Djeca jeseni (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Djeca jeseni prate priču Marka (Leon Lučev), po zanimanju patologa, i njegove kćeri Marije (Anamarija Mandić), koji nakon nestanka Markove supruge i Marijine majke Maše (Ivana Roščić) počnu primati zagonetna pisma, naočigled sugerirajući im da okolnosti oko Mašinog nestanka nisu takve kakvima se čine.

U posljednje vrijeme rijetko se viđa hrvatski film koji u sebi sadrži elemente misterije i napetosti unutar žanra drame. Zato sam bio poprilično zainteresiran kada sam na popisu filmova koje će Hrvatski audiovizualni centar financirati vidio film Djeca jeseni u režiji Gorana Rukavine, prema scenariju Zvonimira Munivrane. Redatelj filma, Rukavina, iskusni je televizijski profesionalac koji potpisuje režiju nekoliko epizoda entuzijastično najavljivane, ali po mom mišljenju, slabo napisane dramske serije Počivali u miru. S druge strane, scenaristički rad Zvonimira Munivrane nije mi bio poznat prije te sam s razumnom količinom optimizma čekao ovaj film, nadajući se da će Djeca jeseni biti „taj“ film.

2

Prva stvar koja me zavarala da bi film mogao biti dobar jer izvrsna fotografija za koju je zaslužan Darko Drinovac. Djeca jeseni izgledaju takoreći ‘svjetski’, rasvjeta i boja vrlo su upečatljive, a rad s kamerom odmjeren je i precizan (ako se i vama svidi njegov rad u ovom filmu, svakako preporučujem da pogledate i film Fleke na kojem je radio i odlično snimio Zagreb noću).

Druga stvar koja me zavarala da se radi o dobrom filmu jest podjela uloga koja u današnje doba gotovo da garantira kvalitetno odglumljen film. Leon Lučev je odličan glumac, Judita Franković je također odlična, ali u ovom filmu to nisu pokazali. Znajući to, sklon sam pripisati ove rijetko loše izvedbe radu redatelja, koji nije uspio nijansirati performanse dvaju glavnih glumaca te oboje ne pokazuju gotovo nikakav raspon različitih emocija tijekom cijelog filma. Uz to se može reći da je mlada Anamarija Mandić ‘ukrala’ film svojim starijim kolegama te pokazala puno u priči koja tijekom filma nije ponudila gotovo ništa.

5

Scenaristički rad u Djeci jeseni tijekom filma ipak je bio najveći izvor moje frustracije pa krenimo od općeg dojma. Ne želeći ulaziti u otkrivanje radnje, mogu reći da narativno film djeluje vrlo konfuzno, jednolično i nefokusirano.

Konfuzan je uslijed svoje zamršene kronologije događaja, budući da nije jasno kako vrijeme u filmu teče. Priča kao da ne postoji u vremenu te se određena otkrića potrebna za praćenje radnje događaju na vrlo čudnim mjestima i nisu adekvatno naglašena. Protok samog vremena također je nejasan. S obzirom na to da se tijekom filma sazna da zagonetna pisma dolaze na adresu Marka i Marije već tri godine, taj podatak koincidira s još jednim aspektom radnje koji nikad nije adekvatno razrađen, a također postavlja pitanje u količini vremena, koje su prije radnje filma Marko, Maša i Marija proveli zajedno. Takve nejasnoće gledatelju onemogućuju da si kontekstualizira radnju filma budući da su neke reakcije i dijalozi neprirodni, s obzirom na implicirani ali nikad objašnjeni protok vremena.

3

Jednoličnost filma očituje se kroz repetitivnost dramske radnje i samo percipiranih sukoba koji to zapravo uopće nisu. Djeca jeseni tako imaju samo jednu brzinu (Amerikanci bi rekli „languid“, odnosno malaksalo) i jedan intenzitet, koji ne dopušta velike oscilacije u reakcijama i emocijama likova. Unatoč sočnoj premisi, u Djeci jeseni ima zapravo vrlo malo radnje, ali i karakterizacije likova.

Marko je tijekom filma uglavnom katatoničan, dok njegova motivacija i želje nikada nisu elaborirane na zadovoljavajuć način. On jednostavno postoji u filmu, kuha ručak, odlazi na posao, otresa se na Lidiju (Judita Franković), odvjetnicu s kojom je u nečemu što se najšire može okarakterizirati kao veza, međutim oni su tijekom filma većinu vremena ili odvojeni ili u svađi. Kada smo kod Lidije, njena uloga u priči zapravo je najslabija, a proizlazi iz nejasnoća oko protoka vremena, jer je nemoguće razumijeti zašto ona trpi Markove u najmanju ruku gluposti, koje joj priušti tijekom filma. Jedini zaključak do kojeg sam mogao doći je da je ona karakterizirana kao beskrajno strpljiva ili je pak nedovoljno razrađen lik na koji se tijekom rada na priči jednostavno zaboravilo.

Za nefokusiranost filma, konstantno prisutnu tijekom filma, krivnju podjednako dijele i redatelj i scenarist. Sama priča je tijekom filma potpuno nepotrebno proširena na neke epizodne likove koji za radnju i ukupni razvoj filma ne rade skoro pa ništa, već samo gledatelju odvlače pažnju i dodatno razvodnjavaju i ovako podosta sadržajem siromašnu priču. Rukavina je kao redatelj u Djeci jeseni gotovo pa ‘nevidljiv’ u smislu da radi gotovo sve da u gledatelju ne potakne nikakav interes za razvoj priče.

6

S obzirom na asketski sadržaj, očekivao sam opipljiviju ruku koja će me voditi kroz priču i pokazivati stvari na koje bih trebao obratiti pozornost u momentima kada pojedini likovi možda i ne žele da je fokus na njima. Film je kompozicijski lijepo raskadriran te su određene scene dobro razrađene, ali kamera nije uvijek na optimalnom mjestu za stvaranjem drugog sloja značenja, jer se priča raspliće na jedan vrlo anti-klimaktični način, koji kulminira posljednjom dramski ‘aktivnom’ scenom, kada se priča o Maši i njenom nestanku zaključi.

Zaključno, opći dojam koji Djeca jeseni ostavljaju jest da se radi o filmu izgrađenom na lošim temeljima krajnje nerazrađene i sklepane priče. Iz tog mjesta gotovo da svi drugi problemi potiču, od konfuznog i nedorečenog protoka vremena i manjkave karakterizacije likova, preko jednolične i emocionalno nedostupne glume do neusmjerene i nedorečene režije koja ne uspijeva te rasparane elemente pomiriti u koherentnu cjelinu. Rukavina je kompozicijski jak redatelj, a u domeni vizualnog ga još donekle spašava izniman rad Darka Drinovca kao direktora fotografije. Međutim, izostanak čvršće prisutnosti u samom sadržaju kadra košta film mnogo i to ga čini vrlo zaboravljivim nakon izlaska iz kina.

2 komentara za “Djeca jeseni (2013.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.