Egzodus: Bogovi i kraljevi [R. Scott, 2014.]

Piše: Decadent Sympozium

Nakon posljednje scene pojavila se posveta Ridleyjevu bratu. Pod uvjetom da to nije tek toliko prilijepljena posveta, nego da je film rađen u namjeri da pogodi vezu braće ili nekako opiše njihove živote, ili možda Ridley misli da mu se brat smiješi s druge strane, postalo mi je pomalo neugodno zbog činjenice da je Exodus, kao filmsko djelo, puki promašaj. Neugodno u tom smislu što se osjećam kao da gazim po nečijim iskrenim osjećajima koji su se procesom filmskog stvaralaštva pokušali sabrati u neizrecive momente njihova života, a koji vrijede ne za sve, nego za neke.

S druge strane, međutim, ako je to bio kakav osobni projekt s intencijom da ga gledaju oni koji na nama nedohvatljiv način mogu nešto shvatiti u mjeri potrebnoj da se posveta razumije, onda se pitam zašto je morao biti u kinima jer, kada se već htjelo da bude i u samim kinima za svijet da ga gleda, bilo bi to znatno ljepše „iskustvo posvete“ da je film bio barem u kakvom mizernom minimumu odsjaj recimo Gladijatora (2000), iako bih se po tom pitanju zadovoljio čak i odsjajem Prometheusa (2012), a posebno bi značajno bilo da je primijenio estetiku svog brata. Nažalost, prisiljen sam ustvrditi da je Exodus lošiji no što je to njegovo dosadašnje najgore djelo – dakle Prometheus – čak i ako iz razmatranja posve isključim faktor besmislene biblijske mitologije s kojom autori, za razliku od Aronofskog i Handela s Noah (2013), nisu znali što bi ili možda nisu htjeli ništa relevantno. Kolega Maleš jednom mi je približio činjenicu da se sadržaj filma uvelike može anticipirati proučavanjem promotivnih plakata. Ne foršpana ni ičega drugog, nego plakata, što je obratna pozicija spram književnih djela i odatle zanimljiva. Njegova je teorija, usudio bih se reći, lako dokaziva i doista upotrebljiva. Iako izbjegavam apsolutno sve sadržaje vezane za film koji ću recenzirati, naprosto zato da me ne bi ponijelo u krivom smjeru prije nego ga pogledam, nisam se mogao oteti promatranju upadljive katastrofe od reklamnog plakata za Exodus, neočekivanom amaterizmu koji bi nadišao prosječan doprinositelj 9Gagu, a koji me naveo cjelokupno posumnjati u kvalitetu trosatnog „spektakla.“ Doista, umjesto spektakla, podvaljena je sustavno šeprtljavo režirana, narativno isprazna interpretacija Mojsijeva pothvata.

????????

Dalo bi se oprostiti niskom pragu jednog ili drugog, da je parnjak bio na razini. Veselio me zaplet, naime zajedničko bratsko odrastanje Mojsija (Christian Bale) i Ramzesa (Joel Edgerton), klasičan spin koji pomalo miriše i na Gladijatora, tropa „prirodnog“ nasljednika i brata koji je pravedniji i sposobniji, a koji zbog svoje kvalitete pada u egzil, pa se iz egzila vraća sukobljavajući dva religijska svijeta,  a u kontekstu židovsko-kršćanske pripovijesti pritom spašava narod i zasniva novi zakon čovjekova svijeta iskupljujući samog sebe. Dostojno spektakla. Međutim, čini se da gledatelji maštaju više i bolje jer već u prvih nekoliko scena možemo primijetiti opću nezainteresiranost produkcijskog paketa – scenografija interijera izgleda jeftino, baš studijski, a prikaz onovremenosti beskrajno neautentično, gotovo nalik američkim komedijama, gotovo kao da je Sandler imao prste u projektu. Među glumcima je razdvojeno Crveno more, njihove su kretnje i riječi utrnule i neiskrene, kao kada se dijete mora ispričati nekome kome ne želi, e da bi ga se pustilo da dalje lovi guštericu, a odnosi samih likova posve nedohvatljivi. Zapravo, Exodus je možda jedini istinski nesrčan film ove godine, lišen svake prilike za razvoj osjećaja, što zvuči posebno tužno kada uzmemo u obzir da želi uzdići teodicejski smisao ili možda kada uzmemo u obzir sam casting. No, čini se da je netko (pun alert!) castao zlu sjenu na projekt jer em što je u ulogama mogao biti bilo tko, a ne Bale, Edgerton, Weaver ili Kingsley (vjerojatno bi kakvi anonimci odradili bolji posao, naročito s obzirom da su sve uloge i popratna imena uludo utrošena), em je pripovjedni tijek uvredljiv za sve vrste gledatelja.

Navodno je film trebao trajati četiri do pet sati, pa su sat do dva sata odrezali za kino varijantu. Pretpostavljam da bi ova dva sata malo pomogla filmu – iako ne značajno – jer se doista može osjetiti prostorno-vremenska skokovitost koja od filma i priče radi autobusnu liniju. Uz nevjerojatnih tri sata, oni svejedno uspijevaju žuriti kroz film, pa ćete tako dobiti, recimo, sljedeći bizaran lanac: Bale na početku filma dođe kod Kingsleyja, koji mu nonšalantno kaže da je izabrani Židov. Edgerton sazna da je Bale možda Židov, ne vjeruje da je Židov, ali ga na nagovor majke Weaver protjera iz zemlje. Balea napadnu Weaveričine ubojice, sasiječe ih i dođe u prvo selo. Ugleda si žensku (María Valverde), ožene se, poseksaju, djeca narastu do devete godine, Bale vidi Boga, vrati se i usred noći stavi Edgertonu mač na grkljan. Veličanstvena imerzija biblijskog epa s profinjenim nedostatkom karakterno-događajnog razvoja. Ali, dakako, nije to jedini problem, s obzirom da jednu trećinu filma čine izmjene božjih kletvi – krvave rijeke, zaraze, pošast skakavaca, tuča – i robinhudovsko treniranje pokreta otpora protiv Ramzesa, za koji mi ni na koji način nije jasno kako je izvedivo u ropskom stanju pod nadzorom stotina vojnika, a onda potom i zadnja trećina filma, u kojoj gledamo kako Ramzes bezglavo juri za Mojsijem, pa gledamo kako zajedno bježe od mora, a onaj „konflikt“ koji ste možda mogli vidjeti u traileru, e pa, nema ga. Bale iskuca deset zapovijedi i film završi.

1

Zanima li vas još uvijek? Ako da, navest ću još tri stvari koje su mi rasjekle oči: prvo, to je biblijski mit o izbavljenju, drugo, to je etnocentrizam i treće, to je animacija. Prvo je, dakle, veoma bolno jer, za razliku od recimo Aronofskove interpretacije priče o Noinoj arci u kojoj je maestralno predočena Božja prisutnost, ovdje se Bog pojavljuje u ulozi britanskog djeteta koji se doslovce razgovara i svađa s Mojsijem, pa dok Mojsije trenira ekipu, Bog kažnjava Egipćane. Tu je moment gdje sva suludost biblijske mitologije izlazi na vidjelo, naime osim ove besmislene provedbe pripovijesti o treniranju naroda, cijela priča izgleda dodatno blesavo kada Bog i Mojsije urlaju da su maltretirali izabrani narod 400 godina i sada će udruženo srušiti Egipat. Na njegovom mjestu zapitao bih se: budalo gdje si bio 400 godina? Pitao bih ga i zašto jednostavno ne porazbija Egipćane i pusti svojim ljudima da u miru odu svome domu, a možda bih ga pitao i zašto jednostavno ne pucne prstom i preseli izabran narod gdje mu je mjesto, umjesto da nemilosrdno ubija nevinu djecu, kao što to čini u djelu i na filmu. Umjesto toga, film kreira jeftinu fantazmagoriju božje moći koja potencira stupidnost ideje.

Usred toga, međutim, događa se nešto čudesno: čini se da Ridley Scott ismijava egipatski narod. Egipćani su prikazani kao bedasti praznovjerni samodopadnjaci puni frustracija i lišeni osnovnog razumskog kapaciteta. Scene s njima poprimaju gotovo komični karakter – ne, dapače, mislim da su upravo htjeli postići to da im se smijemo, a općenito su prikazani kao da su bili jedna mala incestuozna teokracija lažnih bogova bez skrupula, koja je nekim čudom upravljala s pola milijuna robova i nije došla k sebi čak ni kad je naš dragi judeokršćanski bog pobio svu njihovu djecu nakon što je svaku izabranu familiju osakatio za jedno ubijeno janje koje su namazali na vrata. Budući da je egipatski narod bio sve samo ne to, onda sam prisiljen ovdje reći da su autori ovdje pokazali svoj debilizam. Ali, da ublažim kritiku, tim iza kamere moram posebno pohvaliti za potrošenih 140 milijuna dolara koje nisu mogli investirati u pošten studio računalne animacije. Dok božje kletve još i liče na nešto, sve što je animirano u zadnjoj trećini filma računalne su igre nadišle prije niz godina. Istina je da postoji nekoliko kadrova s odista poetičkom notom nad kojom bismo se mogli zamisliti – koji su usput-budi-rečeno potrošeni u foršpanu iz očiglednog razloga, ali odmah potom opća ispraznost događanja i naglo sunovraćanje artističke vizije kvari opći utisak.

2

Zaključno, bio bih sasma kratak i predložio da film preskočite po svaku cijenu. A možda, ali samo možda, ako ne napišemo negativno nabijenu kritiku, za drugi put zarade dovoljno novaca barem za dobre kamermane…

59 komentara za “Egzodus: Bogovi i kraljevi [R. Scott, 2014.]

  • AM says:

    Dobar komentar kod ocjene: “Još jedan redatelj kojem se više ne da.” :)

  • Carlito says:

    kao prvo, krajnje je degutantno i nepristojno komentirati nečiju posvetu na takav način, takvim tonom.
    dakle, iz bontona: sjedi 1.
    a druga stvar, adaptacije ove vrste su nedostižan nivo za naše pojmove. i manje stvari su nedostižne a kamoli ovakvi grandomanijski projekti.

  • Historik says:

    tužno je da u 21. stoljeću se mit o “božije potpomognutom” odcijepljenju naroda prikazuje kao nešto mistično i magijsko a ne kao ono što je uistinu i bilo: “običan” nacionalno orijentirani građanski rat između siromašnog i bogatog građanskog sloja tadašnje egipatske nacije u kojoj je vladao apartheid.
    al razumijem (donekle) zašto moderni filmovi na mitsku tematiku ispadaju toliko blesavi: teško je snimiti bajku da ispadne realna

  • Deckard says:

    Nije mi jasno čemu takav ciničan uvod o posveti Tony Scotty? To je neki popularni hipsterizam? Priča Ramzesa i Mojsija nema nikakve veze s njima kao stvarnim ljudima jer su oduvijek dobro surađivali, jedan drugom potpomagali projekte i bili jako bliski, a obojica su svojedobno takve posete dali i njihovoj majci kad je umrla. Film može biti sranje, ali posveta sasvim sigurno nije ‘tek priljepljena’ da bude tamo.

  • DS says:

    @ Deckard: Kao što je u tekstu naznačeno, to je jedna od mogućnosti pored drugih koje su također u tekstu navedene i razrađene.

    @ Carlito: U tekstu je sve objašnjeno, degutantno je ovdje jedino to što, usput ne čitajući pažljivo, misliš da se takvo što ne treba komentirati.

    @ Historik:

    Da su na takvome čemu radili bilo bi to lijepo vidjeti. Ali onda to više tako ni ne bi mogli zvati niti bi se smjeli držati Biblije, na što se ciljalo iz bilo kojeg razloga. Kada smo kod bajki, mislio da su intervencije u Noah to dobro napravile, a i Prince of Egypt je uzorniji model od ovog filma.

  • Deckard says:

    Zašto bi se to trebalo komentirati, čak i naznačavati da je možda upotrijebljeno u neke promotivne svrhe? Tebi umre brat s kojim si bio blizak i ja ću tekst započeti mogućnošću da njegovo ime koristiš tek kao priljepak za moguću ilustraciju o sukobu kojeg nije bilo? Jedno je pisati da je film loše, da je Ridley izlapio, ali takvo otvaranje je pomodno – da kažem otvoreno – pomodno preseravanje jer posveta kao takva ne igra apsolutno nikakvu ulogu u ničemu.

  • DS says:

    Sto si napisao se nikako ne da izluciti iz teksta, iako si pokazao da se svakako dade proizvoljno domisliti.

  • neox29 says:

    Baš sam se ponadao da recenziju nije napisao DS, ali fuck it, nisam imao sreće. Gospodin lamentacija, molim vas prestanite! Odite čitajte Leibniza, Lyotarda, Becka… samo prestanite…

  • DS says:

    A čuj, koga zanimaju argumenti zna gdje će doći čitati, za sve ostale tu je IMDB.

  • zirafa says:

    Još jedna epizoda “Svi mrze DiSa”. 😀

  • Carlito says:

    “@ Carlito: U tekstu je sve objašnjeno, degutantno je ovdje jedino to što, usput ne čitajući pažljivo, misliš da se takvo što ne treba komentirati.”

    ma stari moj, ne možeš to dovoditi u vezu s kvalitetom filma na bilo koji način, to nije pristojno. trebao bi te svoje osjećaje zadržati za sebe, jer na taj način u startu miješaš kruške i jabuke. ulaziš u sfere koje nemaju blage veze s filmom kao takvim.

  • DS says:

    Posveta uopće nije dovedena u vezu s kvalitetom teksta, ne znam odakle ti to.

  • DS says:

    **kvalitetom filma.

  • Deckard says:

    ‘Pod uvjetom da to nije tek toliko prilijepljena posveta…’

    Ova rečenica je sasvim dovoljna da cijeli tekst otpišem kao loš način prezentacije kvalitete filma. Jer impliciraš da postoji mogućnost da ta posveta možda jest tek toliko priljepljena u promotivne svrhe, što je apsolutno nebitna stvar i, ako uopće poznaješ način rada braće Scott, pogrešna u jednakoj mjeri i, kako rekoh, pomodno preseravanje. Govori li mi što o kvaliteti filma? Ne. Govori mi da li narušava umjetnički dojam? Ne. Ne služi apsolutno ničemu osim da ti kao kritičar propituješ Ridleyjeve osobne stvari za koje te uopćče ne bi, kao nekog tko gleda na film kao komad umjetnosti, trebalo biti briga. I riječ je ujedno i o lošim manirima jer, koliko god ja ne volio njegove zadnje filmove, znam koliko su Tony i on bili povezani. Tako da – ponata promašena.

  • DS says:

    Oh bože. Probat ću bit kratak i precizan:

    “tek toliko priljepljena u promotivne svrhe”

    Je nešto što si stvorio sam u svojoj glavi i pripisao tekstu koji o tome ne govori. Ovo “Jer impliciraš da postoji mogućnost” si stvorio sam u svojoj glavi pri nepreciznom čitanju teksta i pokušavaš mi pripisati “implikaciju” koja ne postoji. Glupo je što moram objašnjavati, ali evo u komentarima smo i ako ti ja ovdje sada kao autor teksta – word of god tropa – kažem da si pogrešno razumio tekst, onda to prihvati i ne tvrdi suprotno.

    Usput, tekst je organizacijska jedinica riječi viša od rečenice i povezana ukupnim smislom, a ne trajektna linija.

  • Deckard says:

    Relax, čovječe, kužim ja tekst, bez brige budi. Kužim i da tvoja konstrukcija rečenica onda jako šteka jer ono gore što sam citirao jako sugerira da ti misliš kako je to naljepljeno u promotivne svrhe jer ”pod uvjetom da nije…” znači da ta posveta jest tamo u promotivne svrhe. Tvoje riječi, moja interpretacija. Sljedeći put ne upotrebljavaj takvu kompoziciju, što da ti drugo kažem.

  • Carlito says:

    citiram iz prvog pasusa:

    “…postalo mi je pomalo neugodno zbog činjenice da je Exodus, kao filmsko djelo, puki promašaj.”

    znači neupitno si doveo u vezu kvalitetu filma s posvetom.
    s tim da je to dakako samo tvoje viđenje.
    iz pijeteta a pogotovo stoga što nemaš blage veze o njihovim intimnim relacijama nisi se trebao upušatati u takvu egzibiciju.

  • DS says:

    Um, ne, de facto sam napisao da mi je žao što moram posrat film koji ima posvetu.

    @ Deckard:

    Je, moje rečenice štekaju koliko šteka tvoje čitanje.

  • Carlito says:

    ajde navedi, al sad u kratkim crtama, što te to toliko navelo da ga posereš, uz spominjanje posvete?

    koji je to toliki ridleyev grijeh?

  • Deckard says:

    Dobio je inspiraciju za nesuvislu organizacijsku jedinicu koju nije povezao ukupnim smislom, izgubivši se usputno u želji da bude neobično originalan kroz nesvrhovito uvlačenje osobnih frustracija proizašlih kroz činjenicu da ni sam ne zna što je želio reći, što sad rezultira prodavanjem maglovitih insinuacija o nesposobnosti čitatelja da shvate napisano djelo. Još da je nama neukima koji ne znamo čitati jednom riječi pojasnio zašto je uopće povezao posvetu s kvalitetom filma, i koji je smisao takvog djela, osim onog banalno provokacijskog, bili bismo svi sretniji. No, to je već postalo past tense stanje jer me, iskreno, više ni ne zanima, pošto vidim da je reakcija tipično prizemna, jako slična onima za što obični korisnici dobivaju opomene za lijepo ponašanje. DS, čovječe, be cool, to je samo obična recenzija filma, svatko je ima pravo shvatiti kako želi, a što uvelike ovisi o tvom stilu pisanja i stvarima koje želiš povezati u nešto što po prirodi nije spojivo. I, hvala lijepo, čitanje mi jako dobro ide.

  • Zirafa says:

    udica je bačena. riba zagrizla posvetu. zažmirila na ostalo. haiku. 😀

  • Carlito says:

    jedini koji je zažmirio je on, jer nije u stanju valorizirati ovaj film u pravovaljanom kontekstu, a to je kontekst spektakla i blockbustera. kritičari bi prvo trebali u obzir uzeti osnovne pretpostavke a ne u startu miješati kruške i jabuke. to nije fer, to je demagogija, to nema veze s onom pravom filmskom srži i problematikom. kritičar treba odbaciti nekakve populističke i subjektivne frazetine i posvetit se užoj filmskoj srži. prijeći na stvari koje su žanrovski bitne a ne okolišat bez cilja.

  • Jure Maleš says:

    poster is real!

  • DS says:

    Upravo kontekst spektakla i blockbustera od tog filma radi škart.

  • Carlito says:

    šta u filmu ne valja ako ga promatramo u tom kontekstu? preciziraj! ne vrludaj!

  • Decadent Sympozium says:

    Sve sam napisao. Odaberi si što ti nije jasno pa ću proširiti.

  • Carlito says:

    sad kad čitam malo pažljivije pa ti ustvari imaš problema s samom pričom, jer film je dosta vjerna adaptacija s nekoliko odličnih ubačenih ridleyevih ideja. film najviše vremena posvećuje odnosu dva “brata” nakon ramzesove smrti i njihov sukob je svojevrsni detonator za sva daljnja događanja. znači koncentrira se na ono bitno, na akciju i reakciju. niti jedan narod nije platio slobodu bez velike žrtve pa tako niti židovi i egipćani. znači sve je u filmu fino izdozirano što se tiče pripovjedanja a grintanje o castingu, kameri, scenografiji neću niti spominjati jer je to pravi incest.

  • Dora Eva says:

    Iz ovog teksta, ne znam koji naziv bi mu bio pravo ime, recenzija sigurno nije, dobiva se samo stav autora prema priči. Autora, koji se u jednom od kasnijih komentara, a u svom čuđenju na reakcije drugih na vlastito djelo – poziva na milost Boga (?). I to, nakon što je svašta na račun ovog napisao ranije.
    Spomenut je casting, fotografija, scenografija. Preciznije popljuvana, uz površne komentare, a bez doista odgovarajuće argumentacije.
    Nijeli pravilo dobre recenzije filma da se u njoj ne može iščitati stav autora o priči. Nego da ukaže na probleme svih drugih aspekata filma, a čitatelju ostavi mogućnost da osadržaju sam donese zaključak?
    Mislim, to bi onda uistinu bilo informativno i obrazujuće.

  • Dora Eva says:

    Zanimljivo, kako oni koji komentiraju filmove imaju sklonost prema „javnom prijevozu“.

    Tomljanović (Nemilosrdni gad) veli kako „Ridley presjeda iz filma u film kao da je riječ o tramvajima“. Nije za zamjeriti Tomljanoviću što svoje iskustvo presjedanja povezuje sa tramvajima kojih, osim u rijetkim dijelovima USA, nema. Čova očito stvari vezane uz film povezuje s vlastitim iskustvom.

    Uz prethodno, Decadent S. mi je svojom konstrukcijom u opisu filma:

    „Pretpostavljam da bi ova dva sata malo pomogla filmu – iako ne značajno – jer se doista može osjetiti prostorno-vremenska skokovitost koja od filma i priče radi autobusnu liniju.“

    postavio pitanje u glavu pa ga imam potrebu vratiti njemu. Navozah se autobusima, no nekako ne mogu shvatiti njegovo povezivanje “prostorno-vremenske skokovitosti filma” s autobusnom linijom. Autobusne linije su obično linearne.

    Ah, da, ima jedan slučaj s autobusima koji bi to eventualno mogao uključiti i objasniti. Recimo, vozite se noćnom linijom od Zagreba do negdje daleko. I zaspite. I probudite se. I što imate? Prostorni i vremenski skok, a s obzirom na vašu svijest. Nekih dijelova puta se prosto naprosto ne sjećate.

    Možda je na to Tomljanović mislio kad je za svoj prikaz filma odlučio staviti naslov: „Kako je Christian Bale spasio Židove i uspavao gledatelje“?

  • zirafa says:

    Otkad su poštapalice “pozivi na milost” ? 😀

  • Dora Eva says:

    A, ti imaš potrebu braniti ovu pojavu?

    Zanimljivo. Meni je vrlo neobično pomisliti da netko tko se sprda s idejom “Boga” ima nekakvu, valjda nesvjesnu, poštapalicu: “Oh, Bože.”
    Meni je to vrlo vrlo neobično. Kontradiktorno. Ali, hajde, to je valjda samo moje mišljenje.

    Samo, ne mogu se ne pitati, ako je ta ideja sprdnja, otkuda pozivanje na nju. Od kuda – “poštapalica”.

    Poštapalica je imenica. U prvom značenju:
    onaj koji kome služi kao oslonac u životu.
    U prenesenom: riječ kojom se tko često služi u govoru bez potrebe.

    Nije vrag da su oni ostali djelovali na njega?

  • zirafa says:

    ako je “oh, bože” pojava, tada je to vrlo česta i uobičajena pojava kojom barataju masa ljudi svakodnevno. sumnjam u njezino dublje značenje, prazna to su slova. možemo je nazvati i napornicom, začuđenicom, navikom, kako je kome draže, tu je samo da naglasi nešto; kao npr. kad nekome kažemo da napravi nešto, gledamo ga kako izvršava radnju bi-ne bi, pa iznervirani time izgovorimo o, bože. i sigurno ne zazovemo gospona boga da ovome sirotom pomogne ubrzati stvar. jer kako bi netko tako imaginaran i šutljiv mogao bit nam oslonac u životu ?

    oh, bože je prazna riječ koja ne može služiti kao oslonac u životu. ona je polupoštapalica. 😀

    dakle, ili ćemo pristati na ovu tvrdnju ili ćemo kopati dalje do “istine”. s obzirom da je istina u rukama boljeg dijalektičara, a meni dijalektika ne ide od ruke naročito, pušim ovako i onako, reći ću samo: oh, Dora Evo. (čitajte: imajte milosti) 😀

    pax tecum

  • Carlito says:

    ne, “oh bože” je u ovom slučaju svjesna govorna manipulacija.
    pljuvanje po ridleyu je također svjesna pomodna manipulacija.
    a film nam upravo na jedan prikriveni i rafinirani način pokazuje kako na neki način završavaju svi oni koji posežu za manipulacijom.

    umjesto da prije toga dobro poslušaju svoj unutarnji glas.

  • Mis says:

    Ajutokintumi, ajde naporan si više brate. I na onom forumu hr, i ovdje sad. Preočit si.

  • Dora Eva says:

    „o, Bože!“, „advocatus diaboli!“ 😛

    Ostalo što imam za reći neću napisati – iz milosrđa (mada me svrbe prsti).

  • Decadent Sympozium says:

    Gušim se od vonja 9gag diskusije u tijeku i polako postaje sramotno. Ali znati da si dužan svojim čitateljima dostaviti odgovore je u potiljku nezgodno prosuta kutijica pribadača. :kme:

    @ Carlitos:

    memeboss.com/wp-content/uploads/2013/05/You-had-one-job-meme-handrail.jpg

    @ Dora Eva:

    „Iz ovog teksta, ne znam koji naziv bi mu bio pravo ime, recenzija sigurno nije, dobiva se samo stav autora prema priči.“

    Zasigurno.

    Recimo ova rečenica:

    „Međutim, čini se da gledatelji maštaju više i bolje jer već u prvih nekoliko scena možemo primijetiti opću nezainteresiranost produkcijskog paketa – scenografija interijera izgleda jeftino, baš studijski, a prikaz onovremenosti beskrajno neautentično, gotovo nalik američkim komedijama, gotovo kao da je Sandler imao prste u projektu.“;

    ili ova:

    „Ali, da ublažim kritiku, tim iza kamere moram posebno pohvaliti za potrošenih 140 milijuna dolara koje nisu mogli investirati u pošten studio računalne animacije. Dok božje kletve još i liče na nešto, sve što je animirano u zadnjoj trećini filma računalne su igre nadišle prije niz godina.“;

    ili ova:

    „Istina je da postoji nekoliko kadrova s odista poetičkom notom nad kojom bismo se mogli zamisliti – koji su usput-budi-rečeno potrošeni u foršpanu iz očiglednog razloga, ali odmah potom opća ispraznost događanja i naglo sunovraćanje artističke vizije kvari opći utisak.“;

    … nisu ni o čemu drugom nego o priči!

    Nego, da ne bude da „vrludam“: ono što ni Carlitos vjerojatno ne zna, a vidim da se i ovdje nije uzelo u obzir, jest da je jedan od elementarnih momenata blockbustera, a također i njegov selling point, karakter narativnog filma. Postoji nekoliko stvari o kojima prvenstveno govorimo onda kada govorimo o a) narativnom filmu, što Exodus jest, te b) blockbuster narativnom filmu, što Exodus jest, a prva stvar jest priča i njena prezentacija, što je u slučaju Exodusa za straight-to-dvd.

    Dora Eva: „Autora, koji se u jednom od kasnijih komentara, a u svom čuđenju na reakcije drugih na vlastito djelo – poziva na milost Boga (?). I to, nakon što je svašta na račun ovog napisao ranije.“ i „Zanimljivo. Meni je vrlo neobično pomisliti da netko tko se sprda s idejom “Boga” ima nekakvu, valjda nesvjesnu, poštapalicu: “Oh, Bože.” Meni je to vrlo vrlo neobično. Kontradiktorno. Ali, hajde, to je valjda samo moje mišljenje.“

    Dvije elementarne stvari i jedan dnevni fun fact:

    1) Ne piše „Oh Bože“, nego piše „Oh bože“. „Oh Bože“ je za žrtve koje čekaju da im netko podstavi kolac na koji će se nabiti, a ponekad znači i pseudologičnost kojom osoba pri ejakulaciji vlastitog ega dostigne izjednačenje svog razuma s Božjim. „Oh bože“ ipak ima jednu sasvim treću primjenu. Carlitos ponekad pogodi. Predlažem pročitati prvu liniju komentara #33. Ostale ne predlažem jer su nalik pucanju u glinene golubove.

    2) Čak i da piše „Oh Bože“, to se samo u očima nekoga tko o vlastitoj religiji ne zna puno može pojaviti kao „milost“ jer „milost Božja“ je dar Božji kojim se u nama, pred njima, život rastvara kao put spasenja i donosi nam mir. Ljudi što steknu religijsku svijest o božjem planu su ljudi u koje se „ulila milost Božja“ i nema za funkciju odgojni korektiv na komentarima filmskog portala. „Oh Bože“ je začudno neutralan oblik tvrdnje koja afirmira da se s nadolazećim možda samo bogovi mogu nositi. To nije nit zazivanje nit traženje božje milosti, iako bi se to u određenim primjerima moglo biti tako.

    3) Dnevni fun fact: u klerikalnoj zemlji s istočne strane Jadrana, u kojoj se većinu djece odmalena odgaja u duhu kršćanske religijske svijesti, odmah iza „Oh Bože“ dolazi „Jebo ti Bog mater.“ Nadam se da nikada na drugi način neću doživljavati ovog svog „boga“ iz navikovnih sintagmi, nekako je, ne znam … oličenje licemjerja.

    @ Carlitos #2:

    „pljuvanje po ridleyu je također svjesna pomodna manipulacija.“

    Ne slažem se. Mislim da ljudi koji nastupaju s idejom da na FAK portalu netko nešto trendovski radi imaju ozbiljan cognitive bias koji su valjda pokupili čitajući proseratorske hrvatske novinske recenzije ili možda američke ili francuske bloggere. Ili gledajući Red Carpet? Ne znam. Zapravo ne znam odakle to dolazi, valjda iz istog pravca iz kojeg Justin Beiber postaje idol svijeta. Usred dosade vlastitog života zajedno kuju žute štampe i teorije zavjere pokušavajući ispod-prosječno smeće omiljenih redatelja na ovaj ili onaj način opravdati ili diskreditirati. Hvala lijepa, perem ruke od toga. U kino ulazim lišen predrasuda kojima si okovan, prije filma ne čitam, ne slušam i ne gledam apsolutno ništa o filmu ni o ljudima koji na njemu rade, a kad smo već kod pomodarstva, Ridley Scott trenutno radi na 40 naslova. Ne snima filmove do kojih mu je stalo, nego trguje, jednako kao i Besson, del Toro, Jackson i ostala prezasićena dolarova družina koja me uopće ne zanima jer me zanima kakav je film.

    @ Dora Eva #2:

    „Tomljanović (Nemilosrdni gad) veli kako „Ridley presjeda iz filma u film kao da je riječ o tramvajima“. Nije za zamjeriti Tomljanoviću što svoje iskustvo presjedanja povezuje sa tramvajima kojih, osim u rijetkim dijelovima USA, nema. Čova očito stvari vezane uz film povezuje s vlastitim iskustvom.“

    Nisam znao za ovaj komentar. Lijepo je vidjeti da ozbiljniji gledatelji primjećuju slične stvari.

    „postavio pitanje u glavu pa ga imam potrebu vratiti njemu. Navozah se autobusima, no nekako ne mogu shvatiti njegovo povezivanje “prostorno-vremenske skokovitosti filma” s autobusnom linijom. Autobusne linije su obično linearne.“

    1) Autobusne linije, kao i tramvajske, pogotovo gradske autobusnije linije su, prije svega i uglavnom – kružne. Tko ostane sjediti na zadnjoj stanici i ima sreće da ga vozač ne potjera van jer je idiot (vozač, ne putnik), vidjet će da se vozač okreće na mjesto polazišta i potom se vraća odakle je došao. Autobusne linije su najčešće upravo zbog toga dvosmjerne i u pravilu u autobusnoj mreži postoji neka linija koja ima drugačiji povratni smjer, kao i linije koje će presjeći postojeću liniju jer „sakupljaju“ ljude uokolo, tvoreći posebne oblike krugova. Zbog toga npr. i zagrebački ZET više nema logiku „jednosmjerne karte“, koja je prisutna još samo za uspinjaču, već računa vrijeme u bilo kojem smjeru i kretanju, naime zato što je sve to jedna kružna gradska mreža, kako se uostalom u ugovorima i zove tako. „Linija“ nije linearna. „Linija“ kao fenomen može biti bilo kakva jer joj je jedno od osnovna dva stanja zakrivljenost. Kada su u pitanju regionalni prijevozi, „povratna karta“ oblik je shvaćanja kružne logike odabranih trasa. Ona ne bi postojala kada bismo mogli doći od točke A do točke B sredstvom X, a morali se iz B vraćati u A sredstvom Y. Tada bismo uistinu mogli reći da je stvar linearna.

    2) No, pretpostavimo, reda radi, da je središnji mehanizam autobusnih linija ipak linearan. Ima još nešto što je linearno, a to je film. Linearnost filma očituje se najprije u kadru, potom sceni, a zatim u sekvenci. Montažnim radom dobiva se cijela jedna trasa. Međutim, ovo mehaničko poimanje slike linija kao filma promašuju, da se okoristim Ahabovom pogrešno primijenjenom slikom „mašenja celog fudbala“ tamo na recenziji Hobbita, onako svojski, jer ni Nemilosrdni gad, a ni ja bome ne govorimo prvenstveno o poretku, nego o značenju „autobusne trase“ kako se ona kao životno iskustvo pojavljuje u stvarnosti, što u bitnom ima veze sa stanicama i stajajem. Autobusne trase za funkciju imaju dostaviti te od točke A do točke B jer imaš viši cilj zbog kojeg ih uopće koristiš. Recimo utržit nešto na zagrebačkom Dolcu. Na svakoj se stanici nalazi neka pizdarija, netko dođe, drugi ođe, uđe se i izađe i čeka dok se ne dođe gdje se hoće doći. Kognicija se uglavnom uljuljka, bavimo se glazbom, mobitelom, prijateljem, otkazom na poslu, suncem na nebu, stisnutim mjehurom, netko i zaspi. Sve se do događa u hipu, u mahu, sve se vidi u polomljenom kratkom sjećanju koje brzo ispari, nešto se jest dogodilo, a sve to što se dogodilo bilo je šturo, neistraženo, blesavo, besmisleno. Kao Exodus. Ponekad netko zbilja sjedi u autobusu i gušta na sve to jer je to njegov omiljeni autobus na kojem je prije dvadeset godina urezao „Toni + Dina“, ali u pravilu takvi ljudi izgube dodir sa zbiljom. Npr. misle da je jutarnja vožnja trasom bila baš fenomenalna. Što je ok ako ne pokušavaju druge uvjeriti da je to baš tako i bilo. Slika „autobusnije linije“ cilja na to da redatelj od sekvence do sekvence skače bez pardona iz jedne sume narativnog filma na drugu sumu, naime upravo kao da ga ne zanima jedna avantura stvaralaštva, nego mora stići u 07.00 na posao, ne ide pješke preko brjegova i zbiljski upoznaje gdje živi, nego misli na kavu prije nego dođe glupi šef i cura s kojom se posvađao, a zajedno mijese kruh 8 sati + 2 sata neplaćenih prekovremenih. Kao rezultat onda ne dobijemo recimo elijena ili gladijatora ili legendu, nego Exodus.

  • Decadent Sympozium says:

    *Aneks na priču o autobusnim linijama: Uopće je nebitno ima li tko iskustva s analogijom koja se uzima za objašnjenje fenomena, to je fakat besmislen argument. To je kao da se neko strateško ratovanje za egipatske obale usporedi sa šahom pa netko dođe i kaže “e kuiš ali prije šestog stoljeća nove ere nije bilo šaha.” ?!? Apsolutno irelevantno. Što se nadalje tiče Nemilosrdnog gada i njegova komentara o Ridleyu, njegova slika se odnosi na diskrepanciju i divergenciju u redateljskom pristupu koji ne baždari ideju i projekt do kraja, nego ide hojla ha, kak dođe koje raskrižje, siđe dolje s jednog tramvaja i ode na drugi, otprilike kao ekipa za Novu godinu koja se nigdje nije eksplicite dogovorila da će biti.

  • Dora Eva says:

    Oh Bože, šta ovdje svašta ima napisano.

    Ja bih te sigurno bolje shvatila da si rekao da Scott skače po filmu ko zeko po polju jer ima “viši cilj”. Recimo pobjeći od lisice ili vuka koliko ga “nespretne” noge nose. Ili iskopati mrkvu u nečijem vrtu. Nema veze što je kvrgava i mala.

    Ali hajde, to sam ja. Većina te sigurno dobro shvatila.

    No, ipak, molim te, koga je doista briga što je autobusna linija kružna? Tko se vozi autobusom da bi kružio po gradu? Možda oni koji su izgubili dodir sa zbiljom jer im po glavi roje silno važni pojmovi i rečenice, koje imaju za nešto posebno značajno pa ih imaju potrebu podijeliti s drugima.
    Ili nesretni beskućnici kojima je to jedini način da kako tako pokušaju ugrijati vrlo promrzle kosti.

    Jednako kvalitetna analogija kao da napisao avionska linija, željeznička linija, tramvajska linija, brodska linija. I opet nitko ne bi shvatio što si htio reći. Mislim da si mogu dati slobodu napisati da u svijesti prosječnog/e čitatelja/ice prijevoz većinom ne služi za kruženje, niti liniju doživljavaju samo kao zbir stanica, osim ako im se ne žuri, već upravo ono što si priznao – liniju od A do Z.

    Linija nije linearna? Kužiš da je linearno pridjev koji označava svojstvo “biti u obliku linije”, jel?

    I sad bih ja trebala tako korak po korak raščlanjivati svaku tvoju rečenicu.
    Ne da mi se.

    Ipak, svoje mišljenje o religiji što se mene tiče, komotno možeš ostaviti za sebe. Pogotovo jer se čini da ne praviš razliku između nje i vjere. A tu je onda za mene kraj mogućnosti razgovora.

    Jer znaš diskrepancija divergencije neizbaždarenih ideja nalikuje na nelinearnu autobusnu liniju u kojoj se vlastito (ne)iskustvo uzima za objašnjenje fenomena, što je, kako reče, besmislen argument.

  • DS says:

    @ Dora Eva:

    “Ja bih te sigurno bolje shvatila da si rekao da Scott skače po filmu ko zeko po polju jer ima “viši cilj”. Recimo pobjeći od lisice ili vuka koliko ga “nespretne” noge nose. Ili iskopati mrkvu u nečijem vrtu. Nema veze što je kvrgava i mala.”

    Da sam to napisao onda bih napisao pogrešnu analogiju.

    “No, ipak, molim te, koga je doista briga što je autobusna linija kružna?”

    Sami ste to uveli u raspravu i stoga sam bio prisiljen objasniti da autobusne linije nisu jednoznačno linearne. Osim toga rasprava je bila u kontekstu primjene analogija i prema tome moraju biti pravilno razumljena želi li se analogija shvatiti. Prema gornjem citatu vidimo da ona još uvijek nije dobro razumljena jer su uvedeni zečevi koji skaču po polju, što nema nikakve veze s poantom analogije autobusnih linija.

    “Tko se vozi autobusom da bi kružio po gradu?Možda oni koji su izgubili dodir sa zbiljom jer im po glavi roje silno važni pojmovi i rečenice, koje imaju za nešto posebno značajno pa ih imaju potrebu podijeliti s drugima.
    Ili nesretni beskućnici kojima je to jedini način da kako tako pokušaju ugrijati vrlo promrzle kosti.”

    Ovo pitanje inače spada u kategoriju logičke pogreške iz inkredulnosti, a osim toga je promašen komentar – posve je nebitno tko za što i na koji način koristi prometnu mrežu, bitna je njena suština i njena forma. To je kao da bit i formu pravnog zakona napadaš zato jer ima nekog tko ga krši ili je iz njega isključen. Totalno nebitno, to je sasvim druga razina diskursa i ovdje uopće nije na djelu.

    “Linija nije linearna? Kužiš da je linearno pridjev koji označava svojstvo “biti u obliku linije”, jel?”

    Ne prolazi “linija” iz “linearnost”, nego “linearnost” proizlazi iz “linije”. Matematički, linija ima dva osnovna stanja: pravocrtnost i krivinu, a iz umjetničke perspektive ima nekoliko dodatnih formi poput debljine i isprekidanosti. Linearnost je ono što se konstituira u stanju pravocrtnosti, nosi karakteristiku ravnomjernosti, a ako govorimo o linearnosti između dva ili više objekata, onda stvara relacije proporcionalnosti. Linearnost nikada nije krivina, a kamoli kružnica. Zato nisam koristio termin “autobusna linearnost”, nego “autobusna linija”. Linearnost ste vi uveli i ovdje joj nije mjesto.

    “I sad bih ja trebala tako korak po korak raščlanjivati svaku tvoju rečenicu.”

    I ne treba zato jer prije toga treba dobro razumjeti što piše. Raščlanjivanje bez razumijevanja nema smisla, osim ako se traži dodatno pojašnjenje, jer u protivnom dobivamo ovakve komentare-pitanja poput “tko se još kružno vozi gradom?” dok je to nešto što je em beskrajno nevažno za ovu raspravu, em je pomalo i uvredljivo bez opravdanja.

    “Ipak, svoje mišljenje o religiji što se mene tiče, komotno možeš ostaviti za sebe. Pogotovo jer se čini da ne praviš razliku između nje i vjere. A tu je onda za mene kraj mogućnosti razgovora.”

    1) Ništa što se postavi u javni diskurs ne planiram “ostavljati za sebe.”

    2) Religija je sustavno organizirano vjerovanje. Vjera se najčešće razlikuje od vjerovanja, a svodi se na oblik subjektivnog doživljaja koje se želi opisati intuitivnim ili autentičnim iskustvom koje ima iracionalne konotacije i za koje se tvrdi da nije empirijski provjerljivo te se najčešće pojavljuje u sklopu s “nadnaravnim”, “onostranim”, “svemoćnim”, “nepojmljivim”, “neizrecivim”, “apsolutnim”, i tako dalje. Vjera je modus operandi religije bilo u pozitivnom smislu (organiziranje oko zajedničkih interesa) bilo u negativnom smislu (iskorištavanje drugih). Vjera ne mora uključivati religiju, religija nužno uključuje vjeru.

    Ovaj film – Exodus – je proizvod religije. Većina ovih komentara ovdje su proizvodi religije. Ovaj pokušaj navlačenja teološkog podteksta u moj diskurs – zaziv boga – je religijska produkcija. Većina “vjera” u Republici Hrvatskoj su proizvod religijskog sustava. Vjera koja se zasniva na distribuciji tekstova poput Biblije su religijski pogurnuta vjerovanja. Stoga imam svako pravo najprije govoriti o religiji, u kontekstu religije, s obzirom na religiju, a tek onda o vjeri.

    “Jer znaš diskrepancija divergencije neizbaždarenih ideja nalikuje na nelinearnu autobusnu liniju u kojoj se vlastito (ne)iskustvo uzima za objašnjenje fenomena, što je, kako reče, besmislen argument.”

    Ne znam odakle usud da mi se sugerira za neizbaždarene ideje kad već na osnovnoj razini imaš problem s razumijevanjem elementarne analogije autobusnih linija. Meni to zvuči kao govor s visoka, a ono stoji se na stolici.

  • PTICA says:

    DUK!

  • Dora Eva says:

    @ decadent analogy
    Glineni golub, DS, malo te provociram da se pokažeš u svoj svojoj veličini.
    „Da sam to napisao onda bih napisao pogrešnu analogiju.“
    Onda nisi shvatio značenje poruke.
    „Sami ste to uveli u raspravu i stoga sam bio prisiljen objasniti da autobusne linije nisu jednoznačno linearne. Osim toga rasprava je bila u kontekstu primjene analogija i prema tome moraju biti pravilno razumljena želi li se analogija shvatiti. Prema gornjem citatu vidimo da ona još uvijek nije dobro razumljena jer su uvedeni zečevi koji skaču po polju, što nema nikakve veze s poantom analogije autobusnih linija.“
    „Ovo pitanje inače spada u kategoriju logičke pogreške iz inkredulnosti, a osim toga je promašen komentar – posve je nebitno tko za što i na koji način koristi prometnu mrežu, bitna je njena suština i njena forma. To je kao da bit i formu pravnog zakona napadaš zato jer ima nekog tko ga krši ili je iz njega isključen. Totalno nebitno, to je sasvim druga razina diskursa i ovdje uopće nije na djelu.“
    Autobusne ili bilo koje linije rijetko su u stvari kružne, osim ukoliko se ne radi o turističkom prijevoznom sredstvu, koje za cilj ima obići znamenitosti nekog mjesta. Naprotiv, one su linearne, vode od A do Z, a zatim od Z do A. Prema tome, autobusna linija kao kružna pogrešna je analogija.
    „Ne prolazi “linija” iz “linearnost”, nego “linearnost” proizlazi iz “linije”. Matematički, linija ima dva osnovna stanja: pravocrtnost i krivinu, a iz umjetničke perspektive ima nekoliko dodatnih formi poput debljine i isprekidanosti. Linearnost je ono što se konstituira u stanju pravocrtnosti, nosi karakteristiku ravnomjernosti, a ako govorimo o linearnosti između dva ili više objekata, onda stvara relacije proporcionalnosti. Linearnost nikada nije krivina, a kamoli kružnica. Zato nisam koristio termin “autobusna linearnost”, nego “autobusna linija”. Linearnost ste vi uveli i ovdje joj nije mjesto.“
    Ne zove li se narativna linija skokovitosti u vremenu i prostoru – nelinearnom?
    „I ne treba zato jer prije toga treba dobro razumjeti što piše. Raščlanjivanje bez razumijevanja nema smisla, osim ako se traži dodatno pojašnjenje, jer u protivnom dobivamo ovakve komentare-pitanja poput “tko se još kružno vozi gradom?” dok je to nešto što je em beskrajno nevažno za ovu raspravu, em je pomalo i uvredljivo bez opravdanja.“
    Za bolje razumijevanje napisanog čitati višlje.
    „1) Ništa što se postavi u javni diskurs ne planiram “ostavljati za sebe.”
    2) Religija je sustavno organizirano vjerovanje. Vjera se najčešće razlikuje od vjerovanja, a svodi se na oblik subjektivnog doživljaja koje se želi opisati intuitivnim ili autentičnim iskustvom koje ima iracionalne konotacije i za koje se tvrdi da nije empirijski provjerljivo te se najčešće pojavljuje u sklopu s “nadnaravnim”, “onostranim”, “svemoćnim”, “nepojmljivim”, “neizrecivim”, “apsolutnim”, i tako dalje. Vjera je modus operandi religije bilo u pozitivnom smislu (organiziranje oko zajedničkih interesa) bilo u negativnom smislu (iskorištavanje drugih). Vjera ne mora uključivati religiju, religija nužno uključuje vjeru.“
    Em ste napravili logičku grešku s nepovezivanjem linije i linearnosti u ranijim postovima pa ste u ovom postu to pokušali nespretno prikriti, em ste ovdje napravili grešku razlikovanjem vjere od vjerovanja. Isti je korijen riječi koji im povezuje značenja. Bila linija pravocrtna ili zaobljena, bit joj je kretanje od jedne točke do druge, a ne skokovitost. Vjera se ne razlikuje od vjerovanja, jer je vjerovanje glagolska imenica, koja uključuje dimenziju procesa ili radnje koja je obilježje vjere. Prema tome, vjerovanje je uključeno i kod religioznih ljudi (pripadnika određene religije“ i kod onih koji su „samo“ vjernici.
    „Ovaj film – Exodus – je proizvod religije. Većina ovih komentara ovdje su proizvodi religije. Ovaj pokušaj navlačenja teološkog podteksta u moj diskurs – zaziv boga – je religijska produkcija.“
    Moji komentari sigurno nisu proizvod religije, jer nisam religiozna.
    „Većina “vjera” u Republici Hrvatskoj su proizvod religijskog sustava. Vjera koja se zasniva na distribuciji tekstova poput Biblije su religijski pogurnuta vjerovanja. Stoga imam svako pravo najprije govoriti o religiji, u kontekstu religije, s obzirom na religiju, a tek onda o vjeri.“
    Imate, ali bilo bi zgodno da ne podmećete religiju ondje gdje je nema. Također da na osnovu toga što mislite o većini, ne prejudicirate za manjinu.
    „Ne znam odakle usud da mi se sugerira za neizbaždarene ideje kad već na osnovnoj razini imaš problem s razumijevanjem elementarne analogije autobusnih linija. Meni to zvuči kao govor s visoka, a ono stoji se na stolici.“
    Usud si mislio kao sudbina ili kao „petlja“ ili je u pitanju „poetična“ igra postojećim riječima u čije tajne smisle čitatelji tvojih redaka trebaju imati „sposobnosti prodrijeti“? Meni se to čini kao govor s visoka, a kad ono…

  • Carlito says:

    kažeš: “Ridley Scott trenutno radi na 40 naslova. Ne snima filmove do kojih mu je stalo, nego trguje, jednako kao i Besson, del Toro, Jackson i ostala prezasićena dolarova družina koja me uopće ne zanima jer me zanima kakav je film.”

    mislio sam da smo prevazišli ove demagoške floskule. daj više shvati da visokobudžetni filmovi i imaju cilj zaradu, u ridleyevom slučaju je to ulaganje u nove projekte kao što si i naveo, ima ih samo 40! i šta je to sad? mana ili vrlina?
    da hrvatska ima takvog jednog sposobnog filmaša digla bi mu spomenik veličine kipa slobode.

    koje su to nebuloze, daj se ljudi spustite na zemlju.

  • Carlito says:

    i uostalom ima svoju produkcijsku kuću koja promovira masu talentiranih mladih filmaša, s čim bi se trebao baviti pitam ja tebe?

    okopavanjem vinograda?

  • DS says:

    Ne planiram odgovarati na preseravanja. Bye.

  • DS says:

    @ Carlitos: komentar #44 je usmjeren na #41. Javim se kasnije s razmatranjem #42 i #43.

  • Dora Eva says:

    @DS

    A vi, dok ste imali što za “izjaviti”, napisaste:

    “Ništa što se postavi u javni diskurs ne planiram “ostavljati za sebe.” ”

    I rest my case.

  • zirafa says:

    Tko se vozi autobusom da bi kružio po gradu? Možda oni koji su izgubili dodir sa zbiljom jer im po glavi roje silno važni pojmovi i rečenice, koje imaju za nešto posebno značajno pa ih imaju potrebu podijeliti s drugima.
    Ili nesretni beskućnici kojima je to jedini način da kako tako pokušaju ugrijati vrlo promrzle kosti.

    ili oni koji vole sjesti u tramvaj, kružiti, ja bih rekla putovati i čitati knjigu i/ili usput razgledavati grad s neke druge strane i uviđati neke nove ljepote. još ako imaš kakvu kavicu toplu i zet kartu kod sebe da se opustiš u potpunosti. milina. :)

  • Dora Eva says:

    Slažem se. No vi ste rijetka iznimka, upravo suprotno svim prethodnim iznesenim stavovima.

  • Carlito says:

    šta ste se ulovili tih jebenih autobusnih linija?
    pa ridley je, ako me razumeš,
    generalni direktor cijelog jebenog autobusnog poduzeća.
    kaka crna lutalica,
    kaki bakarači.
    :facepalm:

  • DS says:

    “kažeš: “Ridley Scott trenutno radi na 40 naslova. Ne snima filmove do kojih mu je stalo, nego trguje, jednako kao i Besson, del Toro, Jackson i ostala prezasićena dolarova družina koja me uopće ne zanima jer me zanima kakav je film.”

    mislio sam da smo prevazišli ove demagoške floskule. daj više shvati da visokobudžetni filmovi i imaju cilj zaradu, u ridleyevom slučaju je to ulaganje u nove projekte kao što si i naveo, ima ih samo 40! i šta je to sad? mana ili vrlina?”

    “i uostalom ima svoju produkcijsku kuću koja promovira masu talentiranih mladih filmaša, s čim bi se trebao baviti pitam ja tebe?

    okopavanjem vinograda?”

    Napisao sam da me to uopće ne zanima, zanima me film, kao što bi i svakog drugog tko se iole zanima za film trebalo zanimati. To što on “mora” zaraditi je posve irelevantno za kvalitetu filma. Ili film valja ili ne valja. Exodus ne valja.

  • Carlito says:

    ako se uzmu u obzir OBJEKTIVNO svi konteksti, sve okolnosti i sve relevantne činjenice (što bi i trebao jedan kritičar) ondak exodus itekako valja.

  • DS says:

    Lol općenito, a u posebnom smislu – u 50 komentara ove apsurdne rasprave nisi čak ni jednu poštenu rečenicu napisao o tome što u tom imbecilnom filmu valja, ništa osim trkeljanja o tome koliko sam loš kritičar, ništa što bih mogao uzeti u ruke i proučiti.

    Provedimo istraživanje.

    Neka pitanje bude sljedeće: Koji je Carlitov doprinos raspravi o sadržaju ovog filma?

    Podaci:

    “Ako se uzmu u obzir objektivno svi kontekst, onda exodus itekako valja, a DS ne valja.” (#51)

    “Ridley snima da zaradi, a DS je floskulaš.” (#42)

    “Nepristojno je pisati kako DS piše.” (#02)

    “DS je pomodarni pljuvač Ridleya, demagog i manipulator.” (#33)

    “DS ulazi u sfere koje nemaju blage veze s filmom i miješa kruške i jabuke.” (#11)

    “DS ne znam da ja znam što on misli.” (#17)

    “DS žmiri gdje ne treba i ne zna da se ovaj film mora gledati u kontekstu spektakla i blockbustera.” (#22)

    “DS vrluda!” (#25)

    “DS samo piše o priči, a ne zna da priča nije sve što čini film!” (#27)

    Zaključak:

    Carlitov domet i doprinos raspravi o sadržaju filma je Decadent Sympozium.

  • Carlito says:

    iole objektivan kritičar vrlo lako može doći do zaključka da se radi o najboljoj adaptaciji egzodusa.

    kako je koncept spektakularan i raskošan ondak će objektivan kritičar vrlo lako primjetiti da se ovdje radi o vizuelno impresivnom uradku, što je jako bitno i čemu je potrebno pridodati posebnu pažnju. dakle, spektakularan koncept je i krajnje logičan odabir jer se radi o jednom od najslavnijih i najintrigantnijih imperija i razdoblja u povijesti čovječanstva.

    objektivni kritičar će znati i cijeniti veličinu, važnost, nepovredivost i zadane gabarite same priče, samog predavanja. pogotovo što je ridley “usput” još uspio udariti i osobni pečat u nešto što je praktički nepovredivo, nešto što je izuzetno osjetljivo i kompleksno. poznatim dilemama je dao jednu drugačiju ljudskiju dimenziju.

    same tenzije i sukob su također idealno dozirane, jer ipak se tu radilo o jednom turbulentnom razdoblju nabijenom emocijama i patnjom. dakle film je kompaktan i muški čvrst, nema praznog hoda, svi bitni dijalozi su zastupljeni kao i svi bitni događaji, od super napete uvertire preko egzila pa sve do epskog klimaksa su superiorno osmišljene i realizirane.

    to su sve bitne stvari koje čine ovaj film izvanrednim i žalosno je što to mnogi, ne samo ti, jednostavno ne vide.

  • Deckard says:

    Ajuto, ne zavitlavaj ove dobre ljude. Nemoj da dobiješ egzodus kao i s foruma 😀

  • Carlito says:

    unutarnji glas mi govori da komotno nastavim daljnju borbu za pravicu )

  • Carlito says:

    ) = :)

  • PTICA says:

    Koja je na kraju najbolja autobusna linija??

  • Carlito says:

    ona bez voznog reda, sjedneš i ne znaš gdje ćeš završiti.

  • zirafa says:

    jel ono Bogo zbilja pije kavicu ili je samo pridržao šalicu Ridliju dok se igrao s kamerom ? 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.