Crvena svjetla (Red Lights)

Piše: Vanja

Crvena svjetla (Red Lights, 2012., 113 min.)

Redatelj: Rodrigo Cortés

Glume: Cillian Murphy, Sigourney Weaver, Robert deNiro, Toby Jones, Elisabeth Oslen, Craig Roberts

Ocjena: 6/10

 

Uz dobru ekipu i uvijek intrigantnu temu, čovjek ne može drugo već zasjesti, pripremiti kokice i uživati. I vidi čuda. Nisam se razočarala. Bilo je dobro. I to je to. Ali samo to.

Nisam očekivala biti paranormalized, no pošto se Rodrigo Cortés, koji je na Sundanceu prije dvije godine praktično poharao publiku (i mene osobno) s Buried, odmaknuo i otisnuo u svijet na rubu znanosti, hej – tu se uvijek dosta pruža. E sad – Red Lights imao je pristojan proračun (oko 17 milijuna), glumačka ekipa definitivno nije neuka u ovakvim vodama. Da je film bio manji po onoj „less is more“, možda bi bio jači? Ne znam. Kako sam ja to shvatila (ili nisam), Red Lights je zalogaj koji je, neprožvakan, pokušao biti neki mind twist psihološki triler (zaglavih ja u pleonazme k’o Cortés u svoje mnoge nerazrađene/nezavršene scene) no bez skrivenog i teško naslućenog zaključka.

Margaret Matheson (Sigourney Weaver) znanstvenica je koja egzaktnim pristupom pobija paranormalne pojave, razotkriva varalice koje pod krinkom liječenja valovima, očima, rukama, božanstvima, mikrofonima u uhu, uzimaju očajni svijet šakom i kapom. Najbliži joj je suradnik mladi fizičar Tom Buckley (Cillian Murphy), čime tvore dvojac racionalnih akademika koji raspušu te stručnjake kao od šale. Margaret i Tom znanošću i logikom raspršuju duhove i neugodne sjenke čineći ih prozaičnim i opipljivim varaličkim trikovima. I to su zapravo „crvena svjetla“ – uzorak očitog ponašanja koje su već upratili, skrivećki snimajući prije nastupa najbolje prevarante koji se koriste vrlo sofisticiranim načinima za varanje svoje bolestima izmučene publike. Dobrano u sferi Prestigea i iluzije općenito… A dok se Margaret i Tom bore rukama i nogama za veći proračun od kompetitivnog odjela kojega vodi dr. Shackleton (Toby Jones), koji brani paranormalno, pod uvjetom da je znanstveno ispitano, podvrgnuto rigoriznim pretragama, etc., u grad i na njihov institut s velikom pompom stiže Simon Silver (Robert De Niro), najjači poznati medij. Matheson blokira zbog davnog televizijskog obračuna u kojem ju je bocnuo gdje nije trebao, udarajući nisko u osobne probleme koje skriva, te uspijeva nakratko poljuljati njenu vjeru u egzaktno. Trideset godina poslije, Silver priprema veliki comeback i to upravo u njihovom gradu – davno se povukao zbog sumnjive (prirodne) smrti novinara koji se spremao pisati o njegovim „prijevarama“.

Cortés se od starta nemilice razbacuje zapletima koji vise u zraku, prekida započeto, skakuće bez meni vidljivog truda/želje za pojašnjenjem; rupe su mu jaka strana, te pretpostavljam kako nisu esencija scenarija samo zato što je u pitanju paranormalno.  Prostor osiguran glumcima omogućuje im da budu velike face koje petljaju finim aparatićima za bilježenje varijacija, vibracija, fluktuacija, periferno ono, prijenosno ono, magnetno to, ultra nešto ono, a ja zbog toga ispatim jer je sve to nekako zbrzano i nedovršeno, a istovremeno puno neiskorištenih mogućnosti.

Bez obzira na kvalitetnu glumu, Cortés, čini mi se, ni uloge nije razradio kako spada jer čim ih pokuša istaknuti, nabiti mi ih na nos, film se krene raspadati na oči. Onih par scena gdje sam malčice poskočila (jače me stresu vrata auta ili frižider) vjerojatno su imale namjeru odvući me od brutalno dugačkih i povremeno sasvim šupljih priča. Prilično neuspješno.

Film je, po riječima redatelja, Gordijev čvor i enigma, u trenutku si na čvrstom tlu, u sljedećem se isto otvori i pojede te. Mene je pojela samo želja da dovršim film čekajući savršeno predvidljiv kraj.

Nisam nesklona onome što počinje s „para“, sasvim obratno. Ne mogu tek tako reći da je Red Lights negledljiv – poneko će ga naći vrlo pristojnim, no mene, ljudi, zaguši nepotrebna priča nauštrb možda mogućih jačih (recimo, čudnijih) scena gdje bi mi ladica pala do poda, umjesto što će mi u glavi ostati skoro dva sata mučenja užasno pilajućeg za živce, nepotrebnog ili pak razvučenog. (Scena u WC-u? Ma dajte, čemu pretjerivanje, nabijanje minutaže?) Kamera često zadrhti kao od gripe na scenama gdje se stvari (pomalo traljavo) fizički urušavaju, te sve u svemu, rekla bih, ideja dobra, a realizacija, prosudite sami. Prilično su dobre posljednje dvije-tri minute filma, ako kraj ne skužite prije sredine. Upravo tu bi otprilike mogao i početi. Neki drugi film.

I didn’t pay $300 to watch Hamlet“, reče jedan lik na posljednjem Silverovom nastupu. I ja sam se osjećala slično.

3 komentara za “Crvena svjetla (Red Lights)

  • Anita says:

    Ne bih bila tako stroga prema ovom filmu. Najgore što bi se moglo reći za njega je da je mogao biti mnogo bolji, a krivicu za neizbrušenost detalja i zbrzavanje radnje snose podjednako i scenarist i režiser. Šteta zaista!

  • Vanja says:

    Nisam bila stroga. :)

  • Danijel says:

    ”…a krivicu za neizbrušenost detalja i zbrzavanje radnje snose podjednako i scenarist i režiser.”U ovom se slučaju radi o jednoj te istoj osobi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.