par. U Blomkampovom se znanstvenofantastičnom opusu ne nalazi film bez socijalnog podteksta (District 9, Tempbot, Adicolor Yellow, primjerice), dok je Damon od svojih početaka sklon projektima subverzivirajućeg karaktera (Good Will Hunting, Inside Job, The People Speak, American Teacher, Che, The Informant!, The Rainmaker, Dogma, primjerice). Budući da su posljednjih godina inteligentan sadržaj i zabavan sadržaj holivudskog filma rijetko proporcionalni, već spomen imena stvaralačkog pogona iza filma navode nas da pred Elysiumom vrijedi provesti vrijeme.

Događanje Elysiuma smješteno je u 2154. godinu i centrira se na problem društveno-ekonomskog rasloja. U prostoru Zemljine orbite izgrađena je postaja Elysium i napučena najbogatijim slojem američkog društva, dok je ekonomijski, socijalno i moralno potpuno iscrpljena Zemlja prepuštena bizarno prenapučenom stanovništvu bez osnovnih mogućnosti za dostojan život. Matt Damon preuzima ulogu Maxa, siročeta iz latinoameričkog slama Los Angelesa čiji je životni san steći pravo življenja na Elysiumu i sa sobom povesti Freyu (Alice Braga), djevojku svog života. Max u tome nije uspio i mjesto toga postao je osuđivani kradljivac automobila, sada zaposlen u gigantskoj korporaciji. Kada Maxa voditelj natjera na opasan postupak i podlegne ga smrtnoj dozi radioaktivnosti, on odluči poduzeti sve da stigne na Elysium i izliječi se njihovom iznimno razvijenom medicinskom tehnologijom.

Centralni problem stratifikacije već je sada alarmantan: dok u američkom društvu najbogatijih 1% posjeduje 40% ukupnog američkog bogatstva,  donjih 80% stanovništva posjeduje 7% istog američkog bogatstva. Ugrubo, s obzirom na prosječnu plaću zaposlenih kojima upravlja najbogatiji sloj, ispostavlja se da navedenih 1% vrijedi fantomskih 380 puta više od radnika. Usporedno, uzmimo pod 1) da u gradovima SAD-a raste aparthejdski trend izgradnje izoliranih prostora namijenjenih isključivo za bogate, pod 2) da se proporcionalno kvaliteti prehrambene i zdravstvene tehnologije smanjuje njena dostupnost širokim masama i 3) da se provode pripreme za koloniziranje Marsa, proizlazi da je premisa Elysiuma varijacija sasvim realnog trenda, već sada duboko usječenog u logiku planetarnog društva. Iz jedne perspektive, tema filma od izrazite je važnosti kao refleksija društvenog stanja, a iz druge perspektive obećava plodan ZF naslov kakvih u žarnu već godinama kritično nedostaje.

Odabrani stilski ton filmu je dao poticajan impuls. Paleta boja prljavštine apokaliptično se prelijeva scenografijom Los Angelesa 2154. i nimalo je simbolična već realna. Interijer i eksterijer budućnosti i međuljudski kaos siromaštva slijede aktualnu sliku slamova kao što i antipodalna rajska ljepota i društveni sklad Elysiuma opisuje sliku današnjeg pervertiranog stupnja elite, time jasno formirajući dvije sukobljene psihologije. Nakon klasične ekspozicije mjesta i vremena radnje i uvođenja Maxovih sjećanja kao standardnog holivudskog lajtmotiva, djelo postaje usmjereno na Maxovu osobnu priču i putem scenskih detalja artikulira atmosferu, tako najavljujući invenciju u recentnoj narativnoj tehnici. Međutim, u trenutku kada Max dobiva konačan motiv za ispunjenje svog sna, tema filma upropaštena je kolapsom zdravog razuma.

Prije svega, društveni kontekst filma implicira politiku socijalizma, ali ako je glavni lik motiviran jedino produljenjem vlastitog života po cijenu tuđih, vrlo malo smisla ima pozivati se na socijalizam. Zaključak filma naglašava filozofiju kolektiva, ali je egoizam jedina zajednička karakteristika likova. Oni niti su subverzirajući niti populacija Zemlje djeluje žrtvom, pa to utvrđuje ideologiju gospodara i roba protiv koje u suštini film želi ići, ali ironično ne uspijeva. Nadalje, autori nisu razmišljali o konačnom rezultatu radnje filma, koji jedino može biti perpetualno stanje društvenog kaosa i nisu egoistične tendencije zaokružili širom slikom ili razradili njihove implikacije da bismo, suprotno, ponovno dobili lekciju o aktualnom društvu. Mjesto toga, film je započeo problemom aktualnog stanja, a završio protiv samog sebe.

Centralni fenomen filma, Elysium, ispostavlja se gigantskim svemirskim projektom koji nadzire nekolicina administratora na čelu s Delacourt (Jodie Foster). Od nas se očekuje da prihvatimo njih kao maksimum zaštite takvog projekta. Takva kartonska paradigma Elyisuma imala bi smisla da je postaja tek katalizator radnje, no ona je konačište sukoba u kojem se, upravo zbog nedorađenosti, odvije niz nekonzistentnih sekvenci. Zadnja trećina filma, dakako, nije isključiv promašaj, već govorimo o kontinuitetu najrazličitijih propusta. Primjerice, Elysium se od prilazećih imigrantskih brodova štiti ručnim napadima sa Zemlje; kriminalne skupine slamova imaju pristup supersoničnim letjelicama, aktualnoj informatičkoj tehnologiji i najmodernijem oružju, ali ne mogu nabaviti jedan primjerak medicinskog uređaja oko kojeg se, zapravo, vrti problem čitavog filma. Resetiranje servera Elysiuma može sve ljude učiniti stanovnicima Elysiuma, što ad hoc rješava kompletan socideološki sukob dvije vrste ljudi, a tri prašinara imaju realne šanse vladati Elysiumom. Vjerodostojnost događanja dodatno je unakažena budalastom znanošću – spajanje tijela s androidnom protezom bušilicama i rezanjem kostiju, hakiranje umova kao da se radi o HDD-ima povezanim napajanjem, upotreba energetskih oružja čiji su dijelovi spojeni selotejpom, letjelice s biosignalnim pregledom grada koje ne mogu razlučiti čovjeka od svinje, sakriveni računalni centar dostupan svima od Los Angelesa do Elysiuma, lako zloupotrebljive propusne kartice iako se već danas koriste bioskeneri, u nedogled liste, rezultirajući nepromišljenim bućkurišem.

Inicijalno, likovi su zanimljivo postavljeni. Max je kroz flashback prezentiran optimističnim i punim života, da bi se ispostavio sivo osjenčan, više egoističan nego li solidaran, više primitivan nego li inteligentan. Funkcioniralo bi provokativno, da nije došlo do puknuća odnosa njegove motivacije i opće teme. Tko se na to ne osvrne, naći će Damona solidnim. Uz Maxa, drugi lik koji će se gledateljima najvjerojatnije svidjeti je Kruger (Sharlto Copley iz Južnoafričke Republike), sporedni negativac pod Delacourtinom komandom, ocrtan divljačkom neovisnošću i nepredvidljivošću. Copley nosi najjači performans unatoč sklonosti redatelja da s primicanjem kraja filma iz njega napravi karikaturu. Braga je imala najlakši zadatak u ulozi dobroćudne i osjećajne Freye, odmah nakon Foster koja je imala još lakši kao hladna Delacourt vučje naravi. I dok bismo pretpostavili da će se upravo u ovakvom filmu Foster zapamtiti po kvaliteti, zapamtit će se po najgorem glumačkom performansu ove godine, što bi se naročito primijetilo da je njen lik imao ikakav smisao, ikakvu svrhu uopće u radnji. Umjesto toga, Foster, naslovljena kao drugo ime Elysiuma i reprezent elite, slučajni je medijator među relevantnijim likovima. Osim Krugera i Maxa, čiji su pomaci u karakterizaciji možda prije greška direkcije nego li izričita namjera, ostali se likovi pojavljuju u stereotipnim ulogama, ne posebice pamtljivo utjelovljenim – Diego Luna kao sidekick žrtva Julio ili Wagner Moura kao ekscentrični diler Spider, da spomenemo preostale.

Sud o Elysiumu daleko je od zaključka da nije gledljiv, naročito ako ste u stanju prijeći preko nesuvislog sadržaja – solidno tempirana radnja i njen pozadinski smisao, autorska poruka, trendovski OST novopridošlice Ryana Amona, sirove akcijske sekvence i inicijalno zanimljive ideje likova za odsječak gledatelja bi mogle biti sasvim dovoljne kao izlika za grickalice ili odmor od dana. U tom smislu Elysium ispunjava funkciju ljetnog filma koliko i svaki drugi ovih godina. Ali groteskna nesuvislost radnje, loša gluma, promašene karakterne role i isprazna motivacija likova suviše su destruktivan spoj da bi se moglo govoriti o dobrom filmu.

Zahvaljujem na vremenu.

19 komentara za “Elysium (2013.)

  • sajp says:

    Na svu sreću smo mi hrvati ne bitan narod. Samo znamo srat i posrat, zato je našoj filmskoj industriji uspjeh ako 10000 ljudi uspije pojest govno i odgledat naše smeće. Zaslužujemo samo hdz i sanadera

  • Anonymous says:

    Filmski kritičari bi kao i političari, odvjetnici i bankari trebali završiti na lomači jer znaju samo srati.

  • AM says:

    Čini mi se da ovdje filmove požure recenzirati ljudi kojima dani film ništa ne valja.

    Treba malo i gledati filmove nego primjerice doći na film 20 minuta kasnije, navaliti na 3-4 MacDonalds menija dok ide film i proliti se kolom jer ne vidite dobro, i/ili čeprkati po novom mobitelu dok traje film, itd…

  • Kromanjonka says:

    Ja lično mislim da film ne može biti loš ako u njemu igra Džodi Foster. Mislim, ono, kraljica carica i tačka. Ograđujem se od ove recenzije iako dečka koji ju je pisao znam lično.

  • Diskrepancija says:

    Vrlo nepismen članak. Predlažem autoru da uvelike smanji broj riječi i pokuša napisati tekst koji ima supstancu, a ne vokabular.

  • Killing Time says:

    Sad me je strah što će tek meni svijet nagovorit’ kada uploadam svoju recenziju 😀

    http://killing-time.co/

  • Marin says:

    Preporučujem autoru recenzije da svakako nastavi pisati za FAK. Pametnih, lako čitljivih tekstova nikad dosta. 😉

  • grga says:

    upravo ga gledao i film je zakon, a max je imao snove dok je bio mali koji su u budućnosti propali i samo snažan šok koji doživi ga natjera da se ponovno pokrene, naravno da misli prvo samo na sebe ali se kao lik razvija i na kraju žrtvuje za veće dobro

  • Jelena says:

    sviđa mi se kako si objasnio apsurd u koji masa ovakvih filmova upada ali limitirana sam činjenicom da nisam gledala još

  • Vedrana says:

    Nisam gledala film, pa ne mogu reći slažem li se sa sveukupnim dojmom ili ne, ali lajkam recenziju, jer je lijepo strukturirana i argumentirana.

    I ja se nadam da će autor nastaviti pisati za FAK. Pa naravno da nemamo svi isti ukus u filmovima, to je sasvim normalno. Komentari su zato tu da se jave oni s drukčijim mišljenjem pa eto, ima tu i tamo i nepotrebnog hejta, ali neka te to ne obeshrabri. Nadam se da se čitamo i dalje. :)

  • Zeko says:

    Gledo film, dobra ideja ali malo je kako bi rekao “flah” i zbrčkan, loša realizacija. Prvi i osnovni problem svih sličnih filmova je borba čovjeka protiv robota, u takvoj borbi u 99% slučajeva čovjek ne bi preživio prvih 5 sekundi. Drugo Elysium kao stanište bogatih nema gotovo nikakvu zaštitu a na zemlji proizvode milijune robota? Još ima dosta naive, tipa egzoskeleton koji se šarafi u kosti, zračenje radijacijom a da nema opeklina i odumiranja vidljivog tkiva, leteće sonde koje nemaju oružje (današnje imaju) za eliminaciju neprijatelja, laptopi sa tipkovnicom (??? u 22 stoljeću :) ), paradoks komercijalne proizvodnje robota za tržište svijeta u kojem stanovništvo nema za gaće itd. ima toga još puno, recenzent je i sam dosta toga naveo. Uglavnom očekivao sam više, dobio manje i na kraju mogu zaključiti da je Elysium jedan prosječan SF ima ih puuno boljih napravljenih sa puuuno manje para i pompe.

  • DS says:

    Nekoliko opservacija: 1) Političari, odvjetnici i bankari upravljaju apsolutno svim ljudskim životima na svijetu, uključujući i Vaš. Ako su to u stanju iako ‘znaju samo srati’, tada me to navodi zapitati se koliko tek onda drugi ‘ne znaju’. 2) Osobno film prethodno recenziji gledam 2 puta zbog faktora prvog utiska. Prvi puta, stoga, nastojim osjećati film, a drugi puta nastojim promatrati film. To jedino nisam u stanju u slučaju novinarskih projekcija. Drugi puta mi se pri ruci, također, nalazi notesić s malim bilješkicama koje kasnije koristim, ali tek nakon što proučim što su još drugi ljudi ili prijatelji rekli i nakon što provjerim produkcijski tok. Ako postoji neka bolja strategija gledanja, otvoren sam za prijedloge. 3)Supstanca je označena brojkom, tekst je njen akcident.

    @ Zeko: čini se da su njihovi roboti limitarni različitim protokolima, a Maxu su prišili mašinu na tijelo koja mu daje ekvivalent snagu androida. Recimo da sam to prihvatio. Naravno sva druga pitanja koja iz toga izlaze stoje, a imalo bi se još toga za pronaći.

  • Jelena says:

    mislim sve isto što i @Zeko 😀

    nisam uspela da odgonetnem ideju reditelja/scenarista oko zajebancije u koju su doveli Dejmonov lik,svašta se znalo promašiti ali glavni baja je bar vazda imao motiv, srvhu i držao je film dok/ako se sve drugo raspada.

    jodie foster mi radi kao cameo varijanti filmskim zlikovcima 20.-og veka, msm da je tako treba gledati (i to baš nju, glumački, ne njen lik)

    sve zajedno šteta, jer je postavka priče stvarno odlična

    iako imam sličan “ritual” pred pisanja teksta sklona sam i podleganju prvom utisku ili totalnom esejističkom maniru, i podjednako volim obe vrste tekstova. za sve treba biti otvoren

  • DS says:

    Osobno najveci problem imam kada su u filmu glumci ili glumice koje volim ili mi se svide. Onda se moram boriti protiv toga. 😀

  • Zorana Pavic says:

    Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji su u stanju da napljuju i ono najbolje. Zato umetnici odustaju od daljeg rada. Zato i ja godinama nisam izdala album. Stidite se, kriticaru!

  • AM says:

    Ovaj film je među najbolja 3-4 (komercijalna) filma ove godine koje sam gledao (u društvu Man Of Steel, Pain and Gain i Grijesi očeva).

    Zbog njega sam pogledao i District 9, kojeg prije nisam gledao, a koji je još bolji.

    Ima tu nekih naivnosti u priči, o kojima počneš ići za tim poslije filma, ali kad je film zabavan i gledljiv dok ga gledaš, onda je to dovoljno i više od toga.

  • DS says:

    Man of Steel i Pain and Gain su suludo glupi filmovi. Najbolje od ove godine ne znaci da su dobri. Najbolje od ove godine znaci da je godina uzasna.

  • hrx says:

    Mene je film takodjer razočarao, još kad znaš da je čovjek prije toga rezirao District 9, razočarenje bude i malo veče nego bi realno trebalo biti. Obožavam SF-ove i znam da tu može proći više nebuloza no inače, al ove nabrojane u recenziji su ipak previše.
    Najveći upitnik mi je Jodi Foster i njena gluma, imao sam filing ko da gledam Tarika Filipovića u akciji, što i nije neki kompliment.

  • Gjuro says:

    Film je cijepljen protiv inteligencije. Uzalud početna postavka kad je doslovno svaki događaj kataliziran nekom glupošću ili logičkom rupom. Svaka čast recenzentu na tekstu suvislijem od filma.

Leave a Reply

Your email address will not be published.