Dva dana, jedna noć (2014.)

Piše: Marko Stojiljković

Filmovi sa socijalnom tematikom manje su ili više uvijek aktualni i uvijek u ponudi na art kino sceni. U krizna doba bave se aktualnom krizom, u vrijeme blagostanja upozoravaju na iskustva prethodnih kriza, ali i na manjkavosti naizgled savršenih sistema. Socijalni filmovi uvijek su kocka – ako ih se nevješto napravi, mogu zapilati, dok su, s druge strane, moguće sve zamke jeftinih i zapaljivih pamfleta.

Srećom, braća Dardenne majstori su socijalnih priča, jedni od rijetkih autora koji se mogu pohvaliti s dvije Zlatne palme u Cannesu, uz jedan Grand Prix žirija, nagradu za scenarij i još nekoliko “manjih” nagrada (ništa u Cannesu nije malo, osim možda samog grada). Usporedivi su jedino s Kenom Loachom u Velikoj Britaniji, s kojim dijele i dokumentarni pedigre i sklonost ka veritéu, biranju naturščika i nadolazećih glumaca za glavne uloge, te prikazivanju običnih ljudi u stresnim, ali ipak očekivanim situacijama koje čine život. Važnije od svega, njihove socijalne priče nisu površne niti zamorne, nema popovanja ni osuđivanja. Priče koje oni pričaju ljudske su barem koliko i socijalne, ako ne i više.

2 - Copy

Takav je slučaj i s Deux jours, une nuit. Festivalska putanja kreće od Cannesa preko Sydneyja do Tellurida i Toronta, distribucija prvo u nekoliko europskih zemalja, moguća trka za Globuse i Oscare (premda je Akademija neosjetljiva na socijalu). Tema filma bi se mogla nazvati školskom socijalnom, radi se o sudbini jedne radnice. Izvedba bi se mogla nazvati očekivanom, film dotičnu prati kroz jedan vikend, naslovna dva dana i jednu noć. Bilo je, doduše, neke sumnje u iskrenost autora kada su za glavnu ulogu odabrali veliku zvijezdu Marion Cotillard, ali ona je prije svega Glumica s velikim G, tek onda zvijezda. Konačan je rezultan jedan nimalo običan film, precizan u detaljima i razorno moćan kao cjelina.

Nema skoro nikakve ekspozicije, braća Dardenne nas odmah bacaju u vatru. Sandra (Cotillard) se budi iz popodnevnog drijemeža i saznaje da je otpuštena s posla u maloj tvornici solarnih panela. Saznajemo da je bila na dugom bolovanju, liječila se od depresije, naime, i da se ostalih šesnaestoro kolega snašlo i bez nje. Njima je postavljen izbor – ili će sačuvati njeno radno mesto ili će dobiti bonus od 1000 €. Pogađate – izabrali su novac. Na osnovu tehnikalije, Sandri je obećano ponovno glasanje i ona ima jedan vikend da uvjeri kolege da se odreknu bonusa, a da ona ostane zaposlena. Dvoje prijatelja su već glasali za nju, na njoj je da uvjeri još sedmoro. Opremljena podrškom svog muža Manua (Rongione) i kolegice Juliette (Salée), navučena na Xanax, sklona panici i očajanju, Sandra kreće na misiju uvjeravanja.

4 - Copy

Štos je u tome što su njeni argumenti legitimni, ona je dobar radnik i još važnije, pristojno ljudsko biće, pride ima dvoje djece i kredit za kuću, pa joj je posao prijeko potreban. Međutim, i argumenti onih koji su glasali protiv također uvjerljivi, barem u većini slučajeva. Jedni preživljavaju na jednoj plaći, drugi su se upravo razveli, treći imaju kredite za kuću, četvrti su relativno svježi na poslu, pa nisu stali na noge, peti su imigranti i svaki cent im znači, šesti se plaše osvete šefova, jer ako njeno dupe ne nastrada, možda će njihovo. Neki su, međutim, jednostavno sebični: nemaju oni ništa protiv Sandre, ali, eto, baš su planirali nadograditi auto ili promijeniti namještaj na terasi. Je li zaista 1.000 eura vrijedno života jedne osobe?

Tu dolazimo do prve teme ovog filma: kako to da nema više solidarnosti? Poslije Drugog svjetskog rata smo (mi, Europljani) uspjeli izgraditi socijalnu državu baš na temelju solidarnosti. Tome su potpomogli i neki vanjski faktori, američka ekonomija je bila drugačije naravnana, a i postojala je realna prijetnja komunističke revolucije, kako s Istoka, tako i iz praznih želudaca radnika i usijanih glava studenata. Što nam se dogodilo u međuvremenu? Kupili smo kuće u predgrađu, po dva automobila i – osamili se. Pojam “naši bližnji” odnosi se samo na neposrednu familiju, nemamo pojma što se dešava s prvim susjedima, kolegama s posla, prijateljima…

2

Ono što je znakovito u filmu je da nisu baš svi ljudi govna i da će nam netko ipak pomoći u nevolji. To će učiniti najprije oni koji s nama dijele našu nevolju, koji su jednako siromašni i očajni i koji se još uvijek nisu potpuno odvojili od vanjskog svijeta. U pravilu, ljudi koje je Sandra uspjela uvjeriti su ljudi koji imaju i svojih financijskih problema, ali shvaćaju vrijednost zajednice, kao i to da bi ona isto tako podmetnula leđa kad bi se oni našli u procjepu.

Druga važna stvar koju nam film pokazuje Sandrinim primjerom je da su i patnja i stres dragocjeno i neophodno iskustvo iz kojeg učimo i iz kojeg rastemo u bolje, odlučnije i hrabrije ljude. Po tom pitanju je Deux jeurs, une nuit film o borbi gdje su vojske, zmajeve i demone zamijenile vojske nerazmišljajućih konzumerističkih zombija, korporativni zmajevi i naši unutrašnji demoni – strah, umor, stres, depresija.

Obratite pažnju na detalje. Ništa u ovom filmu nije slučajno. Marion Cotillard je lišena svakog glamura, bez šminke, u dvije-tri majice i jednim hlačama tijekom cijelog filma (ima je u svakoj sceni). Njena kuća tipična je belgijska kuća, njen auto star je desetak godina. Obratite pažnju i na stanove i kuće njenih kolega, na njihovu odjeću, automobile, vrećice od shoppinga. Sve to nam jasno, a opet dovoljno diskretno slika sliku današnje radničke (niže srednje) klase: u pauzi između “velikih” snova, na snazi je samo preživljavanje i ništa više od toga.

4

Druga grupa detalja pozadine su likova. O Sandri nešto još i saznajemo, što iz prvih dojmova, što iz vješto uklopljenih “lajni” teksta. O Manuu znamo daleko manje, što radi, da je dobar otac i muž pun razumijevanja, prava podrška svojoj ženi u nevolji. Kolegama koje Sandra treba nagovoriti samo su implicirane pozadine, na osnovu njihovih imena, godina, životnih prostora uspijevamo nepogrešivo pogoditi njihovo imovinsko stanje, njihove prioritete, stavove, pa čak i karakterne crte. U njihovoj podjeli “za i protiv Sandre” tek se uz malo promišljanja može nazreti i kompleksna podjeljenost belgijskog društva, klasna, nacionalna, “lifestyle”. Ima tu malo stereotipije, ali ona je svedena na razumnu, neuvredljivu mjeru.

Ono što posebno treba istaknuti upravo su mjera i takt na apsolutno svakom nivou u ovom filmu. Znamo da je Marion Cotillard jedna od najboljih svjetskih glumica i da je sposobna za razne transformacije. Ovdje kao da je gledamo ogoljenu, na rubu živčanog sloma. Ne možemo ne gajiti empatiju prema takvoj osobi. Braća Dardenne s njenim likom vrlo vješto izbjegavaju zamku patetike, u koju bi neki drugi, manje odmjereni i artikulirani autori svakako upali. Primjera radi, ona ne vuče djecu sa sobom da bi izazvala samilost, a nije ni loša i sebična majka koja zbog svojih problema zapostavlja svoje najbliže. Isto tako, niti njene kolege (s izuzetkom direktora i poslovođe) nisu nimalo karikaturalni, nego su ljudi s kojima se možemo sresti na poslu ili na ulici.

5

Deux jours, une nuit film je koji nije lak za gledanje, ali svejedno ima onu magnetsku privlačnost. Uvodi nas u svoj svijet, zapravo naš svijet o kojem možda nismo razmišljali (nevolje se uvijek događaju nekom drugom, dok ne zadese nas), stvara empatiju za svoje likove i polako nas razara. To nije nimalo ugodno iskustvo, ali je prijeko potrebno. Skoro savršen film.

6 komentara za “Dva dana, jedna noć (2014.)

  • Charles Fourier says:

    Možda bi gospođa Sandra bila u stanju zadržati posao kada Belgija ne bi pod prijetnjom sile od nje uzimala, a onda bacala milijune na priglupu komunističku propagandu. Nemam ništa protiv da braća Dardenne prikupe novce privatnih fondova i snime kakav god film hoće. Ali iskoristiti represivni aparat države da bi pod prijetnjom sile otimali novce ljudi kao što je Sandra i onda o njima snimali propagandne filmove, to je nemoralno, nečovječno i nepristojno.

  • marcus says:

    kakvi su ti pravni, a kakvi logički argumenti za takav stav? “pod pretnjom sile” i “represivni aparat” wtf? da li se to odnosi samo na kinematografiju ili i na kulturu generalno? kako god, niđe veze.
    kinematografija i kultura su pod upravom nekog državnog organa, ministarstva, instituta ili agencije u većini zemalja sveta. samo nekoliko zemalja na svetu može od svoje kinematografije napraviti profitabilnu industriju. kultura je dotirana, jer nije utrživa.
    ako se tvoji argumenti odnose na braću dardenne koje ti ne voliš jer su komunisti, onda je to stvar ukusa i poremećenih prioriteta (pod pretpostavkom da ti ne bi smetalo da “represivno-komunistička” belgija izdvoji sredstva za neki drugi, ne-komunistički film).
    ako se odnose na kinematografiju, zašto je kinematografija umetnost inferiorna likovnim instalacijama, klasičnoj drami, operi i baletu? po čemu je nova produkcija aide u nacionalnom teatru važnija od filma o teškom položaju radničke klase?
    ako se radi o kulturi generalno, onda ne mogu da te shvatim ozbiljno. ili se ložiš na nekulturu, divljaštvo i nepismenost kao nešto cool i chic kao pol pot, ili si prostak koji živi po devizi u se, na se i poda se. a možda si od onih patetičnih gunđala što se žale na svaki cent odvojen za kulturu a fabrike propale, a bolnice/škole neopremljene.

  • vlado says:

    Ja stvarno ne vidim neki golemi novac utučen u ovaj film, u toj mjeri da uništi privredu “siromašne” Belgije. Charlesov komentar s nekakvim “represivnim aparatom” i “propagandom” kao da opisuje “Kozaru”. No vjerujem da “Četverored” smatra poučnim filmom i dobro uloženim novcem.

  • jelena says:

    na papiru umereno zanimljiva tema, aktuelna i sve

    u onome što dobijamo od dardenovih – train wreck. loš, do zla boga neuverljiv i nem’ pojma, fake film. dvoje nas je gledalo, oboje smo u dizbilifu

  • marcus says:

    očekuj polučasovnu prepirku kad se vidimo!

  • jelena says:

    😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.