Daleko od razuzdane gomile

[T. Vinterberg, UK, 119 min, 2015.]

4

REŽIJA

Thomas Vinterberg

SCENARIJ

David Nicholls

GLUME

Carey Mulligan, Matthias Schoenaerts, Michael Sheen, Tom Sturridge, Juno Temple

SAŽETAK

Oku i uhu ugodno veliko razočaranje.

6,5

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Dragan Antulov

Adaptacije klasičnih djela svjetske književnosti kao filmska se vrsta mogu proglasiti korisnijom od drugih. To je najočigledniji slučaj kod školaraca, s obzirom da im u dva sata pred ekranom uštede dane razbijanja glave iznad stranica često nerazumljive obvezne lektire. Takvi su filmovi, također, prilično korisni filmašima koje mori nedostatak svježih ideja, slično kao i studijima koji u takvim slučajevima najčešće ne moraju nikome plaćati odavno istekla autorska prava. Još kada je u pitanju djelo radnjom smještenom u neku zemlju poput Engleske, gdje je sačuvana tradicionalna arhitektura, a lokalno glumište pruža hrpu iskusnih talenata, cijela se stvar može napraviti s relativno niskim budžetom, ali i nemalim izgledima za hvatanje zlatnih kipića i festivalskih nagrada. Takav koncept, koji je tim Merchant-Ivory svojevremeno dotjerao gotovo do savršenstva, a Jane Austen učinio najpopularnijom književnicom suvremenog Hollywooda, doduše, ima jednu ozbiljnu manu. Ako netko danas misli od nekog klasičnog književnog djela napraviti prestižni film, riječ je o ideji koja je vrlo vjerojatno desetljećima ranije na pamet pala nekom drugom. S time se, između ostalog, suočio i Daleko od razuzdane gomile, najnovija ekranizacija hvaljenog romana Thomasa Hardyja.

Radnja se događa 1870-ih u Dorsetu, ruralnoj oblasti na južnoj obali Engleske, gdje mlada, privlačna ali svojeglava Batsheba Everdene (Mulligan) kao sluškinja radi kod svoje tetke. Ubrzo počne privlačiti Gabriela Oaka (Schoenaerts), relativno imućnog lokalnog stočara kome, na njegovo veliko razočaranje, odbije bračnu ponudu. Nakon nekog vremena životna se sreća poigrala s oboje – Bathsheba nasljedstvom dobiva veliku farmu, a Oak, kome je bizarna nesreća uništila stado, baš je na njoj prisiljen zarađivati za život kao njezin uposlenik. Bathsheba, pak, postane predmetom zanimanja svog novog susjeda Williama Bolwooda (Sheen), bogatog, ali tragično usamljenog aristokrata s kojim započinje drsko očijukati. Nju samu, međutim, osvoji Frank Troy (Sturridge), naočiti konjanički dočasnik za koga se vjenča da bi potom shvatila kako on osim ljepote nema nikakvih drugih kvaliteta te da će svojom sklonošću kocki i razuzdanim zabavama upropastiti farmu.

8

Hardyjev roman bio je ekraniziran nekoliko puta (čemu valja pridodati i svojevrsnu u suvremeno doba smještenu parodiju Tamara Drewe, gdje je glavni lik tumačila Gemma Arterton). Od svih tih ostvarenja najpoznatija je, pak, verzija Tonyja Richardsona iz 1967. godine, gdje je Batshebin lik tumačila Julie Christie, tada na vrhuncu popularnosti, a društvo joj je pravila izuzetno jaka glumačka ekipa na čelu s Terenceom Stampom (jednom od tadašnih ikona “svingajućeg Londona” i Christienim dečkom), Alanom Batesom i Peterom Finchom. Najnovija verzija bi, barem na prvi pogled, trebala biti bitno drukčija od te, i to prije svega zbog toga što je režija povjerena Thomasu Vinterbergu, danskom filmašu koji je reputaciju izgradio kao jedan od začetnika “čistunskog” filmskog pokreta Dogma 95. Daleko od razuzdane gomile, je, međutim, daleko od strogih odredbi Dogminog manifesta; ne samo da je radnja smještena u daleku prošlost zbog koje se moraju koristiti kostimi, nego se i fotografija Charlotte Bruss Christensen koristi umjetnom rasvjetom, a tu je i klasični soundtrack Craiga Armstronga. Film, dakle, izgleda i zvuči manje-više upravo onako kao i većina drugih drama radnjom smještenih u viktorijansku Englesku. Čak i Vinterbergov režijski stil izgleda kao oličenje mainstreama, odnosno ne odaje nikakve “umjetničke” ili slične trikove.

Novi film, pak, ima solidnu glumačku ekipu, ali su i tu usporedbe s pola stoljeća ranijom verzijom na njegovu štetu. Blijeda Mulligan se na prvi pogled doima uvjerljivijom od Christie s njezinim anakronistički preplanulim tenom, ali ju je svejedno teško shvatiti kao ljepoticu koja će trojicu prilično različitih muškaraca natjerati da se oko nje nadmeću s tragičnim posljedicama. Belgijski glumac Matthias Schoenarts je od nje mnogo bolji, odnosno uvjerljiviji u liku za koga je od samog početka jasno da je za heroinu najbolja “partija”; on u scenama s Mulligan pokazuje čak i nešto što bi se moglo zvati “kemijom”, a moglo bi se reći da je, poput lika koji tumači, jedini element koji film čvrsto drži na zemlji. Sheen se, pak, u filmu pojavljuje premalo da bi iskazao nešto od svojih neospornih talenata, a još je tragičnija situacija sa Sturridgeom, koji umjesto nekakvog neodoljivog zavodnika prije izgleda kao parodijski klišej.

2

Kao i obično, najveći nedostatak filma se može pronaći u scenariju. David Nicholls se, kao i mnogi prije njega, nije najbolje snašao suočen sa zadatkom da stotine stranica teksta pretoči u dva sata radnje. Zbog toga se u njemu našlo ne samo malo mjesta za prikaz socijalnih razlika u ruralnoj Engleskoj (koje u predlošku igraju značajnu ulogu), nego se radnja ubrzava godinama bez nekog dobrog objašnjenja, stvarajući potpunu zbrku kod gledatelja. To je, možda, najvidljivije u podzapletu s likom Troyeve ostavljene djevojke koji tumači Juno Temple, u posljednje vrijeme izgleda osuđene da tumači sporedne tragične uloge. Daleko od razuzdane gomile zbog toga predstavlja jedno veliko razočaranje, iako oku i uhu ugodno, a ponekom učeniku možda i korisno.

Jedan komentar za “Daleko od razuzdane gomile

  • deedee says:

    Meni je film bio skroz sladak, nisam puno očekivala, pa se nisam ni razočarala.
    za one koji vole filmove poput Orkanskih visova, Ponosa i Predrasuda.

Leave a Reply

Your email address will not be published.