Drive

Piše: Marin Mihalj

Drive (2011., 100 min.)

Režija: Nicholas Winding Refn

Scenarij: Hossein Amini

Glume: Ryan Gosling, Carey Mulligan, Albert Brooks, Bryan Cranston, Ron Perlman

Ocjena: 8.5/10

 

Kako napraviti dobar žanrovski film u 21. stoljeću, a da vas kritičari, filmofili i ini ne svrstaju u isti nezahvalni “koš” s Michaelom Mannom, primjerice? Kako profilirati šutljive antijunake, a da ih ne usporedimo s Melvilleovim samurajem Delonom? Kako se izvući od “epiteta” pastiš? Ako niste sigurni, na vaša pitanja mogao bi odgovoriti Nicholas Winding Refn, jedan od najpotentnijih europskih filmskih autora, koji je svoju sreću pronašao čak i u dalekom Hollywoodu. Istina, prijelaz nije bio lak. Nakon izvrsnog debija Pusher, Refn je lutao desetak godina dok nije naišao na priču o zloglasnom britanskom zatvoreniku Charlesu Bronsonu (ne, ne “onaj” Bronson), ali tko zna što bi i od te i takve priče ispalo da mu se Svemir nije nasmiješio i poslao zraku Sunca u obliku Toma Hardya, koji je Bronsona utjelovio zastrašujuće autentično?! Danas pišem o Refnovom posljednjem uratku Drive, o filmu za čiju je režiju dobio nagradu u Cannesu.

O čemu se tu radi? Priča je poznata. Radnja filma smještena je u Los Angeles, grad anđela. Vozač (jer nikada ne saznamo njegovo ime, njegovu prošlost) je, kao i svi protagonisti u sličnim filmovima, mrtav-hladan plaćenik koji će vas čekati ispred mjesta koje pljačkate; sačekat će vas pet minuta i, ako stignete na vrijeme, odvesti na sigurno mjesto, daleko od policijskih patrola. Uvodna petominutna sekvenca koja je lišena bilokakve suvišne priče upravo je sjajna. Noć Los Angelesa Refn posvaja od Michaela Manna i njegovog uzbudljivog krimića Collateral. To nije L.A. koji inače vidimo u američkim filmovima i serijama. Tu nema iskvarcanih surfera i dugonogih, plastičnih plavuša: noć je, kao u gorenavedenom Mannovom uratku, slikana prijetećom nijansom iskričavo žute boje.

Ne saznajemo puno toga o Vozaču (uvjerljivi Ryan Gosling) osim da radi kao kaskader na filmu i automehaničar kod Shannona (Cranston), ali svjesni smo njegove usamljenosti onog trenutka kada reagira na jednostavan osmijeh svoje prve susjede Irene (Mulligan) i njenog sinčića Benicija (Leos). Vozač se (pre)brzo veže uz svoje susjede, toliko da je spreman pomoći Ireninom mužu koji je upravo izašao iz zatvora: mužu kojemu prijete smrću najbližih ako ne odradi jednu savršeno jednostavnu pljačku. Vozač nudi svoju pomoć, al’ kada stvari krenu po zlu — znate što slijedi. Naravno, postoji tu još jedan podzaplet koji uključuje opasne ljude poput Berniea Rosea (Albert Brooks kakvog niste prije vidjeli) i Nina (Perlman), ali za to ćete morati pogledati film.

Najbolji način opisivanja nekog filma usporedba je s filmom sličnih pretenzija, u ovom slučaju to je Corbijnov The American. I sličnosti postoje, doista: distanciran protagonist, plaćenik, nakon godina izolacije odlučuje pružiti ruku pomirbe svijetu koji ga okružuje. No, ponor razlika je izraženiji. Dok Corbijn iritira recipijenta sporim ritmom, prividnom nedogađajnošću (kojom, zapravom, profilira svog protagonista), strpljivo vrši gradaciju ka finalnom obračunu, Refn već uvodnom scenom obećava ritmičnost, obećava jurnjave… koje ne dolaze toliko često. Refn, kao Vozač, ubrzava i usporava jednako često, pokušavajući zavarati gledatelja promjenama ritma. Od beskonačno lake smirenosti do iznenadnih krvavih obračuna gdje Refn inzistira na slow-mo rješenjima koja su, po mom skromnom sudu, bolji izbor od frenetične kamere u pokretu. Sve je pregledno. Svaki pucanj u glavu, nož u grlo — sve nam je na pladnju.

Mnogo je rečeno o izboru glazbe. Opet ću povući paralele s jednim Mannovim filmom, a to je ingeniozni Manhunter. Dok je Mann u svom uratku koristio tada popularnu glazbu 80ih, Refn inkorporira electro-retro-pop koji, za divno čudo, tvori savršenu simbiozu sa samom fabulom. Tu i tamo prenaglašena pozadinska atmosferska glazba iritira i čini se kao nepotrebna, ali ne smeta u tolikoj mjeri da ju ne možete ignorirati. Drive bih trebao smatrati nedovoljno dobrim zbog suvišnog posvajanja utjecaja, nesuptilnog inzistiranja na stilskom pretjerivanju, ali Refn uspijeva šarmirati. I to se traži. Što se tiče ovogodišnjih filmova, Refnov uradak nalazi se pri samom vrhu kad je u pitanju kvaliteta.

 

8 komentara za “Drive

  • maxima says:

    gdje si se prije ovog’ dosukao!

    save as: 😀

  • maxima says:

    jasno mi je zbog čega ti se ovaj film dopao. recenzija je savršena i svaka je riječ suvišna. neobično jednostavno i bez ičega suvišnog. čudno, čudno, ima nešto skoro opipljivo u atmosferi cijelog filma, osobito podvučeno sporošću i glazbom, a ona je … izvrsna.

    obavezno gradivo, iako je za mene možda previše “lijep”, nemam mu zamjerke.

  • mihael says:

    Najbolji film godine, odličan

  • Gjuro says:

    Meni je “The American” bio bolji (iako mogu razumjeti one kojima je njegova suptilnost bila dosadna). Ovdje mi je odlična samo gore spomenuta uvodna scena. Sve drugo je, kako Marin i veli, gomilanje klišeja: usamljeni nezananac s čačkalicom u ustima, njegov vječno čeznutljivi pogled, okrutni mafijaši koji se mogu povući po povoljnim uvjetima, no oni moraju biti besmisleno principijelni… Radnja je kombinacija “Shanea”, “Amerikanca”, “Zlog poručnika” i koječega drugog. Ne može se poreći da je dobro režiran i da su scene nasilja vrlo potresne (tj. odlično snimljene), ali logika malo šepa (pazi, slijede spoileri!). Tip je većinu filma Rambo koji bez problema ide golih ruku na sačmarice, a onda se u ključnom trenutku ide naći s najopasnijim tipom na mjestu koje je taj drugi odabrao i još mu onako pristojno okrene leđa! Wtf? A bio je tako oprezan s onom maskom za vrijeme noćnog napada kad ga ionako nitko nije gledao! OK, recimo da se odlučio žrtvovati za opće dobro, ali to mi je pak melodramatično (pubertetski Weltschmerz). Sve u svemu solidno, ali nije dovoljno dobar da ga se strpa u isti koš s Mannom (iz “Heata” i “Collaterala”). 😛

  • Maxima says:

    meni je zbog toga dobar tekst, zbog svih povučenih paralela (posvajanje i slično…) – masa stvari pri gledanju ostane lagano neprimjećena tj. nedefinirano poznata, a kad pročitam nešto ovako temeljito, onda sve sjedne na mjesto.

    svejedno, dobar je film, zbilja. trebao je biti bolji, no odudara od prosjeka.

  • Jelena Djurdjic says:

    posle ove kritike i druge privatne sugestije da je film očajan moram ga naravno što pre pogledati

  • Jelena Djurdjic says:

    i American i ovo bi bili mnogo bolji da nije Georgea/Ryana (Steve i Clint, pa zar nije razlika nemerljiva?); svaka verodostojnost u priči o čoveku koji je odmetnik meni pada u vodu sa sexy kittenima u glavnim rolama, ta mante me. Iako stvarno ima dobar početak i posle onaj obrt oko toga čime se bavi danju, msm u tom momentu sam očekivala čudo od filma, iako ima gomilu klišeja, valjda u nameri da se pokaže da klišeji ne smetaju ako se tako dobro snima, msm zbilja ne nerviraju, i iako mi se sviđa muzika i tekstovi songova kao ideja, iako volim pomerene ljude i muškarce koji se tako fino lože na kola, film mi je neatutentičan jer je njegov junak neuverljiv i neujednačen rediteljski

    to da li će se ovakav lik namerno žrtvovati (šta da je pucano na njega u sceni kod prtljažnika, šta da nije stigao da uzvrati) ili samo napustiti grad je meni podjednako nebitno jer ne verujem da tip može da bude najdivniji čovek i životinja istovremeno, ali kao i uvek – ovo je priča o čoveku kojem su se stvari tek tako poklopile, on je baš taj sa tom mešavinom osobina i tom dozom (ne)sreće, mi pratimo priču o njemu i dosadno je tražiti logiku

  • Igor Marić says:

    Ne samo jedan od, već najbolji film 2011., a vjerojatno i najbolji holivudski film u ovih prvih 5 godina “desetih”. Bjesomučno pretenciozan, krasan i vrhunski odglumljen, vjerodostojan i poduzetan. Carski užitak.

Leave a Reply

Your email address will not be published.