Davatelj [P. Noyce, 2014.]

Piše: Dragan Antulov

Protagonist filma adolescent je ili adolescentica koja se suočava s velikim opasnostima i izazovima u distopijskom postapokaliptičkom svijetu budućnosti, a pri čemu jedan od katalizatora za pobunu služi novopronađeni osjećaj ljubavi. Taj isti protagonist svoju je prvu inkarnaciju pronašao u bestseler-knjizi za djecu ili omladinu od koje je nastala jednako popularna trilogija ili ciklus knjiga. Zvuči poznato? Ako je vaš odgovor na to pitanje “ne”, najvjerojatnije ste posljednjih nekoliko godina proveli na pustom otoku. Za većinu koja na to pitanje odgovori “da”, Davatelj, novi film koji je došao u naša kina, izgledat će kao pokušaj braće Weinstein da eksploatiraju posljednji kvant trenda koji je donio komercijalne uspjehe tvorcima Igara gladi i Različite.

Dojam, pak, u ovom slučaju vara. Književni predložak – istoimeni roman Lois Lowery – objavljen je 1993. godine, više od jednog desetljeća prije Sumraka,  praizvora današnje holivudske zlatne koke. Tada, međutim, u Hollywoodu nije bilo previše razumijevanja za ekranizacije omladinskih SF romana. U to se uvjerio i glumac i producent Jeff Bridges, veliki poklonik originalnog romana, čiji pokušaji da snimi filmsku verziju nisu imali ploda sve dok Igre gladi nisu pokazale kako je riječ o novoj zlatnoj koki. Davatelj tako, stjecajem okolnosti, u kinodvorane dolazi nedugo nakon sadržajem sličnog filma Labirint: Nemogući bijeg.

2 - Copy

Radnja je smještena u svijet nakon velikog rata u kojem su preživjeli stvorili naizgled utopijske i idilične zajednice u kojima se nastoji zatrti svaka klica mogućeg sukoba. Njihovim je članovima izbrisano svako sjećanje na prošlost, jezik je “očišćen” od svih problematičnih fraza, emocije se strogo kontroliraju preko medikamenata, a svatko ima detaljno isprogramiran život s unaprijed određenim funkcijama u društvu. U tu se svrhu održavaju ceremonije poput one na kojoj 18-godišnji Jonas (Thwaites) na svoje veliko iznenađenje dozna da je određen za Primatelja sjećanja, člana zajednice za koga većina strogih ograničenja ne vrijede. Jonas, naime, ima zadatak od svog prethodnika zvanog Davatelj (Bridges) primiti svojim sugrađanima zabranjene emocije i sjećanja iz predratnih vremena te tako služiti kao savjetniku slučaju da iskrsne situacija s kojom se vođe njegova svijeta ne mogu nositi. Jonas tako dobije priliku upoznati nove osjećaje, boje, ali i bol i patnju, a što se počne odražavati ne samo kao ljubav prema lijepoj njegovateljici Fioni (Rush), nego i spoznaju da je svijet u kojem živi sazdan na laži i održavan na zločinu. Jonas se zbog toga odlučuje pobuniti i riskirati sve kako bi svojim sugrađanima vratio sjećanja i pokazao istinu.

Davatelj bi se najkraće mogao opisati riječima “stara škola”. Tom dojmu ne pomaže samo to da iza njega stoje veterani – australski režiser Phillip Noyce i sam Bridges, koji tumači ulogu originalno namijenjenu njegovom pokojnom ocu Lloydu Bridgesu – nego i to što se po stilu, scenografiji, kostimima, pa i nekim elementima sadržaja, velikim dijelom oslanja na klasična ostvarenja SF žanra kao što su Fahrenheit 451 i Loganov bijeg. Na samom početku izgleda prilično osvježavajuće što autori nastoje gledateljima pružiti nešto nalik na ozbiljno promišljanje o dilemama između slobode i sigurnosti, odnosno tankim crtama koje dijele utopije od distopija, a manje pokušaj da se prave “cool” pred današnjim tinejdžerima. Prvi dio filma, u kojem se upoznajemo s budućim svijetom, fascinantan je i zbog toga što se u njemu namjerno ne koriste boje; one će gledateljima, kao i protagonistu, postati dostupne tek nakon njegove transformacije, a što je postupak koji dosta podsjeća na danas zaboravljeni Pleasantville. Zanimljivim se, pak, čini angažman Katie Holmes u ulozi majke koja fanatično nastoji provesti stroga pravila govora i ponašanja, a što će cinični promatrači shvatiti kao aluziju na stvarni život i njezina iskustva u Scijentološkoj crkvi.

THE GIVER

Davatelj se, pak, počinje raspadati u istom trenutku kad se počne raspadati i iluzija svijeta u kojem obitavaju njegovi protagonisti. Iskustva svijetle i mračne prošlosti, koju protagonist nastoji upiti, gotovo su u pravilu vezana za drugu polovicu 20. stoljeća, pa se tako u njima, između ostalog, pojavljuje scena iz Vijetnamskog rata, događaja koji još uvijek nije preboljela generacija “baby boomera” koja nastavlja vedriti i oblačiti današnjim Hollywoodom. Također u oči sve više upada i to da mladi glumački talenti čija lica predstavljaju film na plakatu – prije svega Australac Thwaites – nisu ni do koljena svojim starijim kolegama, bilo da je riječ o Bridgesu, bilo da je riječ o Streep kao glavnoj negativki, čak i kada se potonja baš i nije previše trudila ostaviti nekakav dojam. Još gore izgleda potpuno konfuzna, ali predvidljivo melodramatska završnica koja odaje scenarističko-producentske nedoumice oko toga treba li ostaviti izgovor za eventualni nastavak ili ne. Sudeći po poraznim komercijalnim rezultatima Davatelja, odgovor na to najvjerojatnije će biti negativan. Davatelj će tako završiti kao pravi film snimljen u pogrešno vrijeme i na pogrešan način.

Leave a Reply

Your email address will not be published.