Elena

Piše: Jelena Djurdjic

Elena (2011., 109 min.)

Redatelj: Andrei Zvyagintsev

Glumci: Nadezhda Markina, Andrey Smirnov, Aleksey Rozin, Yelena Lyadova

Ocjena: 9/10

Jednostavno, neki ljudi se prepoznaju. Nadalje tako prepoznati se vezuju i jedni u drugima uživaju, ponekad, nerijetko, i trpe, brane od drugih koji ne shvaćaju njihovu posebnost – misli se na nas, gledatelje i njih, redatelje, ne ulazimo u druge sfere prepoznavanja ovom prilikom. Na ovim prostorima pojedini  reditelji imaju kultniji status od drugih kultnih, redatelja,  pa tako jedan  Kim Ki-duk, Fatih Akin ili, da, Andrei Zvyagintsev,  imaju svoje već ortodoksne fanove, ljude koji ih smatraju božanstvima, koji se u njihove filmove zaklinju, i slično. Zvyagintsev je glumac koji je svojim redateljskim debijem (The Return, 2003. – Zlatni lav u Veneciji), čini se, stvorio jedan sasvim novi pravac na europskoj sceni, ili kako mnogi potenciraju – oživio duh Tarkovskog u današnjem vremenu (ne bih ja išla tako daleko, bar ne još).

Zašto se ložimo na Zvyagintseva? Zbog stvari na koje se on loži toliko da o njima snimi film. Zbog atmosfere (kojoj više ne robuje onoliko koliko je to bio slučaj u The Banishment), zbog tema kojima ne samo da daje prostora, nego ih pušta da dišu, zbog sposobnosti da donese istinsku melodramu, zbog likova koji se ne razvijaju i ne postaju nešto što zbilja nikada i nisu bili da bi zadovoljili pretpostavljeni ukus, nego samo postoje, pred nama, sa svim svojim osobinama koje baš ta priča dopušta da vidimo. Reality pristup, koji je sveprožimajući u 99% ostvarenja nama dostupnih, tu je da svojom vulgarnošću (zadržimo se samo na) u pokazivanju emocija tjera mozak da se isključi, traži i dobija identifikaciju s likovima koju tako mnogo njih postavlja na pijedestal, a koje, kako vrijeme odmiče, mislim da zapravo ne mora ni biti. Ne treba se gledatelj identificirati s glumcem/likom, nego se od njega zapravo mora udaljiti, kao i glumac od spoznaje o gledatelju, i tako svatko od njih udaljen u svom uglu, a opet upućen jedan na drugog uspijevaju postići jezu koja je nužna za samospoznaju. Elena je žena, od možda i svih 60 godina,  koja je odvagala, i emocionalno i racionalno, i postupila kako je mislila da treba. Neću krenuti putem „svatko od nas nakon filma može se zamisliti što i kako bi učinio u sličnoj situaciji“, jer bismo se vratili u reality. Svatko od nas zapravo zna što bi učinio, i od toga ne treba praviti dramu, sebe treba prihvatiti. E to Zvyagintsev radi najjače, gradi svoje likove bekompromisno i ne da im da nas spopadaju svojom naglašenom realističnošću (ničega ne bi bilo da mu Nadezhda Markina nije beskrajno vjerovala, a ostali ih slijepo pratili), nego ih odmiče od nas, puštajući nas da se koprcamo u vlastitom paprikašu emocija i moralnih dogmi kojima robujemo.

Sam zaplet je jednostavan: Elena i Vladimir su stariji bračni par, s rutinom koja jasno ukazuju na pomalo specifičan odnos (sam Andrei ga opisuje rečima: “These people have business-like relations. This is what our world is all about today, and this couple is not an exception.”). I jedno i drugo imaju djecu iz prethodnih brakova, koja ih remete u nameri da ostatak života provedu u miru. Elenin sin je nezaposleni zgubidan koji stalno od majke traži novac kako bi izdržavao svoju obitelj. Vladimirova kći nemarna je mlada žena koja ne drži mnogo do oca, ili zapravo bilo čega.  Novac u cijeloj zapetljanciji ustvari ima samo Vladimir. Preživljeni  srčani udar dovodi ga u situaciju da donese neke konačne odluke i mi ćemo pratiti posljedice.

Uspoređujući Elenu i Povratak možda će većina nas reći da je Povratak esencija, ovdje nema te lude drame i potresnosti, i zaletjet će se tako. Tamo smo imali oca i malu djecu, ovdje su pred nama zreli ljudi, čije drame većina nas ne može razumijezi, djelomično jer nas ne interesiraju, drugim dijelom jer nam nedostaje godina. Ali tu gdje mi ne uspijevamo pronaći onu katarzu koju Povratak donosi, tu Andrei nastupa, i zbilja vjerujem briljira, jer način razmišljanja i postupanja starih ljudi ne pakira tako da padnemo na prvu loptu, nego pakira onako kako i jest – fatalističko u svojoj jednostavnosti i neminovnosti, jer vrijeme ističe.

Redateljski jedino iznenađenje predstavlja kratak segment snimljene jurnjave, koji je urađen iz ruke, vjerojatno kako bi se pojačao osjećaj nelagode (jer, dok to gledamo, misli nam tu biti neće). Voljela bih znati je li imao i tu scenu urađenu Zvyagintsevski, voljela bih vidjeti širok kadar kako klizi naprijed–nazad, naprijed–nazad.

P.S.

Andrei Zvyagintsev, gost ovogodišnjeg Palića, čiji intervju nemamo samo jer nisam znala da će uopće doći, jer direkcija nije smatrala da je to bitno istaknuti (!!) pa me njegovo pojavljivanje na pozornici zateklo kao i ostale kolege, obećao nam se za prvu sljedeću priliku kada ga vidimo, jer je dao riječ da će doći na Palić čim nešto novo snimi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.