Centurion

Piše: Vanja

Centurion (2010.)

Režija: Neil Marshall

Glume: Michael Fassbender, Andreas Wisniewski, Dominic West, Dave Legano, Olga Kurylenko, Imogene Poots

Ocjena: 4.9

Sinoć mi na red dođe, ni zbog čega drugoga, no naziva. Inače „sucker“ za svime što je vezano za ta neka pradavna vremena, osobito kad su u pitanju Rimljani i Britanci, (konkretno u filmu – Pikti, uglavnom područje današnje Cumbrije, sjeverozapadna Engleska te postojeće okruženje – ostataka –  Hadrijanovog zida), a još „osobitije“ kad je u pitanju misteriozna 9. Legija, za koju davno saznadoh kako je zbilja nestala s lica zemlje, ne bukvalno, nego… ono, obrisalo je… da se ne širi priča.

Dakle, uz pivce i zdjelicu prepunu brusquettea (s par boca i par vrećica pričuve, znate ono, kad se zakuha da ne ustajete), palim i u startu uživam u prekrasnim snimcima okrutno sniježnih, no povremeno čudesno zelenih i prepoznatljivih engleskih pejsaža.

E sad, od početka mi se nešto muti u glavi i prvih pola sata se premišljam: gledati ili ne. Tematika je OK, nema neke zamjerke režiji, glumi, garderobi, glazbi… no svejedno, svo to vrijeme gledam masu wannabe Russela Crowea iz Gladijatora ili eventualno Geralda Butlera u 300 (klasično identične, super simpa frizurice s kratkim šiškicama i uglavnom dvodnevne bradice… one „gloomy, oh, tako sam lumpao sinoć“, na koje navodno ženske padaju k’o lude.)

Nakon rečenih pola sata, polako se i konačno nameće razlika – radi se o „njima“, a ne o „njemu“, pojedinac se gubi u masi i naglasak je kako na jednima (pripadnicima 9. Legije) tako i na drugima (čudnim Piktima).

Unatoč rastućem adrenalinu od neke tridesete minute filma, nisam imala želju pustiti suzu ili vrisnuti što sam ponosni vojnik slavnoga Rima (što mi se redovito dešava kad gledam Gladijatora), niti kako sam ponosna Britanka, Keltica ili Piktica (dok gledam, primjerice, King Arthur s Cliveom Owenom ili jače – Braveheart.) Nije mi namjera uspoređivati Centurion ni s jednim od navedenih filmova jer bi to bio overkill – ovaj uopće nema pretenzije biti niti blizu. Gledajući trailer, čovjek ne može već reći „ah, kad će i to doći na red, jedva čekam, nabrijan je skroz“. Nabrijan je, istina, ali ne do te mjere da bi gledatelj sad udahnuo pa umalo istinski izdahnuo, zaboraviviši disati, kako se događalo nekima pri gledanju sličnih „velikih“ filmova.

Trailer definitivno obećava, no daleko je čak i od neočekivanog.

Odlične i gotovo inovativne (ili inovativno snimljene ili meni nove) scene ubadanja mačem odozdola (u genitalije), ili sjekire u glavu, strijele izravno u oko, daju se gledati, pružajući dovoljnu količinu relativno „krvave“ krvi u filmu, koja ne lipti čudno, kao nekad davno kod Peckinpaha ili boje čistog kečapa (od paprike, onog svijetlijeg, koji slabije oksidira… pa bude narančasta krvca nam rujna). To je dobro pokriveno.  Znam da sam film odgledala do kraja, no potomak (mladi lav u vodama filma) i ja cijelo smo vrijeme preklafrali o povijesti devete legije, o Keltima, o Hrabrom srcu i Gladijatoru. Čak nam je manje–više promakla sasvim pristojna glazba Ilana Eshkerija (Layer Cake, Pad Crnog jastreba, etc.)

Imala sam dojam kako ću reagirati sasvim suprotno, ponešena onim čega nekad imam viška (testosteron, jel’), ali ovoga puta efekt je izostao. Bitna, dobra stvar je što očekivanja nisu bila nikakva (pogledah samo trailer i rekoh sebi, „yet another one… argh“).  Sve u svemu, Centurion je sigurno film za pogledati, ali ono – ako vam je već pri ruci ili nema se što drugo. (Nikad osvrte nisam shvaćala generalnim, jer svaki i uvijek nosi pečat onoga tko ga piše, a rijetki su oni koji znaju napraviti odmak od vlastitog filmskog dojma i napisati to „bez osobne boje“.)

Sama postavka filma jasa je u startu i nadasve jednostavna većini, svima koji su ikad pogledali bilo što slične tematike. I tako je ta jednostavnost ispunjena kantama krvi, masom zelenila i snijega istovremeno, nevjerojatno preciznim strijelcima koji ne promašuju niti s pet stotina metara i to „bull’s eye“, najčešće barbarski Pikti u oko nekog jadnog Rimljana. Našla se tu i dupla agentica, okrutna i krvi rimske žedna osvetnica/vučica Etain.

Jasno k’o dan, njoj su kao djetetu Rimljani pobili sve i svakog, a njoj odrezali jezik da ne laje puno… (tu sam negdje vidjela Millu Jovovich… ili Angie… nije da ih sad favoriziram, ne. Samo mi nije – glumački jaka.) A nekad mi nečija relativno sporedna uloga zna podići film i napraviti vrhunsku stvar… i Etain, nijema, urlikne, a ono „gori se sve ori“, a Rimljani bježe na sjever, jer im je kamp na jugu i tamo će ih tražiti, pa će oni nekako naokolo se posmrzavati, poizgibati i slično. Dominic (Virilus) je prilično opak u oklopu i slično, ali uhvate ga i nekako bezveze ga maknu, k’o da im je zasmetao na setu.

Nisam nešto puno gledala Marshalla, (Descent pristojan… valjda mu bolje ide neka vrsta šerifskog SF-a), no svejedno, likovi koje je stvorio u Centurionu su onakvi, kakve zaboravim u roku od jučer. Pa, tim ljudima se u očima treba ogledati sivilo već kroz stotine bitki, ispranih duša, ruku krvavih, “sve za Rim” stila, koji je i Arfom nemoguće oprati. Mlako. Pročitah negdje friško kako je Centurion zapravo oličenje vrhunske glumačke postavke, “zastrašujuće” male and British, naravno, začinjeno svim tim zapanjujućim, krvavim okolnostima. Osim onoga što kroz povijest znam o slavnoj devetoj, nisam naučila ni vidjela ništa što me oduševilo (osim, ponavljam, spretnosti strijelaca, a vi, snajperisti, sram vas bilo, promašite s takvim preciznim oružjem i to kad gađate u prsa, a oni strijelama i kopljima šire očne duplje).

Fassbender je nekako patetičan i gotovo neprepoznatljiv, totalno sam smetnula odličnog Hicoxa u Basterdsima… doduše, lik i nije nešto za glumiti čistog akcijskog adrenalin freaka, zar ne?

Masa sporednih, ali ništa manje uočljivih likova, pretežno se svedu na Olgu Kurylenko, nijemu urličuću vučicu bez trunka emocija, okrutno otetih skupa s jezikom, od strane još okrutnijih Rimljana. Naravno, kroz priču su Pikti neka nejasna gerila – čudno, znam da su se i Kelti bojali jasno plavom bojom pred borbu, no ovi se bojaju, pa bude neka mornarsko-modra, skoro crna, a onda u narednoj sceni čudesno posvijetli, no ne dovoljno. (Naravno, odlično urađeno, nanešena boja oksidira i samim tim posvijetli na licu, skontah čim prokomentirah.  A jesam se nasladila, iste sekunde.)

Praktično od starta jasan kroj filma i neminovno izginuće praktično svih predstavljenih centuriona malo uništava doživljaj. Ne daje emociju, ne daje povoda za razmišljanje, ali to se ni ne očekuje od takvog filma, zar ne? Da je dramatičan – nije. Da je prepun akcije – tako, tako, tek toliko koliko se mora. Da je išta – baš i ne.

Izuzev krvavih scena koje su na momente izuzetno fino nasilne (za one koji to vole, a u ovakvom filmu su, pretpostavljam, nužne), s masom odrubljenih glava, nogu, iskopanih očiju, zdrobljenih faca i slično, temperatura je neizdrživo mlaka. Čak mi se i pivce smlačilo dok sam klafrala i pratila film, koji me nikako nije uspio “kupiti” iako sam ga pogledala do kraja. Inače, moje gledanje filma znači “shut up” svima nazočnima, pa uglavnom ono za što mislim da će valjati (ili ono što gledam iznova) gledam u solo aranžmanu.

Na stranu nedostatak tog nekog epskog štiha, koji valjda mora pratiti ovakav film, ne vjerujem da je stvar u relativno skromnom budžetu (ne primjeti se, sve je OK, obleka, oružja i slično…).

U konačnici, najjače od svega su mi nevjerojatno lijepe snimke planinskih pejsaža, no ni blizu tako lijepe poput prolaska rukom kroz žito (ah, da… ima jako slična scena… onako, wannabe dramatična ili srceparajuća, s kukuruzima, valjda).

Jedino što mi se zbilja svidjelo jest činjenica da je to zapravo film bez glavnog glumca, film bez heroja, pa mu možda i zbog toga nedostaje taj očekivani i nabrijani emotivni naboj (kojeg nisam očekivala, ali početak i tematika su probudili želju za tim). Film se ni u kom slučaju ne može svrstati u neku antibarbarsku a pro-centurionsku propagandu (iako su tu Rimljani bili na godišnjem, ono, kao i drugdje u svijetu…).

Iščitala sam dosta pozitivnih kritika svojih kolega (ništa profesionalno), pa mi je sve nekako neugodno pisati ovako kako pišem. Ne znam napisati ono što ne mislim, a što ne mislim – ni ne pišem.

Mlako.

5 komentara za “Centurion

  • Koraljka Suton says:

    aaaaa, evo nam i tvoje prve recenzije…i pravog imena :) :) :)

    Film nisam gledala (niti namjeravam), ali ti je tekst super! veselim se daljnjim uratcima!

  • Vanja Šarić says:

    Sve mi nešto neprijatno (sve je gadno prvi put – ajde dobro, ne baš sve) a oko srca milo kad mi takvo fino pero poput tebe veli da je dobro :)
    Hvala.

  • Snjezana says:

    …Patilo me jos otkako sam vidjela prvi trailer za film Centurion… Naime, cijelo vrijeme sam imala nekakav glupi osjecaj da sam ga vec gledala, sto je bilo dakako nemoguce, i tek sinoc ja uzmem i pogledam film, iako uvjerena da mi je to skroz poznato… i uvjerim se da ga nisam gledala, naravno. Ali… Sigurna sam da sam gledala nekakav film koji me radnjom, pa cak i likovima podsjeca na ovaj… barem u pocetku. Jer, ako se dobo sjecam, u tom filmu je isto rijec o nekakvoj civiliziranijoj vojsci i plemenu koje brani svoju zemlju, takodjer pun krvi i zena koje se bore kao pravi muski (mozda i bolje), ali taj nekakav glavni lik se nadje u tom plemenu kao valjda jedini prezivjeli vojnik, oni ga prihvate, bla bla, i on se na kraju s njima rame uz rame bori protiv svojih… I to je Kralj Arthur… Jel to nekakav namjerni remake il su se slucajno radnje pomalo podudarile?

  • Snjezana says:

    …malo sam tu radnju Kralja Arthura krivo upamtila, ali to je zato sto su mi se ta dva filma definitivno pomijesala u glavi…
    p.s. Vanja recenzija ti je super :))

  • maxima says:

    Ima nekih scena iz Kralja Arthura, u pravu si, kao što ima i masa scena koje su jednostavno čisti “deja vu” – što meni osobno ne smeta, nije kažnjivo prepisati i ukrasti, ali treba znati to sprovesti u djelo kako spada 😀

    Hvala.

Leave a Reply

Your email address will not be published.