Don Jon (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Samouvjereno do daske.

U svom redateljskom debiju Joseph Gordon-Levitt šarmira neposrednošću napisanog, raduje iskrenošću odigranog, oduševljava izborom glumaca (posebno onim što od njih dobiva), imponira jasnoćom izraza (ne u svakom trenu, ne svake minute) i punokrvnošću entuzijazma i motivacije.

Samouvjereno do daske, s razlogom.

JG-L (Looper, Inception) je Jon Don, mladić širokog osmeha, nemrdajuće kose i ozbiljnih mišića koji radi kao barmen. Jonovi prijatelji su Bobby (Rob Brown) i Danny (Jeremy Luke). Ima li Jon uspjeha kod djevojaka? Ooo da. Kako Jon provodi slobodno vreme? U čišćenju stana, vožnji ili teretani. A nedjeljom? Nedeljom ide u crkvu na službu, ispovijeda se i pravac na obiteljski ručak. Moli li se Jon samo u crkvi? Ne, on zapravo preferira teretanu za te aktivnosti. A šta Jon najviše voli? Gledati porniće.

6

Mi upadamo kod njega u danima kada upoznaje Barbaru Sugarman (Scarlett), tu princezu njudžerzijevskog asfalta. Za nju je Don čuvao svoje najbolje trikove. Rađa se ljubav, Jon kreće novim stazama utabanim Barbarinim stopalima. I, šta Jon sada najviše voli? Gledati porniće. Opsesivno, frekventno, s razumijevanjem i argumentirano. Nijedna prava devojka nikada neće biti dovoljno dobra i pa, voljna, kao one na pornhubu, poentira on u više navrata, sočno, slikovito i riječima iskusnog čovjeka opisujući , uvjeravajući i crtajući nama, učenicima, svoj konfucijanizam.

Film ne ubija porukama, nego targetira jednu temu. Recimo da je ovdje dominantno riječ o tome kakve ljude/kreature od nas mogu da naprave mediji, koliko smo ranjivi i podložni, pa onda i površni. Fokusiramo se na posljedice, ne i uzroke, koji tek provejavaju, skoro pa samo kroz osobne introspekcije. Bez pametovanja, sa svim simpatijama ovog svijeta za ljudske promašaje, stereotipe, ali širom otvorenih očiju, riječi, usta i kamere. Barbara i Jon potpuni su ovisnici i robovi svojih fantazija i izmaštanih predstava o životu, pa je gledati ih i kad su najsretniji groteskno do ludila. Pokazano je kako se ne slušamo, kako je muka upoznati zaista nekoga i koliko je lakše prilagoditi ga onom što si istripao, uz pomoć sredine, medija…, da želiš, nego uživati u otkrivanju jedinstvenog primjerka preko puta tebe i osjećati ovo i ono i to. Količina sreće koju ispuštaju neupoznavajući sebe je u zraku, iako smo u zagrcnutom smijanju i tim se kontrastom vješto žonglira.

5

Don Jon se distancira od rom-coma jer je film u kojem je netko nešto stvarno i režirao, jer su se neki likovi zaista i razvili i jer se u posljednjoj trećini uvođenjem Julianne Moore (Magnolia, Children of Men) odljepljuje od samo ukazivanja na pojave. Hrabro se nudi izlaz, presretno formatiran kroz glumicu koja suptilno kupi sve repove i diže film na nivo viši. Iako je vidljivo da je ovaj dio Dona najslabiji (u odnosu koliko je dobar morao biti) to je tako samo jer je Joseph svjesno sebi otežao situaciju, odbacio ideje igranja na sigurno i pokušao. Ostavljajući ga u sferi niskobudžetnog, Levitt zadržava kreativnu zlatnu akciju, i to je ona doza nesavršenosti koja radi za film. Imena koja je imao u glavi za ženske uloge, još dok je pisao scenarij, dobiva i pod tim uvjetima. Scarlett (Vicky Cristina Barcelona, The Avengers) oblikuje uvjerljivo i impresivno površnu, manipulativnu, zatucanu i bombastičnu djevojku, dok je Julianne izvor gladne topline i neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje. Obitelj je prisutna dominantno kao zgodni impuls za komične scene koje rastu na stereotipima zahvaljujući, opet, sjajnim glumcima (posebno Danza) – ili redatelju koji ih zna isprovocirati. Cameo pojavljivanja Anne Hathaway, s kojom je radio The Dark Knight Rises, i Channinga Tatuma, s kojim se upoznao na setu GI Joe: The Rise of the Cobra, proizvod su pozivanja usluga, no situacija nije drugačija ni iza kamera – cijelu ekipu činili su ljudi s kojima je već surađivao.

Kroz priču formirano je nekoliko mizanscena i mi ih po ustaljenim Jonovim pravilima posjećujemo. Rano je govoriti o Levittovoj redateljskoj poetici, ali neki od kadrova koje bira (stepenice crkve, u autu, prolazak kroz teretanu) nisu za baciti. Dosta je vodio računa o narativnoj strukturi i pazio da repeticijom ne gubi tempo pa se za svaku novu, a ustvari ponovljenu scenu, u prethodnoj točno pozicionirao i pravio prostor za dolazeću. Stvaranjem efekta ‘očekivanja već viđenog’ s druge je strane lako uočljivo pokazivao promjene u Jonovom životu i zaokruživao svoju priču.

DON JON

Najava nekih novih vjetrova u Hollywoodu dolazi posljednjih par godina od glumaca koji u zenitu svoje popularnosti kapiraju da do uloga zbog kojih su se možda i počeli baviti glumom neće doći jer takve filmove nitko ne želi snimati. Ovdje ne mislim na mejnstrim taman podobnog Clooneyja i ‘iz očaja sam’ Afflecka, nego na Franca (As I Lay Dying), Goslinga (How to Catch a Monster) i Gordon-Levitta. Bježeći od studija, James i Joseph osnovali su i svoje producentske kuće pomoću kojih financiraju sumu studentskih filmova ili otvaraju na internetu prostor gdje svatko može postaviti svoj rad i gdje je, dalje, svačiji rad dostupan i potencijalna sirovina ostalima. Nezavisni film u Americi već neko vrijeme živi svoje beskućničke dane, i revolucija nije najnevjerojatniji sljedeći korak. Hoće li nekada JG-L biti smatran pionirom iste, ja veze nemam, zasad je sigurno da je filmom o nesnađenima i zarobljenim ovisnicima ostvario osobni iskorak, vratio uživanciju, nepatvorenu radost stvaranja i ljubav za nas, za publiku, stavio na vrh pijedestala.

Jedan komentar za “Don Jon (2013.)

  • As I Lay Dying samo 41% na RT, 50 na Metacritic, ne zvuči dobro, a slično sam i čitao kad je film. Ne bih polagao velike nade u Franca 😉
    Gosling izlazi tek nagodinu na ljeto 😉
    Zec je još u šumi… :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.