Čovjek zvan hrabrost

Piše: Jelena Djurdjic

Čovjek zvan hrabrost (True Grit, 2010.)

Redatelji:Ethan i Joel Coen

Glume: Jeff Bridges, Hailee SteinfeldMatt Damon, Josh Brolin

Ocjena: 8/10

Postoje redatelji od kojih svatko od nas očekuje da ga dovedu u stanje uma i srca približno dočaranim stihovima I believe I can fly, I believe I can touch the sky. Najprije mjesecima iščekujete, braća Coen, snimaju vestern… Bacite oko samo malo na trailer, uf, djeluje genijalno. Onda odaberete s kim ćete pogledati film, jer vas ne može svatko ispratiti u vašim očekivanjima, ne može svatko imati takta za veliki filmski dan. Redateljsko-scenaristički pakt dva brata po tko zna koji put i tehnički i dramaturški funkcionira perfektno, čini se da su dotakli samo savršenstvo. Greške su se potkrale na drugim mjestima, jer, nažalost, ovo ipak nije remek-djelo.

Najava ovog vesterna nakon No Country for Old Men bila bi sasvim logičan slijed, pravi odabir. Umjesto toga, braća su 2-3 godine provela na, pa onom što ih razlikuje od drugih, na osobnom užitku, pretpostavljajući ga svemu drugom, i tako smo gledali dvije coenovske black comedy drame A Serious Man i Burn After Reading da bi se onda vratili tamo gdje su stali 2007., pri tome najviše mislim na ozbiljnost kojom pristupaju poslu, na sam odabir teme i atmosfere. Međutim, vestern braće Coen nije vestern kakav od njih očekujete, lanac koji je prekinut nakon No Country je prekinut i suštinski, brutalnost, ali ne brutalnost brutalnosti radi, i ne brutalnost koja se dobro slika (toga nažalost i ima malo, s odsječenim prstima, ili pticom koja nosi u kljunu…nešto), nego iskrena brutalnost, nebrušena, životna, je ono što ja očekujem od njih na ovakvom mjestu, i nažalost ostajem sama, s tim očekivanjima, jer na ekranu je jedna sasvim druga priča, koja zbilja zbog toga nije ništa manje lijepa, ali je manje unikatna i ne bih htjela zvučati sveznajuće ili umišljeno, no fakat jest da je True Grit kino hit u Americi, što No Country ili (meni omiljeni) Fargo nisu bili (True Grit već sada duplo više inkasirao on box office nego li ova dva zajedno).

Sad kad sam napisala što ovaj film nije, možda ne bi bilo loše i da malo nagovijestim što sve jest.

Da je u pitanju remake filma s Johnom Wayneom iz 1969. godine, to, vjerujem, svi već znaju. Ono što možda ne znate je da postoji doskočica kako je Wayne Oscara dobio baš za ovaj film jer je konačno pao s konja. Razlozi zašto je odabrana ova priča od toliko drugih znani su samo autorima, jer iako originalnu verziju nisam gledala, dostupni podaci i komentari ukazuju da je zaplet posve identičan. 14-ogodišnju devojčicu Mattie Ross (Hailee Steinfeld)  na početku filma upoznajemo najbolje kroz njen monolog koji čujemo u offu, dok nam započinje priču. U jednoj rečenici, što je valjda sposobnost samo onih izuzetnih scenarista, takoreći je lik profiliran do kraja  (“People do not give it credence that a fourteen-year-old girl could leave home and go off in the wintertime to avenge her father’s blood, but it did not seem so strange then, although I will say it did not happen every day.” ), a gledatelj odveden  u željeno vrijeme, uz pomoć specifične dikcije i akcenta, koju Coenovi koriste i kada nisu u epohi, i koja ovdje uspeva dvoznačno (nisu dakako odmogli ni izvanredni kostimi i scenografija, no to su standardi).

Mattie najprije pokušava otpremiti tijelo svog oca i dođe do novca koji joj i pripada, upuštajući se u trgovinu i vrlo vješto pregovaranje s lokalnim hohštaplerom, kako bi s prikupljenim novcem unajmila šerifa i krenula u potragu i privođenje pravdi, u konkretnom slučaju vješalima, ubojicu svog oca, Toma Chaneya (Josh Brolin). Njen izbor pada na  jednookog, čangrizavog, na prvi pogled nemilosrdnog i opakog, ali u duši, je li, čovjeka koji ima true grit (pravu, istinsku odvažnost; prevoditi ’grit’ kao ’hrabrost’ je po mom mišljenju čist promašaj), U.S. Marshalla Cogburna (Jeff Bridges). Potrazi se priključuje i LaBoeuf (Matt Damon), koji Chaneyja lovi već neko vrijeme, zbog ubojstva senatora u Teksasu.

Kasting je nešto što je mene mučilo od samog starta i dok razmišljam zašto se nisam zaljubila u film koji jednostavno mami da vas osvoji, to je vjerovatno upravo zbog nesretnog kastinga. Brolin nije ni izbliza dovoljno doprinio toj potrebnoj anti poziciji good guy-bad guy, jednostavno rečeno mučio se negdje između ludila, gluposti i običnog zla, i na kraju trijumfirao u svojoj neuvjerljivosti na svim poljima. Damon, koji je trebao biti kec iz rukava, iznenađenje, sjajan potez Coenovih, ipak je samo jedan beznadni miscast. Nasuprot njih dvojice je jedna izuzetna rola, Hailee Steinfeld, koja je imala nezgodan zadatak, da i sama kao dijete, glumi dijete, koje to nije, iako u stvari jest. I uspjela je. Ne mogu se oteti dojmu da su ovo troje, svatko na svoj način, doprinijeli tome da Bridges u stvari možda i najlošije prođe jer je standardno dobar, što za njegove standarde uopće nije mala stvar, samo su ga nesretni Brolin i Damon, i genijalna Haille poklopili. Tek pri kraju filma, u scenama konačnog obračuna, njegova zvijezda sija, do tada žargonski rečeno, šmiranja ima i previše i, osim što vizualno imponira, ne radi mnogo toga još.

Više puta ćete pomisliti tijekom ovih 110 minuta: „Pa ’ko je radio fotografiju, pa taj je čovjek The Man!“. Odgovor je Roger Deakin, devet puta nominiran za Oscara, 2008. za čak dva filma, više puta spominjani Nema zemlje za starce, i  The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford, što će svakome tko ih je gledao značiti mnogo više nego bilo kakav pokušaj dočaravanja ljepote oka i osjećaja za prostor gospodina Deakina.

Coenovi se možda po prvi put ovim filmom malo odmiču od ironije kojoj su toliko bili predani, po prvi put pokušavaju svoje junake i njihove karaktere iskoristiti, dok istovremeno stoje iza njih ozbiljnog lica, a ne s podsmijehom. Ta promjena koju su napravili, drugačiji prilaz, nadmašila je sve druge utiske i iznova me dovela u poziciju da jedva čekam što će sljedeće snimiti.

5 komentara za “Čovjek zvan hrabrost

  • Maxima says:

    Koliko me god utukao film, toliko me utukla ova izvrsna recenzija. :) Jelena, as usual… fotografija mi je isto tako pala na pamet jer sam tek nedavno (prije možda godinicu) gledala J.J.-ja i rasturila se.

    Jako osjećajno, joj. Sad bih ipak opet to gledala.

  • bakero says:

    Sjajan film koji se odmah uvuče čovjeku pod kožu, vrlo emotivno i nadasve kvalitetno

  • Matea Rebrović says:

    Meni nije bio ništa posebno. Daleko ispod King’s speech i 127 hours. Priča okej,vrlo jednostavna čak i predvidljiva-ganjaju tog lika,bum vamo bum tamo,još koja usputna smrt na vješalima(naravno),lik otme djevojče,djevojče ubije lika.
    Izvedbe su odlične,u to nema sumnje iako mi još uvijek nije jasno kako je klinka nominirana za sporednu a ne za glavnu. Po meni je ona nositelj priče a ne Marshal.no dobro. Inače, ništa wow,vrlo prosječan film. Zanimljivo kako je ovaj film dobio nominacije(i to samo zbog voljenog Bridgesa) a odlični filmovi poput Blue Valentine i Never Let Me Go su izostavljeni :/

  • Mikulec says:

    Vidiš, film meni bio odličan. Ništa prezahtjevno za mozak, ali nekak sam se baš mogao opustit i uživat kak spada.

    Nije da mi je za Oscara, samo nisam očekivao da će ovoliko zabavan bit.

    Čak mi je i Matt Damon bio simpatičan, a nisam ga mogao zamisliti u ovakvoj ulozi. A mala je fenomenalna, to sigurno.

  • Nomad says:

    Film kao film je odličan, ali je preozbiljan i preklasičan za Coene. Nedostaju mi Coenovski bljeskovi. No, gledanje je pravi užitak.

Leave a Reply

Your email address will not be published.