Carstvo Velikog Oza (Oz the Great and Powerful)

Piše: Vedrana Vlainić

Carstvo Velikog Oza (Oz the Great and Powerful, 2013., min.)

Režija: Sam Raimi

Scenarij: Mitchell Kapner, David Lindsay-Abaire

Glume: James Franco, Michelle Williams, Rachel Weisz, Mila Kunis, Zach Braff

Ocjena: 5/10

 

Čarobnjak iz Oza bio je jedan od mojih omiljenih filmova dok sam bila klinka, tamo negdje uz bok Disneyjevom Kralju lavova i trilogiji Povratak u budućnost, još davno prije no što sam imala pojma tko je Judy Garland i što znače oni epiteti „kultni“ i „klasik“ ispred njegova naslova. Kao djevojčica sklona maštanju i bijegu u neke druge, imaginarne svjetove, voljela sam se poistovjećivati s djevojkama poput Dorothy ili pak Alise (u zemlji čudesa), koje su svoje zamišljene svjetove uspjele pronaći. No, usprkos svoj ljubavi prema prethodniku mu, ovaj film nije bio jedan od onih kojemu bih se veselila mjesecima i da prijateljica nije dobila besplatno karte (zahvaljujući Vašem omiljenom filmskom portalu), ne znam baš bih li se pretrgla da ga pogledam u kinu. Na sreću, možda, budući da je cijelo kino-iskustvo ispalo jedno od najgorih u mom životu. A niti film nije bio baš bogznašto.

Ambiciozan cirkuski mađioničar i nepopravljivi ženskar Oscar ‘Oz’ Diggs (Franco), prilikom bijega od bijesnog supruga jedne od svojih „muza“, nađe se u balonu na vrući zrak usred udara tornada koji ga, kao što gledatelj već pretpostavlja, dovodi u živopisnu zemlju Oz.

Toto, I’ve a feeling we’re not in Kansas anymore…

Ups, sori, krivi film, ali rezultat je isti. Odmah pri dolasku, Oz saznaje da diljem Oza postoji proročanstvo o velikom čarobnjaku koji nosi ime te zemlje i koji će sve njezine stanovnike osloboditi od terora zle vještice i njezine vojske letećih pavijana. Iako svjestan da je tek provincijski mađioničar koji je svoju, ne naročito blistavu, karijeru izgradio na bacanju eksplozivne prašine i nestajanju kroz ugradbena vratašca u podu, Oz pristaje pomoći, prvenstveno privučen ljepotom dobre vještice Theodore (Kunis), a zatim doveden u iskušenje hrpom zlata i obećanjem da će ga pobjeda nad zlom vješticom učiniti kraljem zemlje Oz, koje mu daje njezina sestra Evanora (Weisz). No, kada navodna „zla vještica“ ispadne slika i prilika njegove stare ljubavi iz Kanzasa, Oz se mora zapitati je li baš Glinda (Williams) ta koju treba uništiti, ali i ima li on sam u sebi dovoljno nesebičnosti i dobrote da pomogne skupini potpunih neznanaca osloboditi se tiranije…

Carstvo velikog Oza prosječno je zabavan film o dolasku „moćnog“ čarobnjaka kojemu su davne 1939. najdomišljatije strašilo, najnježniji limeni čovjek i najsrčaniji lav doveli izgubljenu djevojčicu i njezinog psića, koji su se samo željeli vratiti kući. Nažalost, filmu nedostaje adekvatna karakterizacija koja bi dostojno predstavila dosad na filmu neprikazano podrijetlo likova ovjekovječenih klasikom iz ’39. Sama radnja ima svojih trenutaka, ali izuzev Raimijeve režije i više-manje solidnih glumačkih izvedbi, nema baš ničeg drugog što bi preporučilo ovaj film širokoj publici.

James Franco u naslovnoj ulozi solidan je kao šarmantan „prevarant dobra srca“ i čini što može s plošnom radnjom i osrednje interesantnim materijalom za razradu lika koji je dobio. S druge strane, Michelle Williams, iako fizički savršeno pogođena za ulogu Glinde, glumački je loša, vrlo vidljivo umjetnih ekspresija i više baca na nekakvu Barbie dobru vilu koja bi uvjerljivija bila da je nacrtana. Mila Kunis je slatka, ali nedojmljiva u ulozi koja bi trebala biti jedna od najzanimljivijih i najkompleksnijih u cijeloj priči. Što me dovodi do zaključka da bi se film trebao zvati „Weisz the Great and Powerful“, jer njezina izvedba uvelike zasjenjuje sve ostale i čini cijelu stvar nešto boljom, gledljivijom i kvalitetnijom.

Specijalni efekti (zemlja Oz je zbilja prelijepo napravljena, da čovjek zaista poželi potražiti najbliži tornado i zaletjeti se u njega) svakako su jedna od prednosti ovog filma, i zbog njih zbilja vrijedi odvojiti nešto novaca za kino-doživljaj. Također, dijalozi, iako klišejizirani i puni isfuranih, predvidljivih komičnih gegova, svejedno su duhoviti, čemu pridonose i vrlo simpatični sporedni likovi. No, cjelokupni doživljaj je ipak jako sapunjav i „diznijevski“, što ne bi nužno bilo loše da ima malo više „duše“ (na mahove je djelovalo kao da se nikome baš i ne da naročito glumiti i samo jedva čekaju da cijela stvar što prije završi). Meni je također falilo dubine, koja ne bi oduzela na bajkovitosti koja apelira na mlađu publiku, ali bi ipak dala nešto suptilne dimenzije priči i ostavila one malo ozbiljnije gledatelje zadovoljnijima.

Vjerojatno se pitate, nakon ovih mojih mlitavih kritika, što je to bilo toliko grozno? Kao prvo, trebalo bi se napomenuti da je svaki posjet kinu svojevrsna lutrija, jer gledati film sa stotinjak stranaca od kojih svatko ima drukčije navike tijekom gledanja filma kod kuće, kao i neku sitnicu koja ga kod ostalih gledatelja posebno iritira, znači da je potrebno malo se prilagoditi kako bi se iz cijele situacije izvuklo pozitivno iskustvo. Obično sam prilično tolerantna po pitanju šuškanja, mljackanja kokica, upornog srkanja zadnjih kapi kole s dna onih papirnatih čaša te povremenog hihotanja i došaptavanja (jer, ipak, svatko od nas ponekad učini nešto od navedenog). No, živci mi se naglo stanje na debljinu Kyrialesove dlake kada baš „moju“ dvoranu zapadne grupica bahatih adolescenata koji imaju potrebu što glasnije, gluplje i nepotrebnije komentirati svaku rečenicu dijaloga, zavapiti „Ajme kak’ je slaaaatkiiii“ svaki put kad se koji od kompjuterski generiranih čupavaca pojavi na ekranu (do te mjere da sam im se poželjela zainatiti, makar samo u sebi, ali nisam mogla. Fakat su slatki.), a svaku dramatsku pauzu ispuniti updateanjem statusa na fejsbuku, blješteći nabrijanim ajfonima k’o na rave partiju, i bezobrazno neprigušenim prepričavanjem tko je koga vidio/zbario/neuspjelo zbario tijekom sinoćnjeg pijanog cirkusiranja po klubovima u koje im, formalno barem, dobna granica brani ulazak. Iako irelevantno za samu kritiku filma, ove okolnosti imala sam potrebu spomenuti zbog toga što su vrlo vjerojatno imale utjecaja na konačnu ocjenu koju sam mu namijenila.

Carstvo veliko Oza, sa svojim laganim, nezahtjevnim tijekom priče, odlična je zabava za djecu, no ostali fanovi žanra mogli bi ostati pomalo razočarani. Ovako nenaporan, ne previše rastegnut i posve predvidljivog tijeka radnje, Oz nije ne znam kakvo remek-djelo od filma, ali ujedno to niti ne pokušava biti. Teško da će postati kultni klasik kao prethodnik mu, teško da će ga se itko uopće sjećati do isteka ove godine, ali funkcionira dobro kao razbibriga za nekakvo obiteljsko druženje ili dječji rođendan. Nažalost, ništa više.

Leave a Reply

Your email address will not be published.