Cijena istine

Piše: Vanja

Cijena istine (The Lincoln Lawyer, 2011.)

Režija: Brad Furman

Glume: Mathew McConaughey, Marisa Tomei, Ryan Phillippe, William H. Macy,  Josh Lucas, John Leguizamo, Frances Fisher, Bob Gunton, Michael Peña, Katherine Moennig

Sudnice, zvrčke, spačke i sve što ih prati, od uglancanih humanitaraca-odvjetnika do lešinara tužitelja (ovisno o slučaju i tko nam se više svidi, je li…) – tematika je uvijek nadasve privlačna i uvijek daje dovoljno prostora za rad, samom činjenicom da će suda i presuda biti dok je ljudi i dok je zakona, kakvi god bili ljudi i kako god se zakoni (ne)sprovodili. Kad je u pitanju „The Lincoln Lawyer“, moram priznati prvotnu skepsu – oduvijek sam smatrala kako je Matthew McConaughey glumac jer mu se hoće, a ne jer… je glumac. Ah, svi ti filmići za gledati jer se nema što drugo, te rom-komedijice (s pokojim relativno uspješnim izletom u drugačiji žanr), ne užas, naravno, jer rom-komedije volim, ali mislim – njegove su čista nedjeljna zabava s viškom minutaže. Mislim, sve je to gledljivo, no iskreno govoreći, rado sam pomišljala na nekoga tko će ovom trknutom momku slomljena nosa i iskrivljene face dati neku ulogicu u kojoj će opet malo biti ono – glumac. Jednostavno mi ide na živce kad je netko konstantno u igri, a isto tako kontstantno pluta u osrednjostima. Rekla bih da se ovaj put izvukao uz pomoć ovog filma, dosta dobro razrađenog (nisam rekla neviđenog) scenarija,  režije i, u konačnici, prilično jake priče o dobru i zlu u sustavu gdje se i jedno i drugo dijeli bez velikih provjera.

„The Lincoln Lawyer“ je film u kojem je Matthew fakat lik koji se bavi pravom i to uspješno; vjerovali ili ne, ovdje nije tek brdo triceps-kvadriceps-sixpack melema za (kako kažu) ženske oči, koji južnjačkim akcentom bari ili spašava damsels in distress. Believe you me – tip se ovdje ne skida ukoliko to nije apsolutno neophodno. Tko i što je „The Lincoln Lawyer“? Definitivno ne pravnik iz Lincolna, Nebraska,  a sigurno ne zastupa ni Abrahama Lincolna. On je svim mastima  namazan i uspješan odvjetnik koji se prihvaća slučajeva koje njegove kolege vjerojatno iz etičkih pobuda ne žele; Mickey Haller brani kurve, narkomane, dilere, kradljivce i sav taj šaroliki svijet s kojim se čovjek susreće u bilo koje vrijeme, u bilo kojem gradu. Mickey  se vozi isključivo u prekrasnom, crnom automobilu marke – „Lincoln“ i to je to. Po istoimenom romanu Michela Connelyja, scenarij potpisuje John Romano, a za skladnu režiju je odgovoran Brad Furman. Glavni protagonist, dakle – Mickey Haller (McConaughey – kako mrzim to prezime, nikad nisam sigurna jesam ga ispravno napisala) je odvjetnik u Gradu anđela, koji iz bok te pita kojeg razloga svoj ured zapravo vodi iz – svog automobila – hence the title. Mickey je razveden, a bivša supruga Maggie (Marisa Tomei) radi kao druga strana (tužiteljstvo) i oni se ono slažu i dalje – kako originalno. Haller je teži kuler i nema slučaja kojeg neće izokrenuti u korist onoga koga brani, nema načina za kojim neće posegnuti kako bi zaradio (teško) stečenu lovu – on je prava, opaka ajkula sudskih pozornica, premazan svim mastima, (naravno) šarmantan, dotjeran i upeglan k’o dečko s naslovnice GQ-a. Ne brani on lopove i ine probisvijete jer vjeruje u postulate američkog zakona gdje su svi nevini dok se ne dokaže suprotno. On ih brani dok god lova kapa na vrijeme. Kad prestane (kapati), on zavrne lakat i tako se igra nastavlja.

Dakle, promiskuitetan u poslu u kojem je to teško ne biti, prihvaća slučaj koji mu prepušta prijatelj Val (John Leguziamo) u kojem treba izvući Louisa Rouleta (Ryan Phillippe) iz pritvora, gdje su ga upravo sprašili zbog nemale osude za silovanje i napad. E sad, kad čovjek ugovor s takvima pravi, prste mora nekad i opeći, ali Mickey Heller je samouvjeren i s tek malo okolišanja prihvaća slučaj. Louis Roulet je krasan, odgojen i samouvjeren dečko koji ima sve – i ovce i novce, Mary, autoritativnu majku koja se bavi nekretninama (Frances Fisher), poočima i lovom potkovanog Cecila Dobbsa (Bob Gunton – začudo, lik ne glumi ljigavca…), dečko koji je vjerojatno naviknut na to da se sve može kupiti novcem, osobito ako ima odvjetnika koji je spretan pred porotom kao malo tko prije svega, ali Louis (kao i svatko drugi na njegovom mjestu) ne želi u zatvor zbog zločina koji nije počinio.

„The Lincoln Lawyer” nije mjerna jedinica originalnosti – no dobar je triler s nepogrešivim izborom glumaca i tematike – mom dragom sudskom štihu nepobitno doprinosi iznenađujuće dobro uigrana glumačka postava. Osobno? Nisam mislila da je McConaughey više sposoban za izvući nekog glumačkog asa iz rukava, pa mi je bilo prijatno gledati i uvjeriti se u suprotno jer je odista jako dobar, iznimno uvjerljiv od početka do kraja. Početak i puhanje sa šminkerskim odijelima, kulerskim odnosima s kriminalcima i općenito lik čija moralna vertikala opako naginje lijevo-desno – ne  zvuči osobito neizvedivo, no Mathew je taj koji me iznenadio. Redatelj Brad Furman (za kojeg nikad u životu nisam čula, God speed, boy!) uspijeva zadovoljiti oko kamerom koja hvata momente Mickeyja na vrhu, Mickeya u sredini, Mickeyja u padu, na kraju, njegove pretvorbe, fizičke i one unutarnje, a Matthew ga u tome odlično prati.

Ekipa – ipak su to imena koja nešto znače, one dobre, sporedne face koje su uglavnom odlična podloga za uspjeh bilo kakvog filma, plota i samog glavnog glumca. Ryan Phillippe nas nenametljivo no uvjerljivo titra lijevo – desno na način koji nam je poznat „je li? Ma nije. A je, sigurno. Ma nije…“, a William H. Macy je Frank Levin, pouzdani, svemogući, spretni istražitelj koji radi za Mickeyja. Uloga mu nije nametljiva ni velika, ali on je besprijekoran i – pazi, frizura… S tužiteljske stolice nas gleda ponešto neiskorišten no dovoljno doziran Josh Lucas (zašto mi se uvijek čini da je neiskorišten?), gdje, uz Leguziama, Michaela Peñu i masu poznatih faca, imamo set za poželjeti. Svega pomalo – ničeg pretjerano, a za rezultat dobijemo sudsku akcijsku dramu koja ima više zapleta, kako jasnih i čitkih od starta, tako i onih, koji su me pozitivno iznenadili čak i dramatičnim nabojem koji me fino držao za ekran. Naoko prejednostavan u više slojeva (bivši brak s ženom iz branše, natuknut gubitak dozvole za prakticiranje prava prije nekog vremena – ma daj…, pa pravo kao obiteljski zanat, očeva rečenica kako čovjek ne može živjeti sa sobom ako nevinoga pošalje u zatvor, etc.), film je potpuno zadovoljio te premašio moja očekivanja koja su dosta stroga kad je u pitanju sudska drama. Stoga i nije čudno da sam ostala sretna načinom predstavljanja likova, njihovim razvojem i razvojem same radnje koja je dinamična i dosta složenija od pukoga „kriv“ i „nije kriv“.

U biti, sve je tu jednostavno, no ako uzmem u obzir da je Forman redatelj koji se tek treba afirmirati a upustio se u nešto što je za mene jako zahtijevno za posložiti (sudska drama, s nešto akcije… ne previše, ne treba to ispasti sad CSI, jel’, pa je fino kad početnik to uradi dobro), on jasno i bez straha igra igru lažnih svjedoka, podmetanja dokaza, ljulja, kao mnogi drugi u mnogim sličnim filmovima, naša uvjerenja u pravdu, u veliki upitnik ima li zbilja svatko pravo na obranu te ima li odvjetnik kakav je Mickey pravo prakticirati svoj zanat, oboružan i zakonom i sredstvima koja su sve samo zakon nisu. No razvoj, zaplet i rasplet(i) su mi kroz McConaugheyja i odličnu prateću ekipu ponovno vratili vjeru u ovu fantastičnu vrstu drame koja se, otkako je zakona, provodi tim nevjerojatnim smicalicama kojima i nismo i jesmo skloni vjerovati. Je li iskrica ljudskosti i neiskvarenosti dovoljna da čovjeka izvuče iz gluposti u koju se možda čak i samo ohološću uvali?

Zapravo, postoji još razloga zbog kojih mi se film dopao, a nije to isključivo Matthew kao fakat pravi odvjetnik – jer to zbilja i jest u ovom filmu, poželjela bih da i mene brani ako bih zaglavila, kamoli ako bi za me tražili milijun dolara samo da me puste da se branim sa slobode. Volim takve sleek tipove. Volim sudnice, ganjanje kriminalca i činjenje svega i svačega da ih se skloni s ceste, pa makar to značilo imati odvjetnike koji čini sitne ili manje sitne prijestupe. Volim L.A. i onu njegovu ušinutu ulicu koja se pojavljuje u tisuću filmova. Volim dečke u finim odijelima, volim britak scenarij gdje se ljudi i riječima bore (e tu se možda u sudnici moglo malo više, no hej…); volim velike, zglancane američke aute tipa „Lincoln“, koji odišu tamo nekim vintage sedamdesetim godinama, upečena, skupa i udobna jer se Mickey ne vozi u novom MKT-u ili slično, već dobrom, starom Continentalu, mislim – I’m bought. Volim uigranost u glumca, totalno ufuravanje u ulogu. Da – svidio mi se film zbog spoja svih tih bitnih sitnih stvari koje izuzetno dobro pristaju McConaugheyju, koji je odličan (sticky) Mickey. Vjerojatno tu ima i propusta i stvari koje sam vidjela tisuću puta; svejedno, plavokosa povlaštena zlatna mladež Beverly Hillsa, kurve, informanti, podmetanja, lažna svjedočenja, prijetnje, krivo optuženi – a prije svega njihov odvjetnik i ekipa koja stoji iza njega, pružaju jako fini film. Sve je tu posloženo u zadovoljavajuću strukturu koja je  daleko od briljantne ili bezgrešne, no, hej. S vremena na vrijeme i ja popustim kočnice. Jer  –  scenu s drugim pojavljivanjem bajkera oko Lincolna svrstala bih, tehnički gledajući, ni manje ni više no u kategoriju čuda.

Ovaj film neće promijeniti svijet, niti mu je to cilj – cilj mu je ispričati jaku i fino spletenu priču koju je ova ekipa vrlo dobro iznijela. Nadam se da će se Matthew ovom ulogom malo iskupiti za kojekakve gluposti kojih se nasnimao, a ako ne – nadam se da Brad Furman neće plesati samo jedno ljeto.

 

P.S. – Autor romana se malo zanio, ima on još napisanih djela s Mickeyjem Hellerom poslije romana koji je inspirirao ovaj film, ali na nama je da se nadamo da će redatelj na ovome ostati – ipak.

6 komentara za “Cijena istine

  • Marin says:

    Jako dopadljiv film. :)

    Samo…

    Koji jeben prijevod. 😀

  • Maxima says:

    Ou jes.

    Taman napisati samo “The…” kad ono u studiju ili čemu već vidiš – “Cijena istine”… oh.

  • Deckard says:

    Čoeče, u kojem ja svijetu zabluda živim – cijelo vrijeme vrtim film da je to rađeno po romanu Johna Grishama (ono, nije da se tip nije napisao pravnih trilera) i sad naučim da je ovo djelo M.Connelya. Facepalm za mene samog radi neinformiranosti, uvijek nešto novo naučim. I samo jedna tajni zamjerka – što nije spomenuta uloga MM u “A Time To Kill” gdje je isto igrao odvjetnika i pokupio hvalospjeve (valjda bi se trebao zabilježiti za slične jerbo mu idu) inače – sve 5.

  • Vanja says:

    Danke :)

    Ma, tek sam spomenula izlete njegove u neke druge žanrove (na početku?), no nisam se baš mnogo htjela odmicati od filma.
    Nadam se samo da će ovakav trend potrajati bez predugog intermezza ispunjenog sapunicama 😀

    Nda, kao da je po Grishamu, tu si u pravu, slažem se

  • Jelena Djurdjic says:

    deluje da se knjiga može pročitati, no film, sinoć odgledan, je jako iritirajući, i dosadan i pretenciozan i onako, baš nikakav; posebno iritira 1. odnos ex-supružnika; 2.lik McConaughey, užasna gluma i besmislen i beskonačan pozeraj, A time to kill je za ovo masterpiece, bar sa onom pameću, jer davno je to bilo; 3.totalno nerazrađeni likova, kao da su adaptirali roman koristeći recimo samo neparna poglavlja

    epsko gubljenje vremena

  • Maxima says:

    Ma meni je sjeo mrak … malo vremena ostavljam za nove filmove i kad mi nešto dođe pod ruku a da me zadrži do kraja, meni je OK. nije sad da ću ga gledati dvaput ali je poslužio k’o ladan špricer 😀

    Hvala na feedbacku, anyway – BTW nije mi ničije komentare draže čitati od tvojih, Jelena, “the” oštro perce mekog srca 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.