Cezar mora umrijeti

Piše: Jelena Djurdjic

Cezar mora umrijeti (Cesare deve morire, 2012., 76 min.)

Režija: Paolo i Vittorio Taviani

Scenarij: Paolo i Vittorio Taviani

Glume: Cosimo Rega, Salvatore Striano, Giovanni Arcuri, Antonio Frasca

Ocjena: 6/10

 

Stvarno je nefilmski i nekul ne pogledati film kojem se ljudi sjete dati ovako preopak naslov.

Nije da već nisu viđene varijacije na temu – tu su Feinnesova adaptacija Coriolanusa (držanje  za Shakespearea tekstualno, ali osuvremenjeno vremenski i životno) i brojne kazališne predstave koje se bave baš ovom tematikom – zatvorenici rade na predstavi, koja zatim na njih nemjerljivo utječe. Razlika je samo u tome što su Paolo i Vittorio (The Night of the Shooting Stars, Padre Padroni) Shakespeareova Cezara dali Talijanima u zatvor, pravi zatvor dakle, s pravim zatvorenicima, i to ozloglašenim takoreći, a onda snimali njihov proces stvaranja (da zanemarimo na čas da je i masa redatelja, Ferrara npr., radila dokumentarce po zatvorima).

U početku bude zanimljivo gledati naturščike, a ubojice i kriminalce, kako se unose na kastingu za Julija Cezara. Proces nastanka predstave sniman je u dvije boje, crnoj i bijeloj, a već tu vam je jasno da ništa zapravo nije crno-bijelo (mada je vjerojatnije da je namjera redatelja bila više stvoriti kontrast jer su (kratki) odlomci iz završnog izvođenja predstave dani u boji, što je uz spoznaje zatvorenika da tek kad su upoznali umjetnost, shvaćaju slobodu, neka univerzalna poruka). Ipak dalje u tijeku filma nije postignuta zadovoljavajuća kontekstualizacija. Ljudi ulaze u svoje likove, vježbaju čini se neprestano, gledamo i zajedničke probe, ali nekako mnogo toga nedostaje. Priča ih ne obuzima i nema takve paralele sa stvarnim životom, kakva bi se recimo očekivala. Oni su prilično svedeni na objekte i ne upoznajemo ih – mada nije lako upoznati i njih i likove koje glume, ali kad su se već uhvatili u kolo, je li, trebalo je više petljati. Sve je vezano za pripremu predstave, a i to nije nešto toliko osobito, nego prilično ravno – redatelj (predstave) im dozvoljava da govore dijalektima – što je čini mi se bilo i potrebno, nisu valjda svi u onom Rimu isto govorili, usmjerava ih itd. Neke scene jesu odigrane uz korištenje zatvora kao scenografije (Brutov monolog recimo) i postignuta je željena starorimska autentičnost, ali toga ima malo i tek gdjegdje. Najveći domet njihove su osobne preobrazbe (dane u pravoj mjeri, nema new man patetike, ni bilo kakve patetike), koje nisu potaknute, rekla bih, samom činjenicom da su radili predstavu, već i samim tekstom koji je odabran savršeno i koji izgovaraju, o kojem misle danonoćno – priča o časti, ubojstvu pa kajanju, pravdi, izdaji…plus što je super satirično za nas s ove strane.

Cezar mora umrijeti ozbiljno je ograničen svojom dokumentarističkom formom – ne postoji mogućnost improvizacija i većih dometa, koje mu ironično baš dokumentarni karakter daje na početku. Braća Taviani nisu željeli dalje eksperimentirati od početne postavke i drže se i teksta i koncepta (recimo u Sardiniji zatvorenici rade na predstavi i očekuju dolazak predsjednika, a pojavljuje se nepoznati lik za kojeg se misli da je mesija, da bi se ispostavilo kako je pijani kormilar; tako neke fore).  Opaska za nas mogla je biti i metaforično predstavljanje  života koji se odvijaju u jednom užasnom zatvoru, hororu i bezizlazu, ali nekako nije.

Ne znam je li fer komentirati rad naturščika. Miniodlomke koje gledamo na kraju trebao je obilježiti onaj govor Marka Antonija ’Friends, Romans, Countrymen’, a to pak ništa ne valja. Ne glumački, nego u vatrenosti i iskrenosti. U tijeku filma likovi su tako isjeckani da uopće nemate šanse procijeniti kvalitetu rada, osim malo na samome kraju. Abbas kad radi sa naturščicima, ne bježi od njih – prolazi vam glavom dok gledate. Nije da se primijeti, ali simpatično je i da je jedan od zatvorenika Salvatore Striano, koji glumi Bruta, pomilovan 2006. godine pa se specijalno za ovu produkciju vratio u zatvor, a u međuvremenu je recimo glumio i u Gomorrai i Napoli, Napoli, Napoli. Ne razumijem zašto.

Cezar je pobijedio u Berlinu. Ljudi kažu da je Padre padrone, priča o životu Gavina Ledde, sina sardinijskoga pastira, koji je pobjegao od brutalnog oca, učio latinski i grčki i postao pisac, daleko upečatljivija. Ono što su željeli, Taviani su i snimili, samo ne znam čemu baš želja da to ovako sterilno ispadne.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.