Recenzija sa ZFF-a: Cure – Život druge [A. Štaka, 2014.]

Piše: Vida Starčević

Grad je Dubrovnik, godina je 1993., Cvjetna je nedjelja. Dvije mlade djevojke same odlaze na brdo Petku, no samo se jedna od njih vraća. Eta je Dubrovčanka koja je djetinjstvo proživjela u ratu, a Linda je Švicarka hrvatskoga podrijetla, fina doktorova kći do koje je Domovinski rat dopro samo u pričama drugih. Cure se upuštaju u tipičan tinejdžerski razgovor o seksu, koji Etu zabavlja, a Lindu pomalo plaši. Na Etin nagovor zamijene odjeću i njihova igra završava svađom i kobnim padom jedne od njih na stijene.

Cure – život druge drugi je cjelovečernji igrani film redateljice Andree Štake nakon Gospođice iz 2006., a već na uvodnoj špici piše kako je inspiriran stvarnim događajem. “Odmalena znam za tu priču, a kada sam kasnije željela saznati više detalja o njoj, od svakog sam dobila različitu verziju, i to je za mene bilo posebno zastrašujuće. Misteriozno je to što se djevojkama desilo, kao i to da svi imaju svoje viđenje tog događaja”, za Radiosarajevo.ba rekla je redateljica.

9

S Petke spušta se samo Linda u Etinoj odjeći i s jednom njezinom naušnicom na uhu – to je tradicionalna naušnica iz Konavala koja simbolizira žensko zajedništvo. Iako je mrtva, Eta nikako ne napušta Lindu, kao ni naušnica, i u toj mjeri postaje dio Lindina života da je ponekad teško reći kada je Linda svoja, a kada je Eta. Njihova igra zamjene identiteta tako se nastavlja i nakon što je Linda sišla s Petke. Kao i sveprisutna Eta koja joj šapuće na uho i čiji vrisak čuje u kricima galebova, brdo Petka prati Lindu u refleksijama na prozorima. Dubrovnik Cura klaustrofobičan je grad u kojemu su stalno isti ljudi – kako bi se to ilustriralo, sarajevska glumica Maja Zečo ima čak tri epizodne uloge – stalno isti kadrovi bijelog kamena i plavog mora, ista agresivna glazba koja služi kao odličan kontrast mirnim vizualima i, baš kao i Eta, želi pobjeći iz te vukojebine.

Cure je prvenstveno priča o identitetu – nacionalnom i seksualnom, o (ne)pripadanju obitelji, narodu i gradu, o strahovima povezanim s time tko smo, kamo idemo i gdje ćemo završiti. Isprepliće se stvarnost i mašta, želja za bijegom i nemogućnost da se bilo kamo pobjegne. To je također priča o gubitku i o nošenju s njim na osobnoj razini i u kontekstu devedesetih godina u Hrvatskoj, koje su same po sebi jedna velika priča o gubitku i okrutnim i naglim promjenama.

4

Kritičari će vjerojatno nazivati Cure “ženskim filmom” – a neki su već i počeli – prvenstveno zato što su imenovana samo dva muška lika, koje tumače Leon Lučev i Frano Dijak. Cure nisu “ženski film” i nema potrebe za tom distinkcijom jer ne nazivamo hrpu drugih coming-of-age filmova  s isključivo muškom postavom “muškim” filmovima. Cure je film o odrastanju i pronalasku identiteta – ili pomirenju s identitetom koji imamo – i o smrti djetinjstva, tugovanju i nastupu odraslosti, što su univerzalne, a ne samo “ženske” teme.

Cure – Život druge premijerno je prikazan na Zagreb Film Festivalu, a u generalnu kino distribuciju dolazi danas.

Leave a Reply

Your email address will not be published.