Dva lica siječnja (2014.)

Piše: Dragan Antulov

Nostalgija, pogotovo onda kada je izražava publika koja stalno zanovijeta za “filmovima kakvih više nema”, može biti prilično zahvalna za filmaše, prije svega one s nedostatkom kreativnosti. S druge strane, nastojanje da se takvim zahtjevima publike previše doslovno izađe u susret gotovo u pravilu dovede do razočaranja. Lišeni svog povijesnog konteksta, odnosno opterećeni novim događajima i trendovima koji im daju novo značenje, ostvarenja koja copy-paste metodom nastoje postati reinkarnacije nekadašnjih hitova često završe kao samoparodije ili teško razumljive posvete u kojima mogu uživati jedino najzadrtiji filmofili. Najčešće se dogodi to da nekadašnji klasik “u novom ruhu” kod moderne publike izazove pitanje “je li uistinu to to” ili je li taj klasik uistinu tako dobar kao što o njemu pišu kritičari. Slično bi završili i klasični Hitchcockovi trileri da ih se danas pokuša napraviti upravo onako kao što ih je običavao raditi veliki majstor suspensea. Tome u prilog možda najbolje govori Dva lica siječnja, triler Hosseina Aminija koji se nedavno pojavio u našim kinima.

1ryan

Radnja se temelji na istoimenom romanu Patricije Highsmith, autorice kriminalističkih romana koji su poslužili kao prilično zahvalni predlošci nizu uglednih svjetskih filmaša, uključujući i samog Hitchcocka. Slično kao i Hitchcockovom filmu Nepoznati iz Nord Expressa, radnja započinje slučajnim susretom neznanaca. U ovom slučaju to se događa početkom 1962. godine u Ateni, gdje mladi Amerikanac Rydal (Isaac) radi kao turistički vodič i, zahvaljujući poznavanju grčkog jezika, ostvaruje dodatni prihod sitnim prevarama na račun svojih bogatih zemljaka. Rydalovu pažnju kao potencijalna žrtva privuče uglađeni i besprijekorno odjeveni američki poslovni čovjek Chester MacFarland (Mortensen). S njim se upozna i počne ga “obrađivati”, ali s vremenom i iskreno uživati u njegovom društvu, a još više u društvu njegove supruge Collette (Dunst). Stjecajem okolnosti Rydal će doznati da nije jedini član trojke koji ima fleksibilan odnos prema istini; MacFarlandovi u Grčku nisu došli kao turisti, nego da bi se sklonili od nekih mutnih detalja vlastite prošlosti. Ta ih prošlost, međutim, dostiže u hotelskoj sobi i ostavlja posljedice koje im Rydal bez nekog pretjeranog razmišljanja pomaže otkloniti, odnosno pomoći im da uz lažne putovnice napuste zemlju. Prije nego što one budu dovršene, trojka se odluči skloniti na Kretu. Tamo će, međutim, njihov odnos početi nagrizati nepovjerenje, ljubomora i paranoja.

Dva lica siječnja izgledaju kao tehnički dobro “ispeglan” film, a posebno bi trebao imponirati dobrim poznavateljima i poklonicima Hitchcockovog opusa. To se prije svega odnosi na pažljivo korištenje nekih od najpoznazijih elemenata hičkokovske formule, bilo da je riječ o motivima “običan čovjek u neobičnoj situaciji”, “nedužno optuženi u bijegu”, “što jači negativac – to bolji film”, odnosno u postupnom stvaranju napetosti u pojedinim scenama. Amini, iako vjerojatno nije raspolagao prevelikim budžetom, vješto je evocirao svijet prije pola stoljeća, a još bolje koristio dopadljive mediteranske lokacije koje, doduše, možda ne izgledaju tako egzotično današnjoj publici kao što bi izgledali publici ranih 1960-ih. Amini, koji je također napisao scenarij, zaplet i likove odlučio je prilično pojednostaviti, ali je, s druge strane, ostavio manevarskog prostora za uglavnom prilično raspoložene glumce. To se prije svega odnosi na Mortensena u jednoj od prvih uloga u kojoj bez nekih velikih kompleksa pokazuje kako se nalazi pred kraj šestog desetljeća života, ali i u kojoj portretira moralno dvojbeni, gotovo sociopatski lik. Oscar Isaac nešto je manje uspješan kao lik s kojim se publika prisiljena identificirati, ali čiju moralnu orijentaciju do samog kraja nije u stanju potpuno dokučiti. U glumačkoj postavi najslabije stoji Kirsten Dunst, koja bi u svakom drugom filmu ovog žanra bila adut, ali čiji lik femme fatale ne izgleda tako impresivno ili glamurozno u usporedbi s klasičnim Hitchockovim plavušama kao što su Grace Kelly, Tippi Hedren ili Eva Marie Saint.

TWO FACES OF JANUARY

Najveće razočaranje Dva lica siječnja, međutim, predstavlja završni dio filma. Za to je najviše zaslužan ključni obrat, koji ne samo da izgleda melodramatski i neuvjerljivo, nego i dolazi prerano, pa je tako publika prisiljena ostatak filma gledati rasplet sveden na prilično predvidljivo i konvencionalno “čišćenje računa”. Pri tome Amini i dalje pokazuje sklonost hičkokovskom podizanju napetosti, ali samo finale filma doima se ne samo kao deus ex machina nego i malo isforsiran homage Hitchcocku. Zapravo, izgleda kako da se nasilno htjelo da Dva lica siječnja imaju isti onakav konvencionalni, “uredni” i “podobni” završetak na kakvom su u Hitchcockovo vrijeme inzistirali holivudski cenzori. Iako se Aminijev film isplati pogledati, na kraju samo potvrđuje to da bolju prošlost, čak i u slučaju žanrovskih klasika, boljom čini to što je prošlost.

Leave a Reply

Your email address will not be published.