Cvjetni trg (2012.)

Piše: Damjan Raknić

Cvjetni trg (2012., 98 min.)

Režija: Krsto Papić

Scenarij: Mate Matišić

Glume:  Dražen Kuhn, Dragan Despot, Mladen Vulić, Anja Šovagović, Ivica Zadro, Goran Grgić, Marija Škaričić

Ocjena: 2/10

 

Glumca kazališta lutaka Filip Kapeca (Dražen Kuhn) u gluho doba noći posjeti inspektor Branko (Dragan Despot) kako bi ga obavjestio da mu je sin uhićen s količinom marihuane koja znači gotovo sigurnu zatvorsku kaznu. Međutim inspektor Branko taj događaj koristi samo kao priliku da Kapeca privoli na suradnju pri pokušaju uhićivanja zloglasnog člana zagrebačkog i hrvatskog podzemlja Macka (Mladen Vulić).

U Cvjetnog trgu Krste Papića prisutno je toliko problema da je nemoguće recenziju započeti isticanjem pozitivnih i uspješnih aspekata filma, jer ih gotovo da i nema. Oba puta kada sam bio pogledati film, kako bih mogao ponuditi što je moguće bolju recenziju, bio sam jedini u kino dvorani, što je možda i najteži oblik kritike koju neki film može doživjeti. Međutim, s obzirom na poteškoće kojima film vrvi, ne mogu reći da sam praznim kinom previše iznenađen.

Krenimo stoga od priče koja je uvjerljivo najproblematičniji od svih dijelova Cvjetnog trga. Nastala kao umjetni spoj drame Mate Matišića Balon i određenih motiva Papićevog dokumentarnog filma Građani na Cvjetnom trgu, priča filma toliko je neuvjerljiva i površno napisana da već u prvom ozbiljnom dramskom trenutku napušta svijet logike i zdravog razuma. Prekretnica na početku radnje, kada policijski inspektor Branko stupa u kontakt s glumcem Kapecom, prezentirana je kroz sekvencu koja se u najboljem slučaju može nazvati amatersko-naivnim shvaćanjem policijsko-detektivskog posla.

U svojoj namjeri da pronađe „nepoznatog“ glumca koji bi tada figurirao kao svećenik te ispovijedio osumnjičenog Macka, inspektor odlazi u Zagrebačko kazalište lutaka. Pogledavši predstavu o vuku i sedam kozlića, inspektor Branko počne sljediti sina Filipa Kapeca, kojemu je glumac dao 50kn za upad na koncert, iako inspektor u filmu nikada nije u situaciji da to vidi. Prativši ga na koncert, inspektor ga uhićuje s drogom. Na koji je način, međutim, inspektor deducirao da će glumčev sin otići upravo na koncert (a ne negdje drugdje) te da će se tamo drogirati (ili pokušati drogirati) kako bi ga mogao uhititi, a sve s ciljem da ucijeni Filipa da se preobuče u svećenika kako bi na taj način za policiju prikupio potrebne dokaze, ostat će nepoznanica za gledatelja, jer se nakon toga bacamo glavom u prazni bazen daljnje neuvjerljivosti i, jednostavno rečeno, lošeg pisanja.

Premda se nominalno radi o kriminalističkom filmu, ne mogu se oteti dojmu da bi film bio bolji kao neka nadrealna drama, ali gluposti koje se u Cvjetnom trgu mogu vidjeti ne mogu se niti jednim žanrovskim okvirom opravdati. Matišićev specifični rukopis, koji su mnogi redatelji prigrlili te ekranizirali njegove drame i scenarije, koji pokušava u ozbiljne teme ukomponirati ponešto crnog humora, u ovom se filmu jednostavno nije saživio s Papićevom željom da napravi film koji bi pokazao kako su valjda svi čimbenici našeg društva okaljanih ruku te sumnjivog morala i etike. Ono što se nalazi na ekranu nesretna je mješavina raznoraznih klišeja i neobjašnjivih izleta u humor koji filmu uopće ne pristaje.

Pitanje je, stoga, može li se takva potpuno promašena priča spasiti režijom koja bi apostrofirala ključne lajtmotive i teme te od njih napravila nešto gledljivo. Kratko i jasno – ne. Režija je bez boje, okusa i mirisa, a što je najvažnije, lišena je bilo kakvog doticaja s pričom i s glumcima koji utjelovljuje ove klišejizirane i jednodimenzionalne likove. Film je iznimno spor i vrlo nenapet, a akcijske scene, kojih unatoč tematici ima podosta, realizirane su izrazito neinventivno i vrlo statično. Rad kamere žonglira u svom pristupu između drmave kamere iz ruke i dosadnih opisnih panorama i polutotala koji se valjda još jedino u hrvatskom filmu shvaćaju kao ozbiljni redateljski alat za označavanje mjesta radnje i atmosfere.

Gluma u filmu vrlo je neekspresivna i dosadna te, ponavljam, krajnje neuvjerljiva, što najbolje ilustrira scena u kojoj Filip Kapec glumi svećenika te „ispovijeda“ Macka. S takvom glumom se može izvući jedino film čiji likovi su već u startu napisani kao neperceptivni i nepromoćurni jer neke glumačke odluke toliko su neshvatljive da si ih ni nakon dva gledanja ne mogu pojasniti.

Međutim, dio filma koji definitivno ne pomaže glumcima da rade svoj posao je montaža zvuka. Riječi kojima bih mogao pokušati opisati zvuk ne pronalazim jer mi nije jasno čemu sam točno svjedočio. Zvuk jako oscilira u dijaloškim scenama te alternira između vrlo glasnog kada glumci izmjenjuju replike i sablasne tišine između njih. Tijekom iznošenja replika, gluma je suviše spora i moja pretpostavka je da je montažer zvuka u tom slučaju krenuo stišavati ton, ali je u tome očito pretjerao jer je krajnji rezultat ponekad neslušljiv.

Ukupno gledajući, teško je pronaći nešto pozitivno za reći, jer je scenarij filma vrlo loš, a režija neinspirirana i dosadna, gluma bezidejna i nenadahnuta, dok su tehnički aspekti poput montaže i fotografije ispod svake uobičajene razine hrvatskog filma. Nikako ne mogu preporučiti gledanje Cvjetnog trga, čak ni uz najbolju volju.

Jednostavno, film je promašaj.

Jedan komentar za “Cvjetni trg (2012.)

  • morbidni says:

    pozitivno je što Krsto Papić više nikad neće režirati ovako loš film…

Leave a Reply

Your email address will not be published.