Cirkus Columbia

Piše: Jelena Djurdjic

Cirkus Columbia (2010.)

Režija: Danis Tanović

Glumci: Miki Manojlović, Boris Ler, Mira Furlan, Jelena Stupljanin

Ocjena: 5.5

 

Ex-Yu kinematografija poslednjeg desetljeća dvadesetog  i prvog dvadeset prvog stoljeća u ogromnom postotku obojena je ratnom tematikom, raspadom države koji je donio raspade osobnih priča, i to je mantra koje se drže svi redatelji – rat kao u pozadini, dok je fokus na običnim, malim, nepretencioznim ljudima, najčešće nezainteresiranim za rat i uopće stvarnost koja ih okružuje. I vjerojatno ima onih koji će uvijek reći da je previše ove tematike, kako zbog činjenice da je stvarno prisutna prosto previše, kako zbog ponovnog kopanja po starim ranama u duhu „revizionističkog sentimentalizma“, kako zbog potrebe za novim životima. S druge strane, ja sam na stanovištu da bavljenje ovom tematikom nikad ne treba prestati, uz dva nemala preduvjeta  – da to ima nekakvoga smisla i da priču može razumijeti i netko tko nije s ovih prostora. Ovo bar u teoriji.

A u praksi – što više razmišljam shvaćam da je teško, ili nemoguće, ne biti emotivan kada recimo kao netko iz Beograda čuješ bosanski jezik (u filmu o ratu ’90-ih), kada znaš točno gdje je Sarajevo, Bosna i Hercegovina, što je značilo u tom ratu biti iz BiH, i kakva priča slijedi, iako je u filmu nema. I takvi da kažem spoljašnji faktori – sama činjenica da recimo opet gledaš Miru Furlan na jeziku koji razumiješ, ili tekst Jadrankine pjesme ‘Sve smo mogli mi’ – podižu emotivni ulog, podižu ovo ostvarenje više nego što ono zaista vrijedi. Jer priča nije neispričana, niti ima smisla, niti će nekog nesvjesnog ovog prostora kupiti, niti će u sjećanju dugo ostati.

Sam scenarij, paradoksalno možda,  ima dosta potencijala, mahom vrlo neiskorištenog, kako je to obično ovdje s potencijalima. Divko (Miki Manojlović) se vraća kući, u Hercegovinu, poslije 20 godina provedenih u Nemačkoj. Onda je pobjegao zbog politike, a sada se vraća u samo predvečerje rata. Toj ironiji Tanović nije dao da se razmaše. I uopće, malo je čemu dao da se razmaše – paralelne ljubavne priče, posve nedovršene ili točnije rečeno nepotpune; nabacane političke teme – malo o komunistima, JNA; malo o početku rata, malo o oportunistima; nostalgija; sarajevski duh s očajnim (bukvalno) skečevima… i jeste, sve to asocira na stvarni cirkus tog vremena, ali nije to cirkus od kojeg vas podilaze žmarci, cirkus koji smo živjeli. To je neuspela reprodukcija tog cirkusa, tu su svi elementi, ali nema vezivnog tkiva, nema kemije, nema one iskre ludila. Skup skica likova, situacija, odnosa.

Elem, Divko se vraća kući, dobro materijalno situiran, i prva stvar, ono čime se hranio u danima provedenim van domovine, jest da ženu i sina, Luciju i Martina (Mira Furlan i Boris Ler), s kojima se nije čuo tih 20 godina, izbaci iz svoje  kuće, da se razvede i oženi Azrom (Jelena Stupljanin), djevojkom koju je doveo iz Njemačke. Pomoć dobiva od predsjednika općine, tipa kojeg je potkupljivao godinama. Kako je to već tko zna koliko puta rečeno, ljudi jedno govore i rade, a drugo osjećaju, potreba za osvetom i pokazivanje nadmoći ulaze u bitku s osjećajima i stvarnošću.  Posebno mjesto u filmu ustupljeno je odnosu  Divko-mačak Boni. Nestanak mačka i njegov povratak su metafore za (ne)sretan život, a crni mačor rješenje koje je poslužilo uvezivanju likova, potrebnoj interakciji, ali i nekolicini potencijalno komičnih scena. Može se desiti i da vam to rješenje ne paše, no način kako na koji je grad namamljen u potragu će vam se sigurno dopasti.

Mikijev Divko ne osvaja, transformacija iz robustnog, osvetoljubivog tipa ne da nije uspela, nego tragično nije uspela. Očekivala sam mnogo više. Od Mire još više, a njen lik je tek kroki požrtvovne majke i žene koja je imala jednu veliku ljubav (za što je, naravno, najviše kriv redatelj). Za razliku od nje, mladi neperspektivni Boris i Miki, su imali dosta prostora za samootkrivanje sina/oca, i svijesti o onom drugom. I opet pišem – bez kemije. Bez strasti, zanosa, bez jačine. Stihija i neka isprekidanost misli su zapravo dvije prve asocijacije na ovaj film.

Prvi put gledam neki Tanovićev film i znam da ga više neću gledati. Koliko se njegovi junaci ne uspijevaju povezati, koliko iskri i inteziteta nedostaje među njima, koliko je on nesposoban da doprinese svojim stavom i pečatom, toliko sam i ja potpuno ostala ravnodušna na ono što je pokušao (i ono što će pokušavati), čak i u momentima za koje znam da će mnogi reći da su prejaki (završne scene) – prejaki su jer podsjećaju na Fellinija. Ali samo podsjećaju.

 

2 komentara za “Cirkus Columbia

  • Dijana Erakovic says:

    Jelena, nisam gledala ovaj film, ne mogu nista reci, ali Niciju zemlju za kojeg je dobio Oskara vrijedi pogledati. :-)

  • Maxima says:

    Crrrrrrrrr (tako piše captcha, baš me nasmija)

    Tanovića ne volim kao osobu, ali mi Cirkus nije bio loš. Daleko ispod Ničije zemlje, definitivno, ali kao da se malo prebrijao pa previše zagrabio. Načelno se slažem s recenzijom, da.

Leave a Reply

Your email address will not be published.