Dallas Buyers Club (2013.)

Piše: Vedrana Vlainić

Pitam se koliko ću još puta priču o Matthewu McConaugheyju početi s omjerom njegovih filmova i brojem koliko je puta u istima skinuo majicu, prije no što se izliže. Ne još mnogo, nadam se, budući da je ovaj glumac, koji je karijeru izgradio jamicama na obrazima i torzom koji kao da je iskočio s crtaće ploče Marvel/DC strip-umjetnika, pod „stare“ dane odlučio (doslovno) odbaciti svoje fizičke adute i zaplivati nekim još neistraženim filmskim vodama. No, iako na spomen njegova imena na pamet prvo padaju romantične komedije s Kate Hudson i čitava plejada nezahtjevnih „popcorn“ filmića, bilo bi vrlo prepotentno i, uostalom, vrlo krivo pretpostaviti da se McConaughey nikada nije okušao u nešto ozbiljnijim ulogama. Tu su sasvim solidni A Time to Kill i Amistad s početka njegove karijere, simpatičan EdTV i iznenađujuće dobar We Are Marshall koji su suptilno iscrtali stazu kojom će krenuti 2011. godine s Lincoln Lawyerom, Killer Joeom, fantastičnim Mudom iz 2012., da bi napokon ostvario ulogu života s Dallas Buyers Clubom. Način na koji je isplivao iz mediokriteta rom-coma internet je ujedinio pod terminom „McConaissance“ i predstavlja jednu od najupečatljivijih transformacija koju je neki glumac prošao sredinom vlastite karijere.

12

U Dallasu 1985. godine, električar i rodeo kauboj Ron Woodroof (McConaughey), stereotipna južnjačka homofobna seljačina, vodi život pun alkohola, droge i promiskuiteta. Nakon manje ozljede na radu, završava u bolnici gdje igrom slučaja saznaje da je HIV pozitivan, te da mu je organizam u toliko lošem stanju da mu ne preostaje više od mjesec dana života. Ron reagira kao što bi većina ljudi u njegovoj situaciji – bijesnim poricanjem, tim više što, kao pravi predstavnik sredine u kojoj živi, odbija prihvatiti da boluje od bolesti koju dobivaju „pederi“. No, njegovo propadajuće zdravlje, koje je primjetio i prije no što je saznao dijagnozu, natjera ga da ponovno preispita svoj stil života i uvidi neke rizične situacije u kojima se često nalazio. I tako počinje njegova neumorna borba za životom. Baca se na istraživanje te, tada još vrlo nove, tajanstvene i vrlo smrtonosne, bolesti i na sve moguće načine se pokušava dokopati azidotimidina (popularno, AZT-a), koji je tada bio jedini lijek odobren od strane američke FDA, agencije za kontrolu lijekova. No, Ron još uvijek ne zadovoljava kriterije da uđe u populaciju na kojoj će AZT biti testiran, a drugog tretmana nema. I dalje tvrdoglav, ali sada ne u poricanju, već u snažnoj volji za preživljavanjem, Ron uzduž i poprijeko traži lijek protiv tog nemilosrdnog virusa i otkriva brojne alternativne metode liječenja posve prirodnim supstancama koje daju puno trajnije rezultate od kemijski sintetiziranog, visoko toksičnog AZT-a. S poboljšanjem zdravlja, Ronu se vraća i ljubav prema brzoj zaradi te, udruživši snage s transvestitom Rayoneom (Jared Leto), njih dvoje postaju pozitivnija varijanta (no pun indended) Waltera Whitea i Jesseja Pinkmana 80-ih, samo što osim metamfetamina dilaju pripravke za jačanje imuniteta konstantno rastućoj populaciji HIV pozitivnih stanovnika Dallasa.

Prva stvar koju bi svatko trebao imati na umu prije gledanja ovog filma jest da je radnja istoga smještena u rane dane epidemije AIDS-a, kada niti znanstvenici i liječnici, a još manje javnost, nisu baš bili posve sigurni kakva je etimologija te bolesti, kako se prenosi ili kako je barem suzbiti, ako već ne posve izliječiti. Kao što je svojstveno ljudskom rodu pri susretu s nepoznatim, našli su se u strahu. A još jedno nimalo pohvalno obilježje našeg društva jest da se iz straha bude najokrutnije zvjerke ljudskih karaktera. Tako su oboljeli, ionako mahom pripadnici marginaliziranih društvenih skupina poput homoseksualaca i narkomana, bili gurnuti još dublje prema rubovima društva, kao da ih je isto svim silama nastojalo izbrisati iz postojanja. S druge strane tu su zdravstvo i farmaceutska industrija, koje sam (poslije filmova kao što je ovaj, često pomislim „nažalost“) i sama dio, a koji umjesto na interesu pacijenata počivaju na zakonu ponude i potražnje.

AMF_0798 (211 of 292).NEF

Prijelomne društvene situacije, poput ovdje opisane epidemije AIDS-a, mogle bi se nazvati testovima ljudskog duha. Ron Woodroof, stvarna osoba čija je životna priča poslužila kao inspiracija za ovaj film, prošao je taj test. Nakon što ga je odbacilo društvo za koje je smatrao da mu pripada, pronašao je svoje mjesto među podjednako odbačenim ljudima, koji dijele njegovu borbu za dostojanstvenim životom i prihvaćanjem. Nevjerojatno uporan i otporan poput virusa koji nosi u sebi, Ron se bori za jednostavno pravo da bolestan čovjek zadrži kontrolu nad vlastitim životom, liječi se čime god želi i uzima što god mu čini dobro, te svrće pažnju na gramzivost i korupciju onih institucija koje bi prvenstveno trebale biti posvećene očuvanju ljudskog života. Više od svega, Dallas Buyers Club istinita je priča o čovjeku koji je spoznao vrijednost vlastitog života i uspio ga promijeniti nabolje. Priča je to o sebičnom, zadrtom, grubom čovjeku, koji je svojom upornošću i snagom volje (svakako ne svojim šarmantnim karakterom) dotakao i inspirirao mnoge živote. Ako sam u kojem trenutku i pomislila da film titra na granici patetike, to je isključivo zato što nas je ovaj hladni svijet u kojem živimo jednostavno naučio da svaki izraz ljudskog suosjećanja i velikodušnosti tretiramo kao Hallmark Channel limunadu. Iako je Ron tim putem slučajnog altruizma krenuo isključivo iz vlastite koristi, njegova djela ostvarila su iznimno velik učinak. Kakvi god njegovi motivi bili, činjenica stoji da je bio dovoljno hrabar da se suprotstavi, da kaže “ne” kada su mnogi drugi u njegovoj situaciji jednostavno pognuli glavu i odustali. Iako je zapeo u borbi iz koje nikako nije mogao izaći kao pobjednik, Ron Woodroof je posljednje godine svoga života proveo živeći punim plućima, kao nikada ranije tijekom svih svojih pijančevanja, drogiranja i kurvanja. Uzevši u obzir sve dosad napisano, Dallas Buyers Club imao je ogroman potencijal biti vrlo mučan i depresivan film, no ispao je iznenađujuće topao i pozitivan.

Najveći adut ovog filma jest performans tog igrača iz sjene, Matthewa McConaugheyja, koji je svoje talente lukavo skrivao kako bi nas u ovakvom jednom trenutku, kada ga je svijet spremno otpisao kao šablonskog glumca koji nema više ništa novo za ponuditi, zabljesnuo svojom briljantnošću. Već gledajući The Wolf of Wall Street, nakratko mi je glavnom prošlo kako je McConaughey umalo preoteo svjetla reflektora svojim desetominutnim angažmanom. Moja iracionalna ljubav prema Leonardu DiCapriju ne poznaje granice te sam, usprkos kratkom periodu početnog kolebanja, posljednjih mjesec dana vrlo vatreno navijala da mu Akademija ove godine konačno dodijeli odavno zasluženo priznanje. No, već u prvoj sceni, kada McConaugheyja vidimo tek kao par očiju u procijepu između dvije daske, moram priznati da sam poskrivečki napustila taj brod i diskretno prebjegla u tim McConaughey. Ne zato što me strah DiCaprijevog track recorda s plovilima niti zato što želim odudarati od mainstreama, već iz jednostavnog razloga što je McConaugheyjeva izvedba utjelovila ono što za mene predstavlja nagrada Oscar – ulogu koja toliko odskače od svega što je dosada snimio i o kojoj će se, u nekom budućem Hollywoodu, pričati kao o onoj koja je obilježila čitavu njegovu glumačku karijeru.

8

Ekstreman gubitak težine se nipošto ne može gledati kao mjerilo dobre glume, ali u ovom slučaju služi kako bi dodatno naglasilo McConaugheyjevu posvećenost ulozi. Radi se o toliko kompletnoj transformaciji – ne samo prije filma, tijekom uživljavanja u ulogu, već i unutar samog filma. Upravo njegova karizma, čak i kada nema više svojih tjelesnih aduta na koje se ranije često oslanjao, ono je što neprestano iznova uvlači gledatelja u ovu, samo naizgled, jednostavnu priču o čovjeku koji je prkosio svim izgledima. McConaughey i fenomenalan Jared Leto, kojega svakako moram spomenuti, dopiru do same srži svojih likova. Oni ne glume oboljele od side – oni ispoljavaju strast za životom.

Dok neki kritičari ovaj film nazivaju pokušajem kupovanja masa igranjem na emocije, ja bih ponovno istaknula vrijeme u koje je smještena radnja. Danas je vrlo lako zaboraviti da AIDS nekoć nije bilo stanje s kojim čovjek može, naravno uz određene rizike i restrikcije, doživjeti starost. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, takva dijagnoza značila je smrtnu presudu. Odlično napisan i režiran, Dallas Buyers Club mnogo je više od inspirativnog filma o borbi s tom zlokobnom bolešću. Ovo je karakterna studija koja, poput njezina glavnog junaka, iza grube vanjštine krije nježno srce, u vremenu kada za oboljele nježnosti nije bilo. Likovi nisu nešto što bi mogli nazvati „dopadljivima“, već marginalizirani članovi društva na koje se nikako ne valja ugledati. Ali možda su upravo zbog toga bliži nama, jer su u njima hiperbolizirane sve one mane i nesigurnosti s kojima se i sami borimo. Dallas Buyers Club možda nije beskompromisan kao The Wolf of Wall Street, surov kao 12 Years A Slave, nije podijelio publiku kao Gravity niti je tako univerzalno poistovjetljiv kao August: Osage County, ali svakako ostavlja dubok dojam i posve zaslužuje svoje mjesto među kremom ovogodišnje sezone nagrada.


Iz drugog kuta: Dobri dileri iz Dallasa (2013.)

11 komentara za “Dallas Buyers Club (2013.)

  • srki says:

    sve super sto se tice dallasa ali dosta mi je vise hvaljenja roba..
    to je najupakiraniji film za oskare ikada i nadam se da nece dobiti nista osim za sporednu ulogu(iako je i to diskutabilno dali zasluzuje)

  • Jebedo says:

    Meni je 12 godina ropstva puno više upakiranji za oskare. Ne kažem da ovo nije.

  • perrizza says:

    Jedini film medju nominovanim koji je mene istinski dirnuo. Poverovala sam i McConaugheyu i Letou i mislim da bi svi, ukljucujuci i sam film trebalo da dobiju zlatnu statuu

  • Džudžan says:

    Najbolji film od svih kandidata za oskara, ali nema šanse zbog kritike industrije lijekova.

    P.S.
    Ako može,malo više Japana na FAK-u.

  • Matea Rebrović says:

    Mislim da je ovo moj favorit među nominiranima, a nadam se da će glumci i dobiti!

  • Vedrana says:

    bio je i moj favorit… dok nisam pogledala Nebrasku :)

    ta dva filma su mi definitivno za klasu iznad svih ostalih u konkurenciji. budući sam u ova dva dana koliko je prošlo od pisanja recenzije odgledala i ostale nominirane, sad mi je malo žao što sam ga tako ziheraški ocijenila. ali opet, teško je jedan film koji toliko počiva na emocijama objektivno procijeniti…

  • Sven Mikulec says:

    @ Džudžan

    Više Japana? Pokušat ćemo.

  • denis says:

    Slažem se s većinom Vas, lijepo mi je to vidjeti. Koliko je “rob” ustvari samo fake film, koliko su dobri filmovi kao Nebraska (o kojem se nažalost puno ne priča), itd.
    Ovo je dobar film, makar mi ima par nedostataka.
    Dobra je njegova preobrazba i puno toga se time govori, ali meni i dalje ostaje utisak da je njegova preobrazba jednostavno malo pretjerana.
    Drugo, on je jako dobar, ali Jared mi je bolji.
    Treće, film mi je jako dobar, ali u drugoj polovici ipak malo pada.
    Četvrto, C.R.A.Z.Y. od istog redatelja mi je bolji film.
    I još nešto, Mathhew mi je jako dobar, ali ipak mi je u True Detective još bolji :). On drži cijelu seriju, genijalan je.

  • Jebedo says:

    Ooo pa nemoj zapostaviti Harrelsona koji je po mom mišljenju još bolji. Luđaka nije baš tako teško glumiti, glumi ti “normalnog” :P. Naravno ne umanjujem Matthew ulogu koju glumi fenomenalno. Ma obojica su genijalni :)

  • Vedrana says:

    @denis, zanimljivo mi je kako je puno ljudi s kojima sam komentirala film reklo potpuno istu stvar kao i ti: Matthew super, ali Jared bolji 😀
    Meni kod Matthewa uopće nije do tih 20 i kusur kila manje i poružnjenoj faci (što je bitno, da, i veći je izazov tako glumiti, ali nije presudno). Da je glumio nabildan i nauljen – *ovako* glumio – vjerojatno bi me se jednako dojmio. Par ključnih scena odglumio je doslovno pogledom – e, tu me kupio za vijeke vjekova.
    I on i Jared su na mene ostavili jako snažan dojam i sretna sam (malo za promjenu) što su zlatni kipići završili u pravim rukama. :)
    Istina, film malo brazdi u patetiku u drugoj polovici, tu se slažem s tobom, ali srećom nedovoljno da mi pokvari dojam.
    C.R.A.Z.Y. nisam gledala, hvala na preporuci! 😉
    A ni True Detective 😀 Čujem samo riječi hvale sa svih strana i jedva čekam! :) I Woodyja obožavam, tako da ne sumnjam uopće da će i mene serija osvojiti.

    A što se “roba” tiče – dobar je film, ne mogu reći ništa manje, ali ni meni nipošto nije bio najbolji ove godine. Čak me malo razočarao (iako mislim da sam ja imala malo previsoka očekivanja). Priča fakat ima potencijala, ali stvarno ispada da je napravljen ciljano da pokupi Oscara. Meni je ono histerično skakanje između scena ubilo dobar dio dojma, McQueenovi raniji Hunger i Shame su mi oba bolji filmovi (a možda mu ne ide s filmovima koji su sadržajno bogati, tko zna…:p).

    A Nebraska je ljubav samo takva <3 Jedan od najljepših filmova unazad par godina.

  • denis says:

    Da, Nebraska je filmčina. Makar, još od Stranputice volim Alexandra Payne.
    Stariji filmovi od Mcqueena su pravi filmovi, Shame pogotovo. I sve ono što vrijedi u tom filmu/vima nedostaje u Robu. Površno je i nepotrebno dugo bičevanje crnca. Besmisleno. To mogu i ja snimiti. Vrijednost filma je da se ta dramaturgija prikaže i osjeti, da da ne bude tako banalna. (upravo kao u njegovim ranijim filmovaim). A crno- bijeli likovi, vremenska ispraznost.. ajme meni, neću o tom filmu više.
    Harrelson je svakako dobar u True Detective. Ali ima nezahvalnu ulogu, jer serija je koncipirana da se vrti oko mističnog i snažnog lika Matthewa.
    Zbunjuje me to što svi pričaju kako je smršavio Matthew u Clubu. Mene je Jared Leto jednostavno šokirao u tom filmu. Ne znam kako je po kilama, ali ono što je on napravio od sebe za taj film… to je strašno. Matthew nije ni sjena. I ozbiljno – mislim da bi morali jednostavno staviti neke uvjete, i ne dopustiti da glumci tako nešto rade od sebe za potrebe filmova.

Leave a Reply

Your email address will not be published.