Dvostruka igra

Piše: Franjo Maricic

Dvostruka igra (The Double, 2011., 98 min.)

Redatelj: Michael Brandt

Glume: Richard Gere, Topher Grace, Martin Sheen, Tamer Hassan, Odette Annable, Stephen Moyer, Stana Katić

Ocjena: 3/10

Nije jednostavno gledati Richarda Gerea kako u 63. godini života hladnokrvno mlati svoje protivnike. Još kada tome pridodate Tophera Gracea kao pametnog i nadobudnog FBI agenta kojeg bi trebalo ozbiljno shvatiti, dobit ćete pomalo čudnu mješavinu koja nepogrešivo izaziva onaj osjećaj “hm, ovdje nešto ne štima”, i ostavlja prilično neuvjerljiv dojam. Naravno, sigurno postoje i oni koji neće imati nikakav prigovor na izbor glumaca (o ukusima se navodno ne raspravlja), međutim to nije jedini problem u ovom filmu.

Priča započinje tajanstvenim ubojstvom američkog senatora, koje upućuje na to da je izvršitelj ubojstva sovjetski tajni agent kodnog imena Casius za kojeg se dugo smatralo da je mrtav. Tom Highland (Martin Sheen) aktivirat će umirovljenog operativca CIA, Paula Shepherdsona (Richard Gere) i povezati ga s nadobudnim FBI agentom, Benom Gearyjem (Topher Grace) kako bi pronašli ubojicu. Uz Shepherdsonovo golemo iskustvo sa sovjetskim protivnicima i Gearyjevu opčinjenost famoznim Casiusom, uspjeh se čini neizbježnim…

Michaela Brandta sam zapamtio kao ko-scenarista zanimljivog akcijskog trilera Tražen (Wanted, A. Jolie, J. McAvoy, M. Freeman), a budući da je i na ovom filmu ponovno surađivao s Derekom Haasom, očekivao sam puno zanimljiviji i dinamičniji film. Ne znam, Dvostruka igra jest Brandtov redateljski prvijenac i možda se nije najbolje snašao na novom radnom mjestu, međutim ne mogu tu činjenicu prežvakati kao opravdanje. Problem nije samo u izvedbi, već i sama priča djeluje u najmanju ruku klimavo. Istina, Brandt se kao scenarist može pohvaliti i nekim slabijim ranijim radovima (Catch That Kid, 2 Fast 2 Furious), no stekao sam dojam da s vremenom napreduje, ali ova priča je pomalo poljuljala moj dojam. Ne može se reći da sama ideja nije zanimljiva, ali sovjetski agenti duboko infiltrirani u američke sigurnosne službe danas ipak djeluju staromodno. Kakvo je zaista stanje na terenu kad je riječ o toliko puta ekraniziranim hladnoratovskim protivnicima, nije previše ni bitno – već sam spomen rivaliteta između SAD-a i Rusije dovoljan je da ubije volju za gledanjem filma koji ni izvedbom ne oduševljava.

Kao što sam već spomenuo, početna ideja i nije toliko loša, međutim priča se tijekom filma toliko razvodni da nestane onaj osjećaj napetosti koji bi trebao biti prisutan u svakom trileru koji imalo drži do sebe. Jasno, nisu ovdje nepostojeće situacije i scene koje bi trebale izazvati taj osjećaj, ali što film ide dalje one imaju sve manji učinak. Moram priznati da su pojedine scene u kojima Gere upozorava Gearyjevu suprugu na strašnu opasnost koja se nadvila nad njenog dragog i njihovu obitelj jednako uvjerljive kao objašnjenje devetogodišnjeg djeteta zbog čega je zaboravilo matematičku bilježnicu kod kuće baš na dan kada treba pregledati gomilu domaće zadaće. A opaki twist na samom svršetku filma je u potpunosti uspio ako mu je cilj bio podsjetiti gledatelje da su mogli potratiti vrijeme i na neki drugi način. Sve u svemu – klimavo i krajnje neuvjerljivo.

Gluma nije toliko loša, no vjerojatno bi je najtočnije bilo ocijeniti ispodprosječnom. Richard Gere nije neuvjerljiv kao umirovljeni agent CIA, ali gledati ga u akcijskim scenama ipak je malo previše. Mislim, mogu stvarno svašta progutati, ali ne treba pretjerivati. Topher Grace mi nakon Ludih 70-ih još dugo neće biti uvjerljiv u nekoj ozbiljnijoj ulozi, ne toliko zbog toga što sam ga navikao gledati u ulozi zbunjenog Erica Formana, već zbog toga što mu takve uloge puno bolje pristaju. Ovako imam dojam da previše energije i koncentracije troši trudeći se djelovati ozbiljno, kao da igra na gostujućem terenu koji mu nimalo ne odgovara. Jasno je da prezentacija njegovog lika zbog toga pati i nije na nekoj kvalitetnoj razini. Što se ostalih glumaca tiče, nemam što posebno spomenuti, sve je to tu negdje – puno više osrednje odrađeno nego kvalitetno odglumljeno.

Ne želim biti nekorektan, ali navedeni nedostaci bili su dovoljni da ne obraćam previše pozornost na detalje kao što su kamera, montaža, glazba i slično. Rekao bih da je u ovom filmu sve prosječno ili čak i malo slabije od toga. Ruku na srce, ni najbolja fotografija na svijetu ne bi pomogla Dvostrukoj igri, jedino možda kakav kvalitetan soundtrack. Ako ništa drugo, vlasnici albuma bili bi prisiljeni svako malo gledati naslovnicu, pa njima vjerojatno film ne bi mogao toliko brzo ispariti iz memorije. Naravno, ni od toga ništa u ovom slučaju…

Dvostruka igra je jedan od slabijih filmova koje sam gledao u posljednje vrijeme i ne mogu pronaći neki pametan razlog zbog kojeg bi se isplatilo pogledati ovaj film. Mogu ga eventualno preporučiti fanovima Richarda Gerea ili onima koji se sami vole uvjeriti u nešto ne oslanjajući se na razne preporuke, kritike i slično. Reći ću da sam naletio i na komentar gledatelja koji je bio oduševljen i iznenađen završetkom filma, dok je u mojem slučaju završetak prelio ionako prepunu čašu strpljenja, tako da vjerujem da će se naći gledatelja koji neće žaliti zbog ovih potrošenih 98 minuta života. Meni nije preostalo ništa drugo nego da se sam opalim po glavi, budući da sam film osobno odabrao s liste na kojoj je bilo i puno kvalitetnijih naslova. Postoji i jedna pozitivna stvar kod Dvostruke igre – ako upišete “The Double” u IMDB tražilicu, pod “People who liked this also liked…” možete naći i nekoliko vrlo kvalitetnih naslova koje vrijedi pogledati. Čisto da ne bi ispalo da nisam pronašao niti jednu pozitivnu stvar.

Leave a Reply

Your email address will not be published.