Devil’s Knot (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Devil’s Knot nije zapravo loš film u klasičnom smislu te riječi, prije se može opisati pogrešnim i nepotrebnim. Naime, u pitanju je igrani film po istinitom događaju koji ne koristi prednosti formata (mogućnost da jasnije izrazi stav o samom događaju ili ga dovede u vezu s nekom širom pojavom i tako ponudi novu perspektivu) i koji se ne može odlijepiti od pristupa doku-drame. Tom pristupu ništa ne fali, ali ovdje je u pitanju zaista poznat slučaj praćen u svim medijima, o kojem su napisane brojne knjige, snimljeni dokumentarci i “true crime” emisije, slučaj koji je podigao na noge i oštro podijelio Ameriku.

U pitanju je slučaj tzv. West Memphis trojke, trojice mladića koji su navodno ubili tri osmogodišnja dječaka, vezali im ruke i bacili ih u potok u šumi. Damien Echols (Hamrick), Jessie Misskelley (Higgins) i Jason Baldwin (Meriweather) žrtve su čuvene “sotonističke panike”, opasne gluposti koju su izmislili američki svećenici krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, a koju je objeručke prihvatila policija i javnost. Panika se najbolje može opisati kao sumanuta teorija da po mirnim američkim gradićima postoje ćelije sotonista koji izvode rituale i ubijaju ljude. Najčešće su to bili momci i djevojke koji su pokazivali srednji prst klerikalnoj sredini tako što su slušali metal, oblačili se u crno i bili bezobrazni. Takvi kakvi su, Damien, Jessie i Jason idealni su kandidati da im se podmetne ubojstvo koje nisu počinili. Oni će upasti u mrežu primitivizma, netolerancije i inercije sistema iz koje će se tek nakon osamnaest godina zatvora izvući.

1

Sam film uglavnom prati događaje oko istrage i suđenja. Centralna figura istražitelj je Ron Lax (Firth) koji besplatno pomaže advokatima obrane. Isprva je njegova motivacija samo politički stav, protivljenje smrtnoj kazni, iako vrlo malo sumnja u krivicu momaka. Kako njegova istraga napreduje, postaje sve više uvjeren da policijska istraga nije bila samo šlampava (bilo je u optjecaju i boljih osumnjičenih od navodnih sotonista – očevi dvojice dječaka, dvije lokalne barabe i misteriozni stranac koji se blatnjav i krvav pojavio u baru tog usudnog dana – ali nitko od njih nije ozbiljno istražen), nego i tendenciozna i zlonamjerna, sa sve lažnim svjedocima i dokaznim materijalom, te namjernim zatrpavanjem tima obrane irelevantnim dokazima. Dodajmo na to i porotu sačinjenu od priprostih ljudi, pritisak lokalne zajednice i suca koji je popustljiv prema tužiteljima, ali ne i prema obrani, pa je jasno da je suđenje trojici tinejdžera, navodnih sotonista, najviše ličilo na lov na vještice.

Samo suđenje veoma je nalik brojnim filmskim suđenjima, s malim odmakom da nije u pitanju tipična “justice hero” priča. Zato ćemo se u pozadini suđenja upoznati s mještanima, ožalošćenima, bijesnom ruljom i nesposobnom policijom. Ipak, za razliku od Egoyanovog najprominentnijeg The Sweet Hereafter (1997.), koji se bavi traumama lokalne zajednice nakon nesreće školskog autobusa, ovdje Egoyan ne ulazi preduboko u unutrašnji svijet svojh likova, nego daje relativno plitku panoramsku sliku. Tu su bolom shrvana majka (Witherspoon) i dominantni očuh jednog od ubijenih (Nivola) koji se malo čudno ponaša, otac drugog ubijenog dječaka (Durand) koji koristi medijsku pažnju i dodaje ulje na vatru panike, muljatorka (Enos) koja servira policiji prigodna lažna svjedočenja da sačuva svoju kožu i Damienov bivši “parole officer” (Koteas) koji Damienovo tinejdžersko-pobunjeničko brbljanje uzima kao nepobitni dokaz za sotonističku aktivnost, kao i jedan od lokalnih mladića (DeHaan) koji možda ima veze s ubojstvom, a možda i ne. Tu su još svećenik, šerifi, televizijske ekipe i ogorčena rulja.

2

Od svih silnih likova i odličnih glumaca kojima su uloge povjerene skoro nitko ne dolazi do izražaja. Firth i Witherspoonova najzastupljeniji su u filmu i imaju makar nagovještaj karaktera, dok su ostali uglavnom svedeni na karikature. Firth čak ima i pozadinsku priču, istina prepunu općih mjesta o razvodu, usamljenosti i idealima. Naprosto, likova je previše i jedan drugoga guše, pa nam nije previše stalo do njih i njihovih sudbina, samo bi morali biti snimljeni u tipičnoj “talking head” maniri i potpisani, pa  bi Devil’s Knot u potpunosti izgledao kao televizijski specijal na temu West Memphis trojke.

Ono što o filmu donekle popravlja utisak zanatska je vještina s kojom je snimljen. Kadrovi su sjajno posloženi i oslikavaju emocije likova, a scena pretraživanja šume prije nego što su otkrivena tijela dječaka slučajno ili namjerno podsjeća na antologijsku pretragu polja iz Egoyanovog legendarnog filma Exotica (1994.). Dobar vizualni identitet podvučen je sjajnom tonskom shemom i obiljem zvukova prirode.

1ryan

Kao što sam na početku rekao, muči me koncept filma. Za doku-dramu suviše brzo prolazi kroz sve aspekte zločina, istrage i suđenja, pa će neupućenom gledatelju biti teže pratljiv. S druge strane, nekome tko poznaje slučaj Devil’s Knot ne nudi ništa novo i nepoznato, nego samo ponavlja poznate stvari i ostaje inferioran prema dokumentarcima na istu temu. Egoyan je dosta liričan autor i često slika ljudske patnje i zablude, i svakako je autor sa znanjem i stavom, sposoban da se savršeno artikulirano izrazi, ali ovdje to ne čini. Razlog je nebitan, može biti sasvim obično ljudsko poštovanje prema onima na koje su događaji ostavili traumu. Egoyan s Devil’s Knot ne ide nikamo, a mogućnosti su brojne: odlazak u anatomiju jedne panike ili moralnih panika kao takvih, ili politički, filozofski, religijski i socijalni stav. Konačni utisak je da je Devil’s Knot propustio priliku da bude dobar, potresan i aktualan film. Šteta.

Leave a Reply

Your email address will not be published.