Diana (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Problem biografskih filmova je kako zainteresirati publiku koja zna kako će priča neminovno završiti. Dvostruko je teže filmovima koji za svoju temu odaberu osobu koja je živjela ne samo svoj vlastiti život, već i svoj život u očima svih onih koji su ju pratili i živjeli njen život preko nje. Princeza Diana je bila ta osoba za mnoge ljude ovog svijeta, ali je bila još mnogo toga i ovaj film nastoji popuniti i te zadnje praznine u našoj kolektivnoj slici i ideji o Princezi od Walesa. Međutim, uspijeva li u tome?

Jedan čimbenik koji definitivno uspijeva gluma je Naomi Watts, koja je odlično na ekran prenijela sve manirizme Lady Di, i pritom ih nadogradila onim aspektima njene osobnosti koje nisu bile vidljive na televiziji ili u novinama. Malo je reći da je ovaj film njen od početka do kraja, ona je gotovo u svim scenama, pojavljuje se u raznim vizualnim izdanjima i emocionalnim stanjima i sve to radi s takvom energijom da je pravi užitak bio gledati ovu glumačku izvedbu.

3

Ovakav pristup ima i svoje manjkavosti. Sporedni i epizodni likovi svedeni su na minimum i što se tiče kako njihove razrade, tako i njihovog prisustva, i to šteti filmu premda je Diana njegov fokus. Takav postupak osiromašuje narativ i nastupa zamor gledanja priče iz jedne vizure. Najviše vremena u filmu uz Naomi Watts dobiva Naveen Andrews kao Hasnat Khan, doktor koji liječi člana obitelji Dianine, recimo to, terapeutkinje. Diana je smetena s njim čim ga prvi put ugleda i oni započnu ljubavnu vezu nakon što njen brak s Princom Charlesom već propadne.

U ovom segmentu priče, koji zauzima popriličan dio narativa, Diana korača putevima utabanim ljubavnim romanima i sapunicama, sa svim implikacijama koje dolaze s takvim estetskim odabirom. Kao par, Diana i Hasnat tada prolaze uobičajene situacije u kojima se pokušavaju upoznati, pa Diana pokušava impresionirati Hasnata svojim kulinarskim sposobnostima, dok se on iščuđava kako Dijanina rezidencija ima televiziju. Ako vam je dosadno čitati o tome, ne možete zamisliti koliko je dosadno bilo gledati te scene. Dosadi naravno doprinosi i nekonzistentnost svijeta koji su redatelj Oliver Hirschbeigel i scenarist Stephen Jeffreys stvorili, gdje paparazzi malo prate Dianu pa malo ne, a jedan od najvećih prigovora je sekvenca kada Diana stavi smeđu periku te je na ulici nitko ne prepoznaje, premda joj je otkriveno cijelo lice.

Tijekom tog dijela priče uspostavljaju se i linije konflikta, gdje prvu čini kulturalno-religijska nekompatibilnost Diane (razvedene kršćanke) i Hasnata (prakticirajućeg muslimana), koja se pojavljuje većinom kada je potrebna, drugu čini Dianina želja da bude voljena od ljudi koji su joj bliski. Međutim, tu priča opet upada u probleme – kako u filmu koji pokriva efektivno dvije godine njenog života nagurati takvu karakternu crtu? To se radi tako da Diana to izgovori nekoliko puta u ključnim momentima u priči kada ne dobiva onu povratnu informaciju koju želi. Uz to ruku pod ruku ide i neka varijanta objašnjenja da Diana zna pružati drugima ljubav i to radi odlično, ali da je nevješta kada se radi o bivanju voljenom. Pridodamo li tome još problem lika Hasnata, koji je toliko ukopan u svoj način življenja, ne želeći se mrdnuti niti malo da akomodira Dianine želje, koje on tobože dijeli, dobije se repetitivnost koja vodi do prijespomenute dosade. Jer kada vidite jednu njihovu „svađu“ vidjeli ste ih sve, ali to ne sprečava nikog da vam ih pokaže.

2

Vrlo nevješto na tu glavnu priču nalijepljen je sporedni narativ koji se bavi Dianinom humanitarnom aktivnošću. U ovom filmu te scene i sekvence se koriste kako bi Diani donijeli toliko potrebnu dubinu jer kada bi njeni ljubavni problemi bili jedini fokus priče, onda bismo s obje noge zakoračili u teritorij tabloida, gdje bi cijeli film efektivno bio prepričavanje njezine ljubavne afere s Hasnatom.

Glavni problem filma, barem meni, je da sam gledajući ga zapravo bio svjedokom jedne glorificirane trač-partije. Znam da možda djeluje grubo, ali nisam se mogao oteti tom dojmu. Nisam sklon dijeliti individualnu krivnju, ali scenarij ovog filma uvjerljivo je njegova najslabija točka. Sudeći po grumenčićima informacija koje smo dobili tijekom filma, Diana je bila iznimno kompleksna osoba, samo što to gledajući ovaj film ne biste nikako mogli reći.

Njen humanitarni rad prikazan je na razini postera u sobi ili pozadine na računalu. Njeni kontinuirani sukobi s Kraljevskom obitelji na koje se film referira nigdje nisu niti pokazani niti istraženi. Njen propali brak s Princom Charlesom, za čiji propast su, čini se, oboje pomalo krivi, nije niti pokazan niti istražen. Njen odnos s vlastitom obitelji dok je bila mala djevojčica samo je spomenut, da bi se valjda uštedjelo vrijeme koje bi se inače moralo potrošiti na karakterizaciju i da bi se moglo dati još jednoj, filmski gledano, beznačajnoj svađi s Hasnatom. Njen odnos sa svojim sinovima i njihov odgoj se u filmu samo spominje i sinovi se pojavljuju u jednoj sceni kada ih ona „predaje“ nekom drugom na čuvanje (pretpostavljam ocu, ali ni to nije pokazano na kvalitetan način). Njen kompleksan odnos prema paparazzima koji su je pratili u stopu, ali kojima je i ona nekada davala pristup u svoj život, nedovoljno je istražen. Konačno njen odnos s Dodijem Fayedom ovdje je prikazan kao neprekinut niz tuluma i jahti, gdje je ona svedena na njegov rekvizit, što se kosi u potpunosti s načinom na koji je njezin lik prikazan u ovom narativno vrlo nekonzistentnom i neujednačenom filmu.

0

Onda dolazimo do jednog iznenađenja, a to je na momente odlična, a na momente melodramatsko eksploatacijska režija. Rijetko kada se takav raspon umijeća može vidjeti u jednom filmu, ali Oliver Hirschbeigel uspijeva ponekad iz scene u scenu potkopati odličan rad koji je napravio u prošloj. Diana je tako često u filmu bosonoga, što je odličan vizualni lajtmotiv s obzirom na njezin humanitarni rad koji se tiče razminiravanja ratnih zona, a i s obzirom na to da se voljela suprotstavljati kraljevskoj obitelji i njihovim pravilima. Diana je također predmet obožavanja i divljenja mnogih pa tako scene gdje je ona u fokusu poprimaju sve grotesknija obilježja, da bi kulminirala sa scenom gdje doslovno ne može uzeti zalogaj hrane a da je netko od gostiju restorana koji pohodi ne uslika. Na kraju, tu je lajtmotiv svijeća, kao referenca na pjesmu Sir Eltona Johna „Candle in the Wind“ kojom je on odabrao odati počast princezi Diani na njezinom pogrebu.

Međutim, odmah pored ovakvih odličnih vizualnih markera tu je i pretjerivanje s krupnim planovima glavnih glumaca, začuđujuće neromantično izrežirane intimne scene između Hasnata i Diane te eksploatacija vrlo neukusnih scena kada Diana zaustavlja kolokvijalno „cijeli svijet“ kako bi bila rame za plakanje onima koje je zadesila nesreća.

4

Zaključno, izuzev odlične glume Naomi Watts i nekoliko vizualno kvalitetnih rješenja, Diana je narativni džumbus koji vrlo površno prikazuje određene minorne aspekte inače vrlo kompleksne ličnosti. Kada pogledate sve što nedostaje ovom filmu, učinjene greške čine se još većima, a konačni proizvod sve manje vrijednim. Ako se ljestvica spusti toliko nisko da je jedva iznad zemlje, može li se takav uspjeh uopće smatrati uspjehom?

Jedan komentar za “Diana (2013.)

  • Matea Rebrović says:

    Zanimljiv osvrt, pogledat ću ga jer me zanima, no zapravo, očekivanja su slična napisanom. Znala sam od početka da će ovo ispast površan film jer ono što svi žele dobiti o Diani nikada neće(što si sve naveo da nedostaje). Ipak se radi o jednoj od najvećih kontroverzi, ali i o Britancima, ha. Po meni, na ovaj film su stavljene restrikcije od samog početka. Pa ti napravi kvalitetan autobiografski film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.