Dobri ljudi [H. R. Genz, 2014.]

Piše: Dragan Antulov

Gledajući kako javnost, donedavno tako žustra u razapinjanju “lopina”, sada odjednom lije stvarne i virtualne suze i organizira ulične procesije podrške gradskim i drugim “očevima” koji su pali zbog stvarnih ili navodnih “ruka u pekmezu”, teško je ne složiti se s ciničnim zaključkom talijanske poslovice o tome da je ključna razlika između lopova i poštenog čovjeka u nedostatku prilike. Upravo je ovo posljednje – situacija u kojoj običan čovjek dobiva priliku omrsiti se bogatstvom stečenim na protuzakonit, nemoralan ili sumnjiv način – zahvalan motiv za brojne filmske trilere, pogotovo one koji svoj žanrovski sadržaj žele obogatiti elementima drame ili socio-ekonomskog komentara. Kao jedan od takvih primjera bi mogli poslužiti Dobri ljudi, američki film danskog režisera Henrika Rubena Genza, koji se pojavio u domaćim kinodvoranama.

3

Protagonisti, koje tumače James Franco i Kate Hudson, su Tom i Anna Wright, čikaški bračni par koji je zbog financijskih nedaća i naslijeđene nekretnine odlučio sreću potražiti u Londonu. Sreća ih ni tamo previše ne mazi, pa tako i uz Annin stalni posao učiteljice i Tomove povremene poslove kućnog majstora ne mogu sastaviti kraj s krajem, te im zbog dugova prijeti deložacija. Kada im podstanar podlegne predoziranju heroinom i tako nestane i dodatni izvor prihoda, stanje se čini očajnim, ali samo do trenutka kada Tom otkrije kako je pokojnik skrivao torbu s hrpom novaca. Wrightovi je odluče zadržati, svjesni da time riskiraju daleko ozbiljnije probleme od financijskih. Novac je, naime, pokojnik bio ukrao krvoločnom gangsteru Jacku Witkowskom (Spruell), koji je, pak, prethodno bio opelješio francuskog narko-bosa Khana (Sy). Oba kriminalca ne prežu ni od čega u potrazi za novcem i osvetom, a situaciju dodatno komplicira i policijski inspektor Holden (Wilkinson), koji je brzo zaključio da Wrightovi drže novac, ali čiji postupci sugeriraju da je u cijelu stvar upetljan iz razloga koji nisu potpuno profesionalne prirode.

Mnogi koji budu gledali Dobre ljude film će nazvati “generičkim”, odnosno tvrditi da su sve što se vidi u filmu “vidjeli već negdje prije”. Deja vu se, barem kod onih starijih, može objasniti sa Shallow Grave (u Hrvatskoj prevedenom kao Sasvim malo ubojstvo), dva desetljeća starim cjelovečernjim prvijencem britanskog režisera Dannyja Boylea koji je imao gotovo identičnu premisu. Neumitne usporedbe dva ostvarenja će, dakako, biti na štetu novog filma, s obzirom da je Boyle upravo sa svojim prvim filmom postao mezimac i kritike i publike. Za razliku od Boyleova filma, koji je hičkokovsku formulu o “običnom čovjeku u neobičnoj situaciji” iskoristio kako bi izgledao i zvučao “cool”, Dobri ljudi ne samo što se ne trude sakriti svoj relativno niski budžet, nego i priličnu štedljivost kada su u pitanju zaplet i likovi. Scenarij Kellyja Mastersona se kod karakterizacije drži načela “manje je više”, pa je tako od samog početka jasno tko je u filmu pozitivac, a tko negativac; među njima nema nikakvih skrivenih motiva ili složenosti, pa u radnji nema niti prostora za nekakve iznenadne obrate. Gledatelji, čak i oni malo iskusni, unaprijed će moći pogoditi i rasplet. Ono što Dobre ljude drži iznad vode je prije svega tehnička realizacija – Genz je predviđeni sadržaj u 90 minuta uspio ugurati s vojničkom preciznošću te napravio niz efektnih scena koji vješto koriste sumorno ozračje Londona. Njegov spartanski pristup režiji najbolje se odražava u sceni završnog obračuna koja pokazuje inventivnost bez obzira na svoju predvidljivost. Glumačka ekipa, dakako, tu nema nekog naročitog posla, ali solidno odrađuje zadatak –što uključuje u posljednje vrijeme hiperaktivnog Franca i pomalo zaboravljenu Kate Hudson (koja će, pak, fanovima koji još vode računa o takvim detaljima, u jednoj sceni nakratko na uvid staviti svoju golu stražnjicu) te uvijek pouzdanog Toma Wilkinsona.

2 - Copy

Dobre ljude, međutim, najzanimljivijim čine upravo usporedbe s Boyleovim ostvarenjem, i to kao povod za razmišljanje kako se filmski svijet, a i svijet uopće, bitno promijenio u posljednja dva desetljeća. Nestala je srednja klasa koju su činili arogantni i pohlepni “yuppieji” i zamijenili su ih obični “šljakeri”, koji sami za sebe kažu da su “dobri ljudi”, koji su sve vrijeme poštovali pravila i pokušali marljivim radom izgraditi “američki san”, ali kojima današnji, recesijom nagriženi kapitalizam, za razliku od vrlog novog svijeta 1990-ih, ne jamči krov nad glavom. I možda se zato s Tomom i Annom, čak i kada su u pitanju “generički” i jednodimenzionalni likovi u jednom solidnom, ali lako zaboravljivom trilerčiću, daleko lakše poistovjetiti. Kao što se slični fenomeni događaju s likovima nekih kriminalističkih drama iz stvarnog života.

Leave a Reply

Your email address will not be published.