Divlje priče

[D. Szifrón, 2014.]

6.5

REŽIJA

Damián Szifron

SCENARIJ

Damián Szifron

GLUME

Ricardo Darin, Oscar Martinez, Leonardo Sbaraglia, Erica Rivas, Rita Cortese, Julieta Zylberberg, Dario Grandinetti, Maria Marull, Cesar Bordon, Walter Donado, Maria Onetto, Osmar Nunez, Alan Daicz, German de Silva, Diego Gentile

SAŽETAK

Cinicima je jasno da je Szifron uvjeren da je fontana nepresušnih genijalnih ideja, da se ni od jedne ne može odvojiti i da gledamo svaku koja mu je ikad pala napamet.

8,7

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

7,6

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Jelena Djurdjic

Kako snimiti dobar kratak film? Čini se kako je baš na ovom formatu došlo do najvećih pomaka, ili bar do najprogresivnijeg jačanja konkurencije. Svatko sad može snimiti kratkiš, i objaviti ga, npr., na platformi Gordon-Levitta. Pravila i smjernice do krajnjeg zadovoljavajućeg umjetničkog proizvoda su, mislim, i dalje zapravo iste – imamo, npr., što kraće to bolje argument.  Naći ključni momenat oko kojega gradiš zaplet, imati eksplozivni obrt, ne pričati nego pokazati, napredovati svakim kadrom, početak i kraj su majka uspjeha, ne zaboraviti na osjećaj zaokruženosti, biti uvrnuto originalan… neka su nepisana pravila. Samo je publika postala teža. Zahtjevnija.

U ovom našem  slučaju pitanje je još kompleksnije – kako snimiti šest dobrih kratkih filmova, od kojih planiraš cjelovečernji film? Jednom redatelju to, skoro da možemo reći,  nikada nije sasvim uspjelo, uz (naravno) izuzetak Jarmuscha (Coffee and Cigarettes, Night on Earth). Ovakve forme filmskog stvaranja producenti su se garant dosjetili kako bi pomogli redateljima početnicima da što lakše prežive taj prijelaz s kratkog na igrani film. Kasnije  imamo ideje o spajanju više renomiranih redatelja, koji rade na zadanu temu (Boccaccio 70 najsvjetliji primjer).   Elem, naš Damian je od tih debitanata. Kao i najčešće s  omnibusima, a Divlje priče je omnibus šest  kratkih filmova, čiji su zajednički nazivnik osveta i nasilje, imamo sretne i nesretne momente.  Koliko ćemo biti oštri prema odgledanom zavisi i od kuta gledanja na njegovu motivaciju. Malo renesansnije duše naći će u srcu razumijevanje za autorovu  nemogućnost  izrade scenarija za cjelovečernji film. Cinicima je jasno da je Szifron  uvjeren da je fontana nepresušnih genijalnih ideja, da se ni od jedne ne može odvojiti i da gledamo svaku koja mu je ikad pala napamet.

3

Relatos salvajes počinju eksplozivnom (blagi spoiler) i efektnom epizodom, almodovarovsko-tarantinovske provenijencije. U avionu putnici kroz razgovor kapiraju da imaju nešto zajedničko – svi poznaju jednog čovjeka. Nakon toga slijedi priča o alternativnim metodama uzvraćanja udarca običnog čovjeka, žene, konobarice, bahatom i korumpiranom političaru, koji joj je uništio život. Kad kažem konobarice, mislim zapravo kuharice, suosjećajne kolegice naše žrtve, spremne da pomogne svijetu da postane bolje mjesto.  Treća priča, o zločinu iz strasti, trijumfu bijesa, ili moderni western obračun na autoputu, je šbbkbb epizoda (šta bi bilo kad bi bilo). Kada stati u kurčenju na cesti? Ako si namjerno vozio cik-cak da te on ne može obići, pa te on nazvao pederom, pa mu se ti posrao na šoferšajbu, a on ti gurnuo auto – je li vrijeme za fajrunt?

Film se zatim vraća duhu socijalne odgovornosti,  samo što protivnik više nema jedno lice, nego je kao ona stoglava aždaja kojoj i ako odsječeš  glavu dvije nove izrastaju. Tipu, koji je inženjer i  stručnjak za eksplozive,  pauk digne auto. Lančanim reakcijama svjedočimo, a po prvi put  malo šire upoznajemo glavnog lika i njegovu obiteljsku situaciju. Kritiku (ovo ‘kritiku’ shvatiti uvjetno, kao autorovu namjeru, ne moju ocjenu rezultata) društva upotpunjuje pretposljednji segment, koji u fokusu ima korumpiranost pravosudno-policijskog sistema. Bogatašev sin sudjeluje u saobraćajki i bježi s mjesta zločina. Koliko košta da to nestane?  Posljednja priča daje nadu da Szifron ustvari možda i snimi jednom neki stvarno dobar film. Mlada na vjenčanju otkriva da je muž vara. Samo smo u toj večeri, priča će dobiti epilog, i vrijeme posvećeno ovom argentinskom kandidatu za Oscara nakon te epizode neće biti uludo spiskano.

2

Malo ću se uživjeti u ulogu blogera – ovakvi filmovi me jako nerviraju. Prvo sam format. Iako redatelj kaže da je oduvijek zavidio muzičarima i pjesnicima koji opale po jednu kompoziciju ili tekst i mogu dalje, i da je odatle njegova želja za filmskim pripovijetkama, one ne ostavljaju dovoljno dobar dojam baš na tom ciljanom nivou, nepretenciozne avangarde. Nema ni tog smušenog ili sirovog mladalačkog entuzijazma. Onda odsustvo svakog zanosa. Nisu to te minijature, koje originalno i jedinstveno, osvježavajuće kao miris svježe mente, bacaju svjetlo na sve što nas pokušava degradirati, na klasno društvo koje je formirano. Proračunatost. Umjesto redatelja početnika kao da gledamo film čovjeka koji hoće da mu ljudi gledaju film i ničim ne budu preko granice uznemireni. Bez vjere u revoluciju. Uštogljeno i usiljeno bavi se temom trulog društva. Problem nestabilnih ljudi, apsolutnog pucanja mentalnog,  nepravde, općeg raspada i apsurdnosti sistema koji živimo, korupcije i osobne, ljubavne prevare, iako prepoznati i fino targetirani, vrlo su labavo i štreberski umiveno izvedeni na svjetlo. Tako se film sveo na samo jedno – komediju pretjerivanja, koju volimo ovdje ponajviše jer nas podsjeća na već spomenuti dvojac, Almodovara i Tarantina.

Bolju polovinu filma čine njegove početne priče, iako im nedostaje krajnje ludosti da dotaknu željenu histeriju, dok je završna, iako preduga,  jedina u potpunosti vrijedna pažnje. U sredini su dvije najrealističnije epizode, Bombita i The Bill, obje možda dobro zamišljene ali nijedna scenaristički otpetljana.  Problem cijelog formata može biti nedovoljna emotivna involviranost gledatelja, čuvena je li ti stalo do njih, koliko mrziš zlikovca fama, jer se likovi smjenjuju. Nema prostora za građenje te veze. Ovdje taj potencijalni  nedostatak kulminira uslijed zamornosti i iritantnosti i onih koji treba da nam budu heroji (inženjer Ricarda Darina, pogledajte Nueve reinas).  Osim u posljednjoj, Dok nas smrt ne rastavi priči, gdje trijumfira ljubav za glavnu junakinju, uprkos sve većoj agoniji koja je obuzima.

1

Za koga snimaš film je, mislim, bitnije kada je riječ o kratkoj formi. Damian pričama vrišti da to radi za prosječnu publiku, svakog od nas. Moje pare idu na showcase scenarij – uzmite me, o holivudski ljudi, zaposlite me, neću vam praviti probleme, a nisam ni loš.

17 komentara za “Divlje priče

  • Marcus says:

    mislim da si malo preoštra. problem omnibusa jeste to da segmenti variraju u kvalitetu, promišljenosti, revolucionarnosti… ovo je u potpunosti “crowd pleaser”, što je ok. meni je recimo druga priča zanatski i dramaturški najslabija, fali mi još par minuta i par krugova cimanja. sa trećom je suprotan problem, ima par krugova i cimanja previše kad već znamo kraj od samog početka. peta priča je tonalno neujednačena, na momente preozbiljna toliko da odudara od ostatka. bombitu vadi ricardo, priča je “stock”. slažem se da venčanje vadi fleke svega što je moguće zeznuto, kao i da je uvod efektna minijatura.
    “showcase” presuda stoji, omnibusi i kratki filmovi sami po sebi najčešće i jesu “showcase” potencijala, malo autora se njima vraća kad skupi sredstva za feature. ipak, meni je ovo osmica (ma koliko ne voleo davati ocene), u smislu value for money i sasvim dobre zabave.
    PS: kliknuo sam na osmicu, ne znam zašto je ona preinačena u nulu…

  • Carlito says:

    mrzim hipotetsku kritiku. zašto nije ovako? zašto nije onako? trebao je ovako! trebao je onako!

    nije trebao ništa!

  • jelena says:

    gde piše to ‘trebao je’? pitam jer se slazem da je besmisleno pisati sta je trebao, otkud ja znam i sta me briga sta je on trebao?

    moze samo neko ‘hteo je ovako ili onako, ali sipak’ da zazvuci

    @marcus
    vidis da su kolege jos ostrije od mene :D. posle drugog gledanja ionako ne sjajan utisak mi se jos vise pokvario

  • Marcus says:

    nisu kolege, bug je. kliknuh na 8-icu, bila je još jedna pre, ali mi upisa nulu kao da je to moguće…

  • Carlito says:

    “Malo renesansnije duše naći će u srcu razumijevanje za autorovu nemogućnost izrade scenarija za cjelovečernji film.”

    odkud ti ovakva konstatacija? al čemu to omalovažavanje? pa teže je dobiti zeleno svjetlo za ovakav omnibus i s još ovakvim sadržajem nego za nekakav cjelovečernji film. a imamo i dosta primjera gdje se upravo etablirani režiseri okušavaju u snimanju pojedinih epizodica u tom kolažu kratkih pričica. dakle nije istina da je to isključivo i striktno samo za početnike.
    ajde da ne podcjenjujemo to odmah u startu, pliz.

  • Cinik says:

    “Cinicima je jasno da je Szifron uvjeren da je fontana nepresušnih genijalnih ideja, da se ni od jedne ne može odvojiti i da gledamo svaku koja mu je ikad pala napamet.”

    IMDB: “The films original screenplay is 84 pages long and some of the six tales are featured in diffrent order. It also includes a seventh tale, pretty much shorter than the other ones, called Bonus Track.”

    Teško je pročitati veći promašaj od ove “recenzije” filma ili što bi li ova nakupina teksta već trebala predstavljati?

    P.S. Treća priča nije zločin iz strasti, ali to je gledatelju s elementarnim smislom za humor jasno već i nakon prvog gledanja.

  • Scenarist says:

    O ukusima nema smisla raspravljati, ali scenaristički gledano, ovaj je film malo remek-djelo! Toplo preporučam svakome koga zanima zanatski aspekt scenaristike i dramaturgije uopće. 10/10

  • jelena says:

    ‘zlocin iz strasti’ je ako se secas pazljivi gledatelju, komentar pandura tokom uvidjaja, i to vrlo duhovit, i ovde je mig onima koji su film gledali

    u tekstu se, koliko se secam, pominju omnibusi poznatih reditelja i bocaccio 70 kao primer

    sam reditelj je izjavio da mu je tesko da pise scenario za igrani film. moje je misljenje da vecina mladih autora ima problem tranzicihe sa krace na igranu formu, i na kraju posle odgledanog msm da je jasno zasto je snimao ovako, i da on nece biti scenarista ubuduce ali hoce rezirati jer ce producente dobiti…

  • Cinik says:

    Zločin iz strasti je uistinu komentar neupućenog policajca, koji je, nakon što je vidio njihov pougljeni zagrljaj u kojem su završili, dijametralno krivo zaključio što se dogodilo, što bude duhovito gledatelju koji je upravo svjedočio tome što se uistinu zbilo te zna što je uopće zločin iz srasti. Sad ako želiš preuzeti dijametralno krvi zaključak neupućenog policajca kao opis onoga što se dogodilo u trećoj priči, onda znaj da to radiš na vlastitu odgovornost.

    U tekstu se svašta spominje i uzima kao gotova činjenica, kao npr. netočan navod iz sažetka, kao i poneko proturječje poput
    “Bolju polovinu filma čine njegove početne priče, iako im nedostaje krajnje ludosti da dotaknu željenu histeriju, dok je završna, iako preduga, jedina u potpunosti vrijedna pažnje.”
    koje, kao i svako proturječje, pobija samo sebe, a da ne spominjem slobodne procjene bez ikakvog uporišta tipa
    “U sredini su dvije najrealističnije epizode, Bombita i The Bill, obje možda dobro zamišljene ali nijedna scenaristički otpetljana.”
    te mnoge druge čiste budalaštine kao npr.
    “Ovakve forme filmskog stvaranja producenti su se garant dosjetili kako bi pomogli redateljima početnicima da što lakše prežive taj prijelaz s kratkog na igrani film.”

    Na kraju, kao što @Scenarist reče o ukusima se ne raspravlja pa bih ja u to ime bio spreman dodati da po mom ukusu film ništa manje ne zaostaje ni glumački ni redateljski za scenarističkom desetkom. Tako da mi bude teško prešutjeti ovakvo ‘kritičko’ pokapanje u ime Boccacia ’70, jer ovaj film jaše s velikima.

  • bookresh says:

    Ocjena recenzenta 6,5?
    Ocjena ”FAK-ovaca” 4,0???
    Ovako niske ocjene za jedan od najboljih filmova 2014-te godine, koji je pritom proglašen najboljim filmom po izboru gledalaca SFF-a i FEST-a?
    Da li to recenzent i ovi ”FAK-ovci” vide neke mane filma koje obični smrtnici – filmofili i posjetioci festivala nisu u stanju primjetiti?
    Da li ih je film odbio zbog toga što im se čini da bi mogao biti ”crowd pleaser” i da mu je to najveća mana?
    Kako su se to ćetvrta i peta priča trebale ”otpetljati” da bi bile dovoljno dobre?
    Koji filmovi iz 2014-te po mišljenju recenzenta i ”FAK-ovaca” zaslužuju ocjenu preko 8,0? Vjerovatno neki za koje obični smrtnici među filmofilima nisu ni čuli?

  • Carlito says:

    ona opet implicira da se režiser dodvoravao američkim producentima!?!?!?

    jebote baš fin je način pronašao da im se dodvori, pilota kamikazu u avionu punom putnika i prolupalog specijalistu za miniranje.
    jebote, ovaj režiser pleše na rubu cenzure, kakvo crno dodvoravanje.

  • Sven Mikulec says:

    Ljudi, Marko je odmah napisao da mu je osmicu registriralo kao jedinicu.

  • Vlado says:

    Apsolutno se slažem s većinom komentara, obično cijenim FAK-ove recenzije, ali ovo je pretjerano i bezrazložno oštro. Ok, možda nije remek djelo, prve dvije priče su, recimo solidne, a od treće počinje vrlo simpatična smijurija. Daleko bih se prije složio s recenzijom Marka Njegića u Slobodnoj Dalmaciji, nego s ovom.

  • jelena says:

    zimski san, levijatan, turista, feniks, foxcatcher, boyhood, whiplash, gone girl, in bloom, the new girlfriend, under the skin, pa i nightcrawler, fury, cuvari galaksije – eto 10ak boljih

  • Bižulica says:

    Opća kvaliteta FAKa ublažila je štetnost ove recenzije.

  • Gjuro says:

    Meni je baš bio simpatičan i zabavan. Istina, fali dubine i teško se sasvim povezati s likovima, ali za jedan prvijenac sasvim dobro. Kamo sreće da je hollywoodska laka zabava na ovoj razini.

  • Jure Maleš says:

    meni je film bio vrlo zabavan, preporučam!

Leave a Reply

Your email address will not be published.