Carrie (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Carrie White (Chloë Grace-Moretz) maturantica je srednje škole razapeta između religijski fanatične majke Margaret (Julianne Moore) i napasnog školskog društva predvođenog s Chris Hargensen (Portia Doubleday) i Sue Snell (Gabriella Wilde). Kada nakon tjelesnog dobije prvu mjesečnicu, uvjerena da će umrijeti ona počne vrištati i moliti djevojke za pomoć, ali je one oderu svakog zrnca dostojnosti i dovedu do sloma. U tom trenutku u svlačionici popucaju lampe. Traumatičan događaj za sobom povuče niz sukoba između učenica, školskog odbora, Carrie i njene majke, no Carrie otkrije tinjajuću moć koja je doista razlikuje od drugih i počne njome graditi novo pouzdanje. Ali, kada je društvo još jednom pogurne predaleko, ona fatalno eksplodira.

Nova Carrie vrsta je remakea-adaptacije jer se autori služe detaljima iz romana Stephena Kinga koji nisu bili prisutni u prvom filmu, ali načelno repliciraju mnoštvo scena De Palmina originala iz 1976. Stoga, u vremenu prekomjerno natrpanom remakeovima, rebootovima i adaptacijama, među ljudima koji na raspolaganju imaju preko osamdeset vrlo kreativnih naslova Stephena Kinga i slobodan izbor prepravljanja svih propusta već odrađenih adaptacija njegovih best-sellera, odlučuje se autorski tim za naslov koji već ima svoju uspješnu književnu i uspješnu filmsku i prosječnu filmsku varijantu, koji također ide i protiv činjenice da je priča o Carrie poznata dominantnoj većini, valjda da bi dodatno obogatio iskustvo izvrsne ideje?

1

Prije svega, Carrie kao roman je priča strave u kakvih 5 do 10 posto ukupnog sadržaja, a kao cjelina je bitno socijalno-psihološke teme o talentiranoj djeci iza rešetaka ograničenog, nepravednog društva kroz erotičku prizmu fenomena ženskog bića. Stoga svatko tko želi adaptirati Carrie mora se odlučiti želi li gledatelju prezentirati socijalnu dramu s elementima strave ili želi izvesti film strave sa socijalnim podtekstom. Autori su se odlučili za drugu opciju, a slijedeći De Palmin film koji unosi dosta izmjena u poante knjige, također su odbacili dobru količinu misaonog materijala iz romana. Ali čini se da im se i De Palmin film konceptualno nije sviđao, jer De Palmina verzija ima spor tempo njemu specifične stilizacije, gotovo kao nabreklo more koje večerima lagano njeguje obalu, da bi nas u zadnjoj trećini doveo do podivljalih valova psihološki fundiranog vrhunca priče, iza kojeg slijedi neobično priklanjanje kraju s uznemirujućim svršetkom. Suprotno, novi remake ima sasvim aktualan način holivudske režije, koji ništa eksperimentalno ne izvodi i ne pokušava, već se služi temeljnim montažnim sredstvima izražavanja i progresivno podiže amplitudu konflikta do njegova vrhunca. I nova režija to radi vrlo dobro, iako zbog kopiranja toka priče postoji zatišje pred oluju.

Ono što ne radi dobro u čestom kadar-po-kadar izravnom kopiranju originala naprosto je slabija sposobnost spajanja tenzije i trajnosti kadra, kao što ne funkcioniraju i prilivi njihovih vlastitih ideja, primjerice nepotrebno slijevanje krvi niz Kristov križ ili grozna CGI animacija smrti nekih likova. Njihov odabir kraja, primjerice, nakaradna je pljuska čitavom konceptu filma i žanra i originalnih autora jer pretvara stvar u MTV glupost kao šaka u oko gledateljima. Budale smo, drugim riječima, što uopće trošimo 30-70 kn na nešto što se neprestano replicira i oni to znaju.

Chloe Moretz;Julianne Moore

Ali zanimljivo je to s autoriziranim kopiranjem filmova, hm? Zamislite da neki vaš omiljeni glazbeni bend preda prava drugom bendu, pa taj bend replicira svu njihovu glazbu, ali ne koristi gitaru, nego, recimo flautu ili violinu. Bismo li to naročito cijenili? Zgodna ideja, netko bi se čak našao pričati da novi bend to radi višestruko bolje, ali u suštini – ne. Jer je kopija, to nije ni remake, rmx ili interpretacija, to je kopija. Bismo li cijenili da neki drugi pisac ponovno napiše neki vaš omiljeni best-seller svojim izborom glagola i rasporedom poglavlja? Ne bismo. Ali kada je u pitanju štancanje provjerenih filmskih naslova, kao da nam se pamet okrene. Ali onda, barem, da autori naprosto daju u naslov nešto novo. Šokiraj svojom idejom. Pokaži De Palmi da nema pojma. Reci Kingu da tek sada njegovo djelo može otići u miru. Jok, ne, samo ćemo varirati u kvaliteti elemenata ovisno o tome kakav je plaćeni redatelj. Ovdje će biti bolji ritam i kemija glumaca, ondje će biti bolji stil i sama Carrie. I pritom nam nikada neće pasti na pamet raditi remake lošeg filma, ali dobre ideje. Samo hit.

Nepravedno bi bilo, ipak, utopiti se u favoriziranju starijih izvedbi jer nova varijanta ima pojedinačne scene i odluke oko izgradnje i kretnji likova koje su bolje izvedene i vjerodostojnije u sklopu socijalnih odnosa i zakona današnjice. Tu je također prisutna vrlo dobra kemija i gluma za sve likove, pa se čini da je Pierce vrlo sposobna u usmjeravanju glumaca. Moore utjelovljuje pomalo pretjerano religioznu majku Carrie, ali čini to izvrsno prikazujući nekoga tko je zatucan, poremećen i slabih živaca. Doubleday kao Chris i Wilde kao Sue super funkcioniraju kao antagonist i preobraćenik, prva uvjerljiva kao srednjoškolska kučka tatina kći kakvih se čovjek stigne nagledati za života, druga doista djeluje kao netko kome je iskreno žao, kao netko tko je u suštini ispravnog moralnog ćudoređa, i obje reakcijama i postupcima prikazuju određeno sivilo situacije, što je pohvalno. Njihovi dečki, Billy (Alex Russell) i Tommy (Ansel Elgort) prigodni su kao sporedni kontrapunkti koji kataliziraju radnju, a Judy Greer kao profesorica Dejardin super je u ulozi Carriejina pomagača. Ostali glumci igraju sitne detalje, ništa što bi na neki način remetilo harmoniju, stoga set likova djeluje vjerodostojno, a blaga modernizacija problema maltretiranja dobar je korak naprijed, iako se može osjetiti određena zastarjelost koncepta. Budući se istim problemom nosi i prvi film i Kingov original, tada nova Carrie ima taj problem, što će se na nju u globalu zaboraviti za tjedan dana.

2

Konačno, razgovarajmo o samoj Carrie i velikoj kataklizmi. Grace Moretz je prilično ljupka holivudska djevojka za castanje u filmu u kojem se glavnog lika smatra ružnim pačetom čija se ljepota tek naknadno prepozna od svega nekoliko ljudi. Jasno, komentiranje ljepote osoba nesigurno je i pomalo bezobrazno uporište argumenta, ali otprilike znamo kakva se slika izgleda i tijela danas propagira kao ideal, pa je u tom smislu Grace Moretz možda i preblizu za biti Carrie, što nipošto ne znači da su druge dvije glumice iza njena lika manje privlačne. Grace Moretz također je stabilnija od drugih Carrie i ne može s lica skinuti grimase koje nosi otkada se pojavila u Kick-Assu. Koliko se prema ovome može reći, Grace Moretz nije napredovala. Ili, u tom smislu, redatelj nije iz nje izvukao novi profil.

Na stranu to, autori su napravili dvije velike razlike s obzirom na druga izdanja i nisam siguran koliko su efikasna. Prva je intenziviranje Carriejinog istraživanja i upravljanja svojom moći do točke u kojoj bi se moglo činiti da gledamo isječak Harryja Pottera, a ne navodni film strave. Više se čini kao da je pronašla način za lakše spremanje kuće, nego li opasnu mogućnost u kojoj nalazi izlaz. Drugo, tokom kataklizme Carrie izgleda puno manje pogođeno, puno manje unezvijereno i puno više samosvjesna svojih postupaka, što ni u jednoj originalnoj varijanti nije trebao biti cilj, a ovdje u nekoj mjeri djeluje, u drugoj ne. U nekim trenucima Grace Moretz izgleda upravo sablasno, dok su drugi vidno snimani u nekom drugom njenom glumačkom stanju. Negdje je u transu, drugdje pak izgleda kao da se dobro zabavlja. Najveća je šteta što cijela stvar traje vrlo kratko, pa film opet slijedi uzorak De Palminog rada i na kraju završava prosječnim.

00

Neke su stvari ovdje napravljene dobro s ponekom vrlo svijetlom sekundom, neke su stvari prosječne, neke su stvari potpuni promašaj. Ali, u suštini ovaj film ništa relevantno ne doprinosi ni žanru strave, ni drame, ni adaptacijama. Film je pogodan za ubiti večernje vrijeme i poslužiti za internet svađe između fanova Carrie i Grace Moretz. Šteta.

Jedan komentar za “Carrie (2013.)

  • Nina says:

    Film Carrie(1976)je film koji ne samo da je smatran jednom od najboljih adaptacija s.kinga,nego i jednim od najboljih horrora ikad.iako nije toliko strašan,režiran je briljantno,sa sjajnim glumcima.Remake sam pogledala nakon originala i iskreno,smatram ga užasnim(i nisam nostalgična 50 godišnjakinja,u svojim sam 20-ima).Od prve scene susprežem salve smijeha,počevši od nove Chris(glumica ne voli i ne razumije svoj lik) i kada kaže:jedi govna,do nove sue,koja je ovo odglmila otprilike kao kristen stewart u twiglightu,do učiteljice tjelesnog.kung-fu potezi su me nasmijali do suza,a činjenica da novu chris glumi osoba koja izgleda kao da ima 30 godina(i to loše) te izgleda gore od carrie koja bi na početku trebala biti ružna.juliane moore pala je na niske grane s ovim filmom,a za novu carrie nisam osjećala suosjećanje.film je režiran kao da ga je režiralo nezrelo 5-godišnje djete i nema razloga za gledanje ovog filma.

Leave a Reply

Your email address will not be published.