Dredd 3D

Piše: Antonio Žapčić

Dredd 3D (2012., 95 min.)

Redatelj: Pete Travis

Glume: Karl Urban, Olivia Thirlby, Lena Heady

Ocjena: 8.5/10

 

Ove godine moji izleti u kino bili su mnogo rijeđi nego proteklih godina. Moram sam sebi priznati, jedina dva filma koji mi ostaju u pamćenju od ove godine, a da sam ih gledao u kinu su John Carter i Avengersi. Dok sam za ove potonje bio lagano zagrijan i u blagom iščekivanju, Cartera sam odgledao rutinski, čisto radi izlaska i društva (iako je film sam po sebi dobar). Dva skupa ljetna blockbustera, s tonom eye candyja i laganim pričama bez previše filozofije i dubine, ništa posebno, ništa ćega ću se sjećati u idućih par godina i nostalgično se vraćati DVD-ima. Po mom skromnom subjektivnom mišljenju, zaboravljiva godina za film. Zapravo… Bila bi zaboravljiva, da se nije pojavio jedan skroman filmski uradak, snimljen za petinu budžeta Osvetnika, s jedva poznatim glumcima, baziran na likovima koji su današnjoj hrvatskoj mladeži gotovo potpuno nepoznati, a koji je sam po sebi reboot neuspjelog Stalloneovog akcića iz 1995. godine. Vjerojatno najčudnija stvar u cijeloj priči lako moguće je to što sam film željno iščekivao od najave. Zašto? Nemam pojma. Ništa osim scenarija Alexa Garlanda (28 dana kasnije, Sunshine) nije pretjerano privlačilo interes publike i kritike, a po svim predviđanjima u najboljem slučaju nas je očekivao osrednji akcić kojemu je najveća prednost nastavak „3D“ u naslovu.

Sada konačno, nakon gledanja, svega par sati nakon napuštanja kina dolazim do zaključka zašto sam tako željno iščekivao film i zašto ga se isplatilo čekati. Dredd 3D injekcija je adrenalina i testosterona koja manjak komplicirane, elaborirane priče i neočekivanih obrata kompenzira neprekidnom žestokom akcijom, tvrdokornim grafičkim nasiljem i cool likovima koje je užitak gledati u akciji. Akcija kreće od prve sekunde, nakon kratke uvodne naracije glavnoga lika, počinje scena potjere, efektivno upotpunjena sjajnom elektroničkom glazbom u pozadini. Pohvalno je što film ne oklijeva i otpočetka ostavlja snažan dojam. Moram priznati da si nisam mogao pomoći, a da ne pustim glupi široki osmjeh zadovoljstva već na samom početku projekcije. Kada je film već od prve sekunde na pravom putu, znate da će i ukupan rezultat biti u najmanju ruku vrlo dobar.

Za one koji već ne znaju, priča novoga Dredda odvija se u budućnosti, nakon velikih nuklearnih ratova koji su spalili većinu zemlje, te nakon kojih su se velike svjetske metropole stopile u Mega gradove sa stotinama milijuna stanovnika koji žive u odvratnim egzistencijalnim uvjetima. Jedan od tih gradova, Mega City One, proteže se uz istočnu obalu SAD-a te broji 800 milijuna stanovnika. Nezaposlenost i nezadovoljstvo su univerzalni i jedino što drži grad od potpunog raspada su Suci, elitni urbani policajci koji osim provedbe zakona također donose oštre i stroge presude na mjestu zločina, te u slučaju smrtne presude djeluju i kao krvnici. Najpoznatiji i najbolji Sudac je Dredd, čovjek koji živi za svoj posao te ga obavlja efikasno i nemilosrdno. Cassandra Anderson mlada je novakinja s telepatskim sposobnostima koje su posljedica njene izloženosti radijaciji. Nakon što je dodijele Dreddu kako bi procijenio njenu učinkovitost na ulici, njih dvoje odlaze istražiti brutalno trostruko ubojstvo u megabloku Peach Trees, 200 katova visokom stambenom bloku kojim upravlja narko kraljica Ma-Ma.

Priča je jednostavna i tu je samo kao katalizator akcije i likova. Situacija kakvu bi našli u starijim filmovima veterana žanra, kao naprimjer u Carpenterovom Napadu na policijsku postaju 13 ili Siegelovom Prljavom Harryju, ovdje se doima svježom, a opet nostalgičnom, kao nešto poznato i klasično u novom ušminkanom izdanju za novu generaciju ljubitelja akcije, ali i dovoljno blisko izvoru za stariju publiku. Neka vas kontreverzne paralele koje se povlače između Dredda i filma izuzetno slične radnje koji je također izišao nedavno ne zabrinjavaju. Riječ je o dva filma čiji su tonovi i stilski izričaj potpuno različiti, pa je uspoređivati Dredd 3d s The Raid, jednako kao uspoređivati dva ratna filma i tvrditi da su zbog ratne teme kopirali jedan drugog. Uostalom, tvrdnje da je Dredd ponešto „posudio“ od tematski sličnoga konkurenta padaju u vodu čim se baci pogled na podatak da je pisanje scenarija za Dredda, kao i samo snimanje, počelo prije nego što je to slučaj s njegovim indonezijskim konkurentom.

Glavni nositelj cijelog filma je bez sumnje briljantni Karl Urban, koji s lakoćom kombinira karizmu i strahopoštovanje. Jasno je da će film koji nosi ime lika počivati na ramenima istog pa je sama pomisao da će relativno slabo poznati (iako bez sumnje izuzetno talentiran) Urban nositi veliki akcijski film bila lagano zastrašujuća za fanove i u najmanju ruku upitna za ostatak publike. Sada, nakon što sam odgledao film, mogu samo reći da više ne mogu zamisliti nikoga drugog pod tom kacigom. Urban ne glumi heroja, njegov Dredd je čovjek fanatično posvećen provedbi zakona, koji u svom pohodu nema vremena za druge emocije osim žestoke mržnje usmjerene prema kriminalu i kriminalcima. Pohvalno je i to što za razliku od Balea u Batmanu ne krevelji kao malo dijete, već svoj „opaki“ glas koristi efikasno i umjereno kako bi negativcima zaledio krv u žilama. Vjerojatno najugodnije iznenađenje filma mlada je pridošlica Olivia Thirlby, koja je tek 2006. godine debitirala na filmu, a ovo je zasigurno njena najbolja uloga do sada. Osim što je izuzetno simpatična i jednako nadarena za akcijske scene koliko za dijaloge, fantastično upotpunjuje duo u kojemu je njen lik nevin i suosjećajan uz ciničnog i nemilosrdnog Dredda.. Za Lenu Heady dovoljno je reći da postiže veliki dojam samom pojavom i bez puno dijaloga. U filmu gotovo nikada ne podiže glas, te je u usporedbi s ostalim članovima bande naizgled sitna i krhka, ali upravo je to ono što doprinosi zastrašujućem dojmu. Sama pomisao na to što je učinila da dođe do vrha, kao i što je spremna učiniti da ostane tamo, dovoljno je zastrašujuća i bez njena hladnog sadističkog pogleda i hrpe krvoločnih kriminalaca iza njenih leđa. Lena se nakon Igre prijestolja i Dredda nameće kao obećavajuće ime za uloge snažnih ženskih negativaca, gdje bih je vrlo rado gledao i u budućim projektima.

Zadnji put kada sam se ovako zabavio u kinu je bilo još davne 1997. na Verhoevenovim Svemirskim vojnicima i otad se ne sjećam ovako savršene kombinacije akcije, futurizma i satiričkih elemenata. Za ljubitelja akcije i likova ovo je zasigurno čista petica, a oni koji ne mogu bez višesatnih filmova s desecima likova, tonom drame i frojdovskom analizom svakog pojedinog lika i međusobnih odnosa – oni slobodno mogu spustiti ocjenu na prosječnu trojku ili vrlo dobru četvorku. Svima drugima Dredda bih preporučio bez premišljanja. Ne vjerujem da ćemo u budućnosti imati priliku gledati nešto slično ovome.

 

5 komentara za “Dredd 3D

  • maxim says:

    E, sad ga nakon ove recenzije moram pogledat! Antonio lijep tekst! Inače sam fan Karla Urbana još od Ridikovih kronika.

  • maxim says:

    Pogledao. Vrlo dobro, čista akcija bez kompliciranja. Dred me na trenutkre podsječao na terminatora ( hladnokrvnost i okrutnost ).

  • Jelena says:

    nisam samo skapirala zašto glumca glavnog nisu kastingovala po tome ima li dobro dupe ili ne, jer stvarno je neozbiljno kadrirati mu zadnjicu u zategnutim pantalonama a gde mu dupe treba biti tamo daska. to me malo remetilo, ali inače film ima trenutaka i dobar scenario i prijao mi većinu vremena

  • swvi says:

    Solidan film, ništa posebno, na trenutke jako glup.

  • Ivan says:

    Niš posebno, ako možete izbjegnite

Leave a Reply

Your email address will not be published.