Čin junaštva (Act of Valor)

Piše: Mirnes Alispahić

Čin junaštva (Act of Valor, 2012., 110 min.)

Režija: Mike McCoy, Scott Waugh

Scenarij: Kurt Johnstad

Glume: Roselyn Sánchez, Nestor Serrano, Emilio Rivera

Ocjena: 1,5/10

 

Noć. Neodređeni podrum negdje u srcu Amerike. Jedino svjetlo u prostoriji dopire s velikog TV-ekrana na sredini sobe. Na njemu se odvija završna scena Call of Duty 4: Modern Warfarea. Soap diže pištolj dok mu se vid muti, pokušava naciljati Zakhaeva, a onda puca. Zakhaev pada, igra završava, kreće odjavna špica, a tri muškarca koji sjede nasuprot ekranu zadovoljno se zavaljaju u kauču. Njihove grudi pune su nacionalnog ponosa. Amerika, pardon, svijet, demokracija i sloboda su očuvane.

“Kako je ovo dobra igra, čovječe”, kaže McCoy. “Mogli bismo napraviti pravo dobar film na ovaj fazon. Ljudi bi se napalili na ovo. Ono, Amerika spašava svijet i tako to na tu temu.”

“Znaš šta? Nije ti loša ta ideja. Ali nimalo”, odgovara Waugh. “Ono, malo smo se igrali redatelja. Mogli bismo ovo financirati, odraditi režiju i na kraju pokupiti kajmak.”

“A ‘ko će nam napisati scenarij?”, pita se McCoy, našto Johnstad ljutito frkće.

“A šta je sa mnom? Zar ja nisam scenarist?”

“Ali napisao si ono smeće s Danielom “Krvavim Sportom” Bernhardtom, onu Pravu osvetu (True Vengeance, 1997.) i prepisao si rečenice iz stripa 300 i poredao ih u formu scenarija. Jesi li siguran da možeš ovo izvesti?”

“Ne vrijeđaj me, molim te. Naravno da mogu. Ubacit ćemo rečenice prepune patriotizma, temu prijateljstva, obitelji, hrabrosti, obranu slobode, ljudskih prava, Ustava, svijeta. Ma svega ću ubaciti. Vidjet ćeš.”

“Ispričavam se što vas prekidam, ali ‘ko će nam biti neprijatelji?”, prekide ih Waugh. “Hoćemo li staviti Arape, Ruse, afričke crnce, meksičke imigrante, vanzemaljce, zombije ili nešto novo, nešto divlje?”

Na trenutak tišina. Sva trojica razmišljaju toliko da im je mozak doveden do točke ključanja. Odjednom, tišinu razbija Johnstad.

“Znam. Šta ako ubacimo sve odjednom. Ubacit ćemo malo Somalije, malo Filipina, čečenskog terorista koji je i Rus i musliman istovremeno, ruskog trgovca oružjem i krijumčara koji će mu pomagati i sve to na kraju začiniti meksičkim narkokartelom.”

“Odlična ideja, Kurte. Svaka čast.”

“A ja već imam nekih ideja koje sam pokupio iz Call of Dutyja pa ćemo ih ubaciti u film i tako napraviti revoluciju u žanru”, oduševljeno će Waugh.

“A šta kažete da umjesto glumaca u film ubacimo prave pripadnike mornaričkih foka (SEALS) pa da dodamo još više realnosti?” dodaje McCoy.

“Ma bit će ovo najbolji film EVERRRRRR!” uglas će sva trojica.

Ovo je otprilike razgovor koji se vodio između tri lika koji nam donesoše na male ekrane ovu reklamu za američku vojsku u trajanju od 110 minuta, a da stvar bude gora, veoma lošu reklamu. Kada kažem loša zapravo mislim užasna. Zapravo, riječ koja bi opisala ovu 110-minutnu bljuvotinu tek treba da se smisli. Još uvijek pokušavam zaboraviti ovo zlo, ali mi ne polazi za rukom.

80-ih godina bio sam jedan od onih klinaca koji su išli u videoteke i iznajmljivali izlizane VHS-ove na kojima su Amerikanci tamanili neprijatelje slobodnog svijeta i demokracije (čitaj: Amerike) na tone. Zapravo, obično je to bio jedan čovjek koji je personificirao sve ono što predstavlja Ameriku i njene vrijednosti. Taj je jedan čovjek jednim spremnikom bez problema mogao sravniti cijeli logor Vijetkonga, uključujući i pomoć u vidu ruskih Spetznasa, te nekoliko tenkova i par oklopnih patrolnih čamaca i sve to na vrijeme za užinu i da mu još ostane trećina spremnika rezerve, za ne daj Bože. Budimo realni, tko je odrastao u to doba živio je od ovakvih filmova. Obično su to bila grupna okupljanja gdje bi se nas desetak okupilo kod nekoga i onda bismo gledali film, premotavajući ga toliko da bi na kraju glave na videu zaplakale. Takvi su se filmovi gutali u to vrijeme i imali su svoj krug štovatelja, ali su vremenom polako nestajali da bi zauvijek nestali u ŽNJ-produkciji.

Negdje sredinom 80-ih, točnije 1986. u kina dođe reklama za američko Zrakoplovstvo poznata pod imenom Top Gun (1986.). Kažu da ga je Zrakoplovstvo financiralo zbog nedostatka pilota pa je nakon njega broj prijava naglo porastao. Top Gun, ma koliko se ja zezao na račun njega i njegovog homoseksualnog podteksta, sasvim je gledljiv film. Čak i sada, nakon toliko godina, mogu sjesti i pogledati ga bez problema. Pretpostavljam da su autori Čina junaštva (Act of Valor, 2012.) imali na umu Top Gun kada su odlučili snimiti svoj gorespomenuti film. Ono, snimit ćemo reklamu za foke pa ćemo imati more novih regruta. Pretpostavljam da će i uspjeti u tome jer je svijet, a Amerika posebno, prepun likova koji će se naložiti na ovaj film te će se zbog istog prijaviti u marince.

Što se tiče samog filma, Mikeu McCoyju i Scottu Waughu treba doživotno zabraniti pristup kameri i snimanju filmova, a Kurta Johnstada treba izbaciti iz Udruženja scenarista. Lično mislim da bi grupa od nekoliko 12-godišnjaka snimila bolji film. Režija je smiješna i žalosna. Sam film podsjeća na neku video igru. Neću reći Call of Duty 4: Modern Warfare jer je ta igra za ovaj film izmislila pojam svega: ritma, akcije, scenarija. Besramno pokradene stvari poput prikaza mape na ekranu, satelitskih snimaka i kadrova iz prvog lica sasvim su normalne u ovom filmu. Negdje bi to možda i normalno izgledalo, ali ovdje je zaista smiješno jer sve ono što se pojavljuje u filmu podređeno je prikazivanju vatrene moći i moći generalno američke vojske i Amerike. Oni su najbolji, najjači, najpošteniji, najhrabriji.

Scenarij neću ni spominjati. Toliku količinu patetike na jednom mjestu nisam vidio pa… Zapravo, mislim da je nikada nisam vidio. Rečenice su natopljene patetikom da iz njih curi na sve strane. Već nakon treće minute vjerojatno ćete htjeti ugasiti film, izvaditi DVD, zapaliti ga skupa s playerom i onda sebe kazniti 20-minutnom turom šibanja bičem po leđima zato što ste ga odlučili pogledati.

Gluma je u ovom filmu samo misaona imenica. Navodno su glavne uloge odradili stvarni pripadnici foka. U redu, ljudi nisu glumci, ne znaju glumiti, ali ovo je zaista previše. Kartonske lutke bile bi bolje od ovoga. Bilo što bilo bi bolje od ovoga. Smiješno je riječ koja mi pada na pamet. Gdje su samo nestali Michael Dudikoff, Michael Pare i Daniel Bernhardt kad ti trebaju?

Ako želite sebi uštedjeti skoro dva sata života radije idite prošetati, odigrajte koju misiju Call of Dutyja, bilo što, samo nemojte gledati ovo. Zlo i naopako. Zapravo, znate ono kada su neki filmovi toliko loši da su dobri? U takve ovaj film nipošto ne spada. Toliko je loše da se ne može pogledati ni s rajom uz gajbu piva i gomilu zezancije. Što je najžalosnije, ova reklama je zaradila preko 70 milijuna dolara na svoj budžet od 12 milijuna. Kamo ovaj svijet ide.

Leave a Reply

Your email address will not be published.