Casino Jack

Piše: Vanja

Casino Jack (2010.)

Režija: George Hickenlooper (R.I.P.)

Glume: Kevin Spacey (Jack Abramoff), Barry Pepper (Mike Scanlon), Graham Green (Bernie Sprague), Jon Lovitz (Adam Kidan)

“Why would you want to make a documentary? No one watches documentaries. You should make an action film!”

Poput pejsaža u magli, negdje u podsvijesti sam imala ime Jacka Abramoffa, valjda iz vijesti ili koječega. Kad sam prve prigode pročitala par stvari o liku i vidjela da će Kevin Spacey glumiti jednog od najvećih, ako ne i najvećeg „super-lobistu“ u povijesti SAD-a (a vjerojatno i šire, pa ne lobira se samo tamo, ne…), naravno da sam odmah poletjela to tražiti, čak sam i trailer pogledala i definitivno odlučila – to se mora gledati. E sad, brzopleta, kakva jesam, pogledah nešto, što je imalo „Casino Jack“ u naslovu, no to je (srećom po ukupniji dojam filma) bio dokumentarac „Casino Jack and the United States of Money – redatelja Alexa Gibneyja, koji je izašao nešto ranije ove godine, izazvavši kako kritičare tako i političare u SAD-u, otkrivši poprilično stvari, za koje obični, mali ljudi (kao) nisu znali. Ne velim ja da to sad treba znati, no film kudikamo bolje sjeda ako znate tko je Jack Abramoff, jedan zbilja interesantan lik. Sâm dokumentarac, dakle, sadrži izvorne snimke, govore, studijska svjedočenja njegovih kolega iz studentskih dana, „prijatelja“, te općenito svjedoke njegovog uspona i pada, dok film većinu tih stvari preskače, dajući Spaceyju prostora da se razmaše kako to on već može. Film Abramoff-gateu (nije to zbilja tako nazvano, šalim se) ne posvećuje već nešto malo scena, koje radije podsjećaju na njegove studentske dane – veze, stvaranje lige „studenata republikanaca“, penjanje ljestvicom prljave politike i potkupljenog Washingtona koji bi, da nije lobiranja, valjda i danas bio neisušena, bolesna močvara. Dakle, prosječnom neinformiranom Ameru ovaj film je sve, samo ne jasan, te je, mogu ruku u vatru dati, sigurno jasniji svima drugima, koji imaju u sebi pristojnosti i opće kulture poslušati vijesti i s druge strane svijeta.

Casino Jack“ je vrijedan gledanja, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog Spaceya. Bez uvodnog dokumentarca, film je svejedno jako dobar, no mislim da bi ga šira (English speaking) publika još i prije odbila ako bi krenula prvo gledati (dosadni) dokumentarac. Jer… kako napisah na početku, tako je rekao/učinio i Abramoff, upustivši se u svoje prvo filmsko ostvarenje, The Red Scorpion – akcijski film s Dolphom Lundgrenom kao bivšim Spetznazom tamo negdje u jadnoj Africi, valjda. Kakva god mu poruka bila, Abramoff je vjerovao da će ju ljudi lakše „pročitati“ gledajući akcijsku brijačinu negoli … dokumentarac. Hm. Čovjek je očito dobro poznavao kako funkcionira njegovo (šire) okruženje.

Što se tiče same uloge, jedna je od onih u kojima Kevin Spacey jednostavno ima prostora da blista i bude spektakularno dobar, skinuvši originalnog Jacka do boli. Uz pomoć dobrog scenarija, imamo karizmatičnog lobistu, oštrog uma, brza no pametna jezika. Karizmatičan, vizionar no uz to i (čak nesvjesno) megaloman, Jack nije ništa drugačiji od bilo kojeg drugog lobiste ili klasičnog političara, no valjda smo već svi dovoljno filmova gledali, a da ne bismo znali što je D.C. i kako se tamo preko noći ljudi pretvore u Poncija Pilata na kvadrat i izdaju te ako nekom i pomisliš stati na žulj. A Jack je žuljao, punio džepove senatorâ, prisan bio s Bushom Juniorom, zapravo, bio srž i snaga pokretnica. Zar i vas, u današnjoj nestašici originalnosti ili kvaliteta, ne bi namamio makar i prosječan film, u kojoj Spacey rula u jednoj istinitoj, počesto (dakako) komičnoj priči o lopovima „čistih“ ruku i prljavih umova? Kako reče i Spacey u filmu, Washinton je zapravo, Hollywood ružnih faca. No, što je tu bitno? Bitno je da gledatelj vrlo lako zavoli glavnog lika (zločestog Abramoffa, koji još uvijek sjedi u zatvoru, as we speak), ekscentričnog pametnjakovića u društvu jednakih, gdje su, pak, neki „jednakiji“ od drugih. Pogledavši dokumentarac, mogu sa sigurnošću reći da je Kevin Spacey više no što je moguće skinuo Abramoffu narcisoidnost, koja ni u kom slučaju nije nešto, što utječe na njegovu ukupnu moć čovjeka koji umije sve i umije to bolje no drugi. Sami početak i njegova stalna mantra-tepanje samome sebi, “I’m Jack Abramoff, and I work out.”, na momente ga povezuje s možda skrivenom željom da bude, pored svega – jedino što nije, a to je nabildani Dolf, koji u nekoj bijednoj zemlji provodi pravdu za, ne protiv potlačenih. Istodobno, Spacey je utjelovio zločestoću dostojnu svakog dobro nam poznatog filmskog zlice i gangstera kojeg smo voljeli, na način na koji smo to od njega i naučili.

Nekim čudom (što u ovoj godini nije niti neobično), redatelj je umro nekako po samom svršetku snimanja (ili ublizu). U svakom slučaju, za pohvalu je što dodatno nije učinio svog glavnoga lika još gorim i korumpiranijim, jer u datom okruženju, potrebe za tim niti nema. Ne predstavlja ga ni kakvim neshvaćenim genijalcem, već stvara izvrsnog no na svoju štetu, povremeno nepažljivog mudrijaša. Jack je posvećen obitelji, nema packi „takve vrste“ i na čudan način je religiozan, no tu čudnost ostavljam i ostalima, neka prosude. Njegove namjere su, bez obzira na sve što o njemu znamo, možda bolje nego nekih drugih, no i to ovisi o gledatelju i njegovu shvaćanju današnjeg (i ne samo današnjeg) svijeta, politike, ekonomije i žrtvenih janjaca. U svakom slučaju, Jack je izvanredan prikaz dobrog i lošeg istodobno, čovjekoljupca s velikim i humanim idejama te manijaka koji koristi jadne male Kineze i native Americans (oliti, first nation, kako se sad kaže a da nikoga ne uvrijedim?), kako bi uvećao priliv sredstava u džepove omiljenih mu političara, no i u svoje vlastite. No, na stranu dvoličnost politike, kao poznate kurve, upravo će ga njegova samouvjerenost i krivi izbor prijatelja (ili izbor krivih prijatelja, radije?) odvesti tamo, gdje se trenutno nalazi. Postoje li u takvom  koktelu masline, koje su prijatelji? Ili su ukusne, samo dok je čaša puna?

Od ispijanja koktelčića sa senatorima i uživanja u cvijećem okićenim, oskudno obučenim djevojkama na Marijanskom otočju, gdje se proizvode traperice „made in USA“ za minimalnu dnevnicu, preko kazinâ, koja drže „native Americans“ i mlate u njima lovu (dok im se Jack ne prikaže u kadru), jasno je čemu sve to vodi i jasno je da redatelj nema namjeru ovim filmom slaviti Abramoffa i slične, nego možda radije, prikazati široj (vjerujem, američkoj) javnosti, kako zapravo stvari zbilja stoje i što se i kako vrti tek sekund dalje od njihovih dvorišta, no – znamo opet, njima to i nije tako bitno. Valjda je stoga film i popularniji drugdje nego u SAD-u.

Jackova desna ruka, podosta ljigavi Mike Scanlon (kojeg je odlično odigrao Barry Pepper) i pristojno trknuti Adam Kidan (Lovitz), koji stvari rješava fino, po starinski – čisto mafijaški, nadopunjuju jedan interesantan trio koji u ukupnosti pruža sasvim pristojnu izvedbu. I oko Jacka i oko poslova s kojekakvim kazinima, koji, naravno, nisu jedini utjecali na njegov sraz, no bili su nešto poput Al Caponeova poreza… Cijelo je vrijeme Kevin Spacey relativni kuler i savršeni mozak mase uporednih operacija kojima se dobavlja, stvara, pere i protura novac, dok je Scanlon nešto mlađi, nemaštovitiji i beskrupulozan stroj, koji dozvoljava privatnom životu i kiksevima da na određeni način i više podruju već podmazanu provedbu Jackovih operacija. On ležerno troši novac i kupuje milijunsku kuću koja je dostojna obitelji Adams, dok ga pažljivi Jack pažljivo upozorava kako nije ni kredite studentske otplatio, no… kad slava, novci i žene udare u glavu, teško tko se, izgleda, odupre.

I dok naš super-lobist, ortodoksan u promjeni religije (tko se smatra lovaškim strojem u SAD?), vjerno drži predavanja i sanja o otvaranju židovske škole s bazenima, igralištima i slično, za „neprivilegiranu“ djecu a bome i svoju, istodobno sa Scanlonom frca skoro pa rasizmom, nazivajući vlasnike kazina „poglavicama“, majmunima i sličnim… epitetima. Pred sami pad, koji će se možda, danas-sutra, za Jacka pretvoriti u let, tko zna, otresa novinare Posta, provocirajući i više njihovu žeđ za žilom kucavicom – janjcem koji se ne boji vuka.

Tipična dobrostojeća supruga američkog biznismena (licencirani lobist, kako vele u filmu, vrlo čudna neka profesija, unosna ali zvuči malo ilegalno, priznajte) Ruth (Preston) postaje sumnjičava – ma znate onaj fazon, dok lova pristiže i dok se ima i dok nitko ništa ne priča, ni ne pita se odakle to sve dolazi. Odjednom, drama je tu, gdje su prijatelji, otkud sve to po novinama, što će biti s nama i slično da klasičnije ne može ni biti. U svakom slučaju, a za razliku od onoga, što većinom viđamo u takvim krugovima, ona drži stranu  svome suprugu do kraja, oni se vole i ono malo trenutaka u filmu, u kojima je obitelj u planu, ugodni su, prirodni i potpuno jednostavni.

No, kraja negdje mora biti, čemu će, u konačnici, presuditi Jackovo grčko vjenčanje (čudno kako neki ljudi ne znaju za naj-haj citate iz „Kuma“ ili sličnih filmova? Kakvi su to pa kriminalci?) u kojem je nepromišljeno prepustio Kidanu (Lovitz) operaciju s otkupom / preuzimanjem zlatnog rudnika – plovećih kazina u vlasništvu Grka, koji baš i ne shvaćaju politiku novca, zarade i bijelog kriminala na isti način kao i Jackov igrač. Lovitz je odradio par vrlo finih scena i čini mi se izvrsnim, možda ponešto podcijenjenim glumcem, koji je svojom ulogom čudaka-muljatora savršeno upotpunio trio potpuno različitih, samo naoko povezanih ljudi. (Da, nikako čovjek nije siguran da je Jack tu samo zbog love, jer nije, on puca na slavu, na … da, on je Abramoff i on vježba svaki dan“.) Dakako, masa izvrsnih izjava vjerojatno zvuče simpatičnije i otkačenije kad ih izgovori Kevin Spacey nego tko drugi, čak i sâm Abramoff.

Jer, „God wants people to be liquid.“, čime ne misli na tečno stanje, naravno.

Nije nimalo lako ispričati ovu relativno složenu priču o Abramoffu, pa ja niti ne pokušavam, jer nisam ni potkovana politički a bome nisam ni „od tamo“, no jasno mi je da smijem napisati kako je ovo jedan sasvim zabavan film, gdje gledatelj ne mora biti politički analitičar a da bi uživao u istom. Uz dosta lagan početak, likovi su uspješno uvedeni i priča kreće svojim putem, tako da uopće nije problem uhvatiti ritam i ispratiti Jacka na njegovom putu ka… onoj strani. Neki naslušaniji i načitaniji od mene će vjerojatno poznati i više imena u filmu, no za pohvalu je što u njemu nema nepotrebnog karikiranja, jer je ionako u više navrata komičan jer tragičan ne može biti više no jeste – Spaceyjev Abramoff je lik koji ni u zatvoru neće odustati od onoga, što jeste (Jack Abramoff, i vježba svaki dan…).

ZVANIČNI TRAILER (ovakav film vam ne može „pokvariti“, sve je preočito)

Sve u svemu, ova … satira je ispala sasvim dobro, gdje redatelj, kroz zbilja izvanserijskog Kevina Spaceyja, nije štedio suptilnih načina da ogoli sve što leži ispod šarolikog „Bush“-olikog društva – ako ne znate Abramoffa, u Washingtonu ne možete biti nitko i ništa. No, sutradan, ako ga znate, bolje vam je da isprete usta sapunom i odreknete ga se preko „Modre Laste“. Bez obzira na Jackovu ulogu u onome, što je najbolje radio, film je iznad svega uspio prikazati jedno drugo lice ere, u kojoj se nalazi SAD, dotaknuti se i Busha i poslićâ ispod stolićâ, ljudi i ćudi. Ovaj film neće promijeniti politiku, definitivno, no nekima će možda dignuti zavjesu s očiju, no (blago gledatelju), sretno ostavši na savršenom rubu između komedije, drame i… totalne osrednjosti. Čak se možda lakše prisjetiti fora iz ovoga filma nego nekih… „jačih“, no u biti je „nebitno“ – zabavit ćete se.

Leave a Reply

Your email address will not be published.