Dva igrača (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Nije zahvalno gađati što je trebalo biti esencija filma, ali uzmimo da je jedna od bitnih zamisli bila da se uradi šmekerski shoot ’em up buddy-cop film, uz fetišizaciju svijetlog oružja, jasnu naznaku da su dva pištolja prapočetak svakog duela i sve što je potrebno za obračune, uz jurnjave u/iznad/iza/ispod/ispred auta i sveopću napetu akciju začinjenu muškarčinama i odlično doziranim too cool, too smooth replikama.

Washington i Wahlberg dva su kriminalca između poslova, koji odlučuju opljačkati trećeg kriminalca, indirektno – dignut će mu novac iz banke. Jureći miša istjerali su slona i u trezoru umjesto 3 milijunčeta nalaze 42 i kusur. Potjera oko/za novcem kreće, svatko ima svoje repove koji postaju dio jednačine ali biram da se ne petljamo i otkrivamo i ono malo zapleta koje ćete videti.

0

Mastersov (Brotherhood) scenarij zasnovan je na Grantovom stripu, u čemu (slutim) mrvice Kormákurovih (Contraband) upečatljivih scena imaju osnovu (pilići, npr). Likovi su dobro osmišljeni i pozicionirani dojmljivo vizualno – kako vidite Paulu, sjetite se Jessice iz Sin Cityja/Machete, tj. svake dobre ribe iz svakog dobrog stripa, meksički mafijaš u odgovarajućem kostimu, Paxton kao psiho CIA moment, i glavni glumci, zgodan i zgodniji,  suprotno stilizirani, gangsta i kauboj šešira bez, a isti macani.

Označimo li kao sasvim nebitne nagomilane nepromišljenosti (neprimjećena prismotra ispred mafijaševe kuće, pljačka cijela, objašnjenje za nedolazak podrške…), i zanemarimo li scene koje ne govore u prilog karakternosti junaka (sudbina restorana preko puta banke, eksplozija u vojnoj bazi), što je vjerojatno posljedica izgubljenog u prijevodu između stripovskog u holivudski svijet, shvaćamo da se negdje mora reći dosta, a to bi ovdje bilo točno na Pattonovoj, Denzelovoj kres šemi, koja se izblamirala više nego Kristen Stewart kad bi igrala, paaa, šta god. Paulin lik je, naravno, tragično nedefiniran, ona je tu žensko koje sve pokvari, i iako se koristi kao okidač u par navrata i ne nebitan dio zapleta, ostaje do kraja spektakularno groteskna figura s kojom je nemoguće ostvariti konekciju (čak ni Denzi ne uspijeva, a nije da se ne trudi). Ona bi trebala biti miks fatalne žene, koja pravi glupost i postaje (i samoinicijativno, kao konačna pizdarija) žrtva, i dame u nevolji. Međutim, ona ima i posao, koji podrazumijeva njenu profesionalnost valjda i involviranost valjda, što je posebno iritantno odbačeno replikom njenog povremenog ljubavnika – ‘nisam htio da te umiješam u sve ovo’. Džizs. Kao da tragično nenapisan lik nije dovoljan, glumica, osim sjajnih sisa – što ne kažem da je zanemarivo u žanru – i sama ne nudi ništa. Točnije, nudi zbir nemušto odigranih scena nakon kojih imaš potrebu reći ‘rez, sve ponovno’. Kao da su joj didaskalije predstavljale preteško štivo.

1

Nije jedino ideja o samo dva pištolja i bijeg od 3D-a, CGI akcijskih marifetluka usamljeni povratak osnovama. Pištolje je dočekalo i zatišje filmova s dvije velike zvezde. A koliki cool & macho faktor Denzel i Mark prosipaju jasno je već i nakon prolaska pored postera u hodniku. I to je ključni razlog zašto se projekcija pregrmi bez vrpoljenja i sarkastičnih komentara. Za film radi kakva-takva dinamika između njih dvojice, zasnovana na starosnoj, pa i intelektualnoj razlici likova koje igraju, uz standard koji donose – Washingtonovo posjedovanje scena i “polomiću te na kraju, kad se završi ova Milesova stvar”, i Wahlbergovo “mišići će mi pokidati majicu razbiću ti nos sad sad sad”. Protivnici im nisu neki otužni likovi, bezizlazne situacije se redaju, a jurnjava kolima po pustinjici je uvijek efektna. Maske u pljačkama još od Affleckovog The Town nisu bolje iskorištene. Međutim, tu je i (predugo) nadmudrivanje u napetim momentima (a sve, cijenim, za nas, za publiku!), nema naleta adrenalina (kakav je samo obračun mogla biti scena u pustinji Mark&prijatelji), previše puta duhovito prepucavanje likova ostaje bez ključne nadreplike, one koja pravi razliku i daje pamtljiv udarac (Markov problem da izgovara pravilno komplicirane riječi, iako prastar štos, radi skroz), uglavnom će vam zaigrani smiješak na usnama nestajati bez da pređe u divno cerekanje (‘selam alejkum’ scena je ta rijetkost), sve je to premekano i vrlo neprimjereno njima dvojici. I na kraju, tu je i potpuna emotivna nedostupnost likova, koje nedostaje jer se ne može dva sata držati pažnja ni najvećih akcijskih džankija i jer onda ne brinete za njih, a kako bez toga? Tako da kako vrijeme odmiče sve je to jedno usiljeno šeprtljansko privođenje posla kraju, bez uvoda u, i krešenda.

W&W su mogli biti jebeni par novih napucanih revolveraša, od kojih vas prođu trnci kao da Eastwood i Bronson šetaju gradom. Ali sami ne mogu i nisu izvukli ni dobar film jer lijenost drugih nije znala granice.

3 komentara za “Dva igrača (2013.)

  • Mario says:

    Film je na trenutke zabavan i brz, pa na trenutke dosadan i spor, pa onda opet film krene pa stane. Takav je i sami razgovor između dva glavna glumca, nažalost film ima više dosadnih i sporih trenutaka nego onih dobrih, humorističnih, akcionih – hebenih. Ocjena nategnuta 6ica.
    p.s. naravno tu je i: /denzel washington / i can guarantee you that.

  • marko says:

    ccau

  • marko says:

    dnrtjnhztnhitn

Leave a Reply

Your email address will not be published.