Djeca su dobro

Piše: Vanja

Djeca su dobro (The Kids Are All Right, 2010.)

Režija: Lisa Cholodenko

Glume: Julianne Moore, Annette Bening, Mark Ruffalo, Mia Wasikowa, Josh Hutcherson

Uz gotovo nimalo skepse (o filmu znam veliko ništa, o redateljici još i manje), glumačka mi je ekipa djelovala dovoljno primamljivo, iako nisam imala jasnu predstavu o čemu će tu biti riječ, no svejedno čovjek ne može zanemariti činjenicu da je film u igri kojekakvih već osvojenih te možda i predstojećih nagrada. Dakle, why not?

…marriage is hard… Just two people slogging through the shit, year after year, getting older, changing. It’s a fucking marathon, okay? So, sometimes, you know, you’re together for so long, that you just…

Po nekima, The Kids Are All Right je film o gay odnosima, brakovima ili osobama, koje su imale sreću imati djecu. Nisam homofob pa mi takve stvari uopće ne utječu na odluku „pogledati ili ne“ (kako bi me to samo oštetilo kod „Samca“… i sličnih projekata!), pa je lagano legao u DVD. Zapravo, mogu slobodno ustvrditi kako ovo uopće nije gay film, ali bi mnogima mogao biti dobar ili eventualno, dosta interestantan obiteljski film čija je poruka jasna i jaka kroz cijelo njegovo trajanje. Neobičan je, iako nismo uskraćeni za filmove s glavnim protagonistima koji su gay. Neobičan je, jer upravo činjenica da su one gay nije uopće ključna u filmu, ne čini ga ni boljim, ni gorim, ni više ni manje kompliciranim. Julianne Moore (Jules) i Annette Bening (Nic) su, eto, lezbijke, koje su se upoznale još u vrijeme studija. Nic je, reklo bi se, alfa-ženka u vezi, ne samo zbog očite zrelosti u izgledu i ponašanju; redateljica jako fino i nenametljivo provlači kroz fim da je Nic zapravo vrbovala Jules, priskočivši upomoć u nekoj prigodi na faksu kad joj je pozlilo a ova osjetila… da joj je fino. I to je to. Da… Nic je ozbiljna liječnica, dok je Jules umjetnička duša, koja je studirala za arhitekticu, ali se opredijelila za… landscaping. Uređenje vrtova? Može?

Nekako osjećam da će mnogima ovaj film sjesti kako treba jer se zapravo fokusira na odnose unutar obitelji, roditeljstvo, želju da se klinci „izvedu djecu na pravi put“, bez ikakve naglašene korelacije s njihovom osobnim opredjeljenjima, što to mi se jaaako dopalo. Jedna jedina nazovi lezbo-scena, s Nic koja gleda macho pornjavu s nauljenim mužjacima koji se pare (i uz to još komentira nešto posve nevezano…) i Jules, koja se mrda negdje ispod pokrivača, uopće ne predstavljaju ovaj segment priče kao nešto ekstremno bitno niti eksplicitno. One jesu lezbijke, jesu u braku, imaju svaka svoje dijete, a djeca su zajednička. I to je bit priče. Mame se brinu da sin Laser (Josh Hutcherson) sa svojih 15-ak godina slučajno „ne krene krivim putem“ jer ga uhvate kako s prijateljem iz radoznalosti gleda tu istu pornjavu; starija Joni (Mia Wasikowa) – jasno, nazvana po Joni Mitchell – već je punoljetna pa brat i sestra kuju zavjeru kako će pronaći donatora sperme koji im je omogućio postojanje.

Vidite, Nic i Jules su začele s robom istoga donatora. Željom ili ne? Nije bitno, no krasno je što se nije potrošilo pola sata filma na uvode ili objašnjenja kako klinci to znaju. Očito je da je to „tako“ te da je odnos između njih četvoro onoliko zdrav i uobičajen, koliko je u svakoj normalnoj obitelji koja ima svoje bolje i lošije trenutke.

Spoilera nema jer se sve bitno pruža na pladnju u prvih petnaestak minuta filma. Nema tajni, nema nagađanja. Klinci idu u taj neki centar, donatorsku kliniku ili gdje već, gdje saznaju da im je biološki otac Paul (Mark Ruffalo), onako lagani, pozitivni klošar koji, pored druženja s prekrasnom Tanyiom (YaYa DaCosta), uzgaja svoju hranu i vodi restoran organske prehrane. Polu-blizanci, Joni i Laser ga i upoznaju, ne pretpostavljajući u što se sve takav pokušaj može izroditi. But – why not? – rekao bi Paul. Redateljica je to izvela vrlo mirno, polagano navodeći na to da je Nic očito u većoj krizi srednjih godina od Jules, nametljivija, razdražljivija. Relativno smireni život srednje klase (gdje gotovo ni ne primjetimo da su roditelji suprotnih spolova, jer se netko dobrano potrudio da to ne bude u prvom planu jer – nije i ne mora biti) pomalo je strgan uobičajenim problemima, neizbježnim i u najidealnijim relacijama. Ali pojava tate Paula će definitivno unijeti urnebes u njihove živote.

Film se baš neće izroditi u komediju, iako ćete se i nasmijati i prokomentirati i na momente se rastužiti – ali sve u finim dozama.

Mame su iznimno liberalne i nemaju ništa protiv da klinci upoznaju oca. Vjerojatno neki blaži oblik hippieja u svoje vrijeme, Paul je čovjek kojemu je sve ravno do mora, jednostavan, tek tamo neki lik koji uživa u životu. Nikad se nije ženio, nema klince, ali definitivno zna uživati u malim radostima kao što su priroda, hrana, piće, društvo i naravno – seks. I on je sav tako super cool, pa mu je cool upoznati klince, otići kod njih na večeru, cool je što su njihove (različite) mame Jules i Nic lezbijke, pa još udate i sve je skupa tako cool. Valjda 50% njegove uloge (govornog dijela :)) se i sastoje od „I mean…Why not?… You know… Sure! Cool, man… let’s do it“. U biti, pozitivac u pravom smislu riječi, čovjek je u miru sam sa sobom.

Laser: „Why did you donate sperm anyway?“

Paul: „I don’t know… it just seemed lot more fun than donating blood… and they paid better… you know how 60 bucks were big money at that time?“

Nepretenciozni Paul brzo osvoji klince jer im je lijepo zajedno, no Nic se očito osjeća dosta ugroženo. Uz činjenicu da tata donator ima nesređen vrt, dakle izvrsnu priliku za Jules da se iživljava na uređenju, otvara se prostor za tenzije, koje se pojačavaju blago, sasvim dovoljno da drže uz ekran a ne da izlude ili iznerviraju. Niti jedan lik nije iritantan, blentav, nerazrađen, sve je odista nekako… lagano. Jasno je da su mame oprezne s pridošlicom u svoj uski krug no naznake onoga, što se ima desiti, pa se uz to još i desi, pristojno će uzdrmati njihov dotad ugodan, udoban i lagodan život. Obično to i jesu situacije, koje se nekako same od sebe predstave pred obitelj, ne bi li testirale snagu, volju i želju da se problem prebrodi, bez potpuno slomljenih srca i potrganih veza.

Iskreno govoreći, imala sam malo problema svariti početak, gdje njih dvije jesu to što jesu, pa se pale na macho pornjavu. Mislim ono? Ali ‘ajde, nisam mjerodavna ni suditi, a u biti je to tako strašno nebitno da sad trebam obrisati tri rečenice, ali neću. Sve se definitivno zahukta onako kako treba da bi opravdao nekih stotinjak minuta trajanja. Na momente sam imala dojam da je film sam od sebe preuzeo neki svoj ritam, gdje stoji činjenica da par lezbijki imaju lijep život i dvoje krasne djece jer je to omogućio neki tamo Paul. No (ovdje se opet ponavljam) ono što me zbilja kupilo u ovome filmu je to da je, a conto ukupnih obiteljskih odnosa i vrijednosti, jedan lezbijski brak sasvim sporedan kako takav. To je jednostavno – tako. Tko se loše nosi s tim, ne gleda ovakve filmove i točka.

Annette Bening ima krasnu, jaku ulogu stabilne žene okružene ljudima koje voli, no možda mrvicu i guši. Kao glumica mi je vrlo draga, iako sam ju svega par filmova gledala, no ima ono nešto, za čime kod glumica ginem, iako trenutno to ne uspijevam verbalno artikulirati. Julianne Moore je i ovom ulogom dokazala kako je, među vrhunskim glumicama, jedna od onih koje su postavile visoke standarde glumljenja svega, svačega i svakoga. Od „Ruke koja njiše kolijevku“ preko „Benny i Joon“, „Velikog Lebowskog“, „Magnolije“, „Hannibala“, „Sati“, „Children of Men“, „Samca“ i inih drugih čuda, opet je pokazala da u svojoj izvedbenoj lepezi zbilja može jako daleko dobaciti. Mark Ruffalo je, već standardno dobar, izvanredan odabir za odglumiti ovakvog easy-going tipa. Tako je cool. Redateljica za koju nikad nisam čula počastila me filmom koji je ugodan oku i duši. Možda u samom scenariju ima par (meni) nepotrebnih stvari, no u svojoj ukupnosti, film je apsolutno prijatan, a dijalozi pitki i pametni.

Nemali će broj gledatelja svejedno upitati, s jasnim i ciničnim podtekstom, tko je u ovoj priči pravo dijete – fucked-up moms, bistri i zreli Joni i Laser ili njihov nepotrebni otac. Bez ikakvog povoda, u ovakav film unositi gotovo nepostojeću sumornost i već isforsirano moraliziranje osobno smatram krajnje nepotrebnim.

U konačnici, nisam ga gledala u kontekstu Oskara, niti mislim da je bolji ili lošiji u smislu takvog potencijala, ali su kipiće definitivno dobivala i lošija ostvarenja. Daleko od savršenstva, „The Kids Are All Right“ je snažan film koji pokriva i objedinjuje više bitnih životnih tema, od seksualnog opredjeljenja, međuodnosa i odnosa s djecom, te očuvanja obitelji kao temeljca oko kojega se vrtimo. Bez velikih oscilacija u dinamici radnje, savršeno gledljiv, srčan i zaokružen, ovo je definitivno film o izazovu, koji se zove „brak“ ili „zajednica“, a ne o lezbijstvu, jer – zamislite, koliko god ste puta u životu naletjeli na ideal savršenog para ili braka, sama ideja da se obvežete dijeliti najveći dio života samo s jednom osobom, ne čini se (uvijek) tako primamljivom. Jesmo li uopće stvoreni za to ili je i to samo – iskušenje? 😀 (Ovo je kao… šlagvort koji nema veze s filmom, ali eto…)

5 komentara za “Djeca su dobro

  • maxima says:

    Ponešto nesretan prijevod… nije sad ono, kako su ti djeca? Ma… “the kids are all right”… no, sad…

  • Mikulec says:

    Znam. :/ Nije to moj prijevod, naišao sam na netu. :S

  • maxima says:

    ma nisam ni pomislila da je tvoj 😀 većina ih je … nesretnih :D, obično ni ne staviš prijevod ako film nije već negdje “kod nas” igrao 😉 … znajem 😀

  • Matea Rebrović says:

    moram reći da me ovaj film ugodno iznenadio. nisam pogledala trailer niti sam znala o čemu se radi i definitivno nisam očekivala ovakvu tematiku. Film je zbilja dobar, u topu 5 Oscarovaca. Zanimljiva priča,tu i tamo malo patetike ali ajde,može proći.Mia mi još uvijek glumi kao da ju treba dobro prodrmat 😀

  • Lepa Jelena says:

    Ovaj me je film iznenadio jer sam mlada osoba koja još nije bila čula da se lezbama u svetu dozvoljavaju brakovi i deca. Malo sam se šokirala, ali sam odgledala, jer jako volim Džulijanu Mur i želela bih da budem kao ona kad budem imala 60 godina! Inače, dobar je film jer pokazuje da je moralno biti sa muškarcem, što Džulijana u filmu i čini. Pozdrav od studentkinje iz Beograda!

Leave a Reply

Your email address will not be published.