Čarolija na mjesečini [W. Allen, 2014.]

Piše: Vedrana Meašić

Ah, Woody… I prije nego što sam ga pogledala,  znala sam da želim pisati o ovom filmu, ali i da ću prilično teško biti objektivna prema njemu, stoga sam se užasno nadala da će valjati pa da se ne moram dovesti u situaciju pljuvanja omiljenog si redatelja. I hvala Bogu, ne moram!

Fabula je prilično jednostavna i linearnog tijeka, gdje uz neizbježne uvod, zaplet i vrhunac kao jedini odmak imamo i peripetiju u vidu obrata netom prije raspleta i završetka. Školski i zanatski nepogrešivo.

Tako se na samom početku upoznajemo s mađioničarom/iluzionistom Stanleyjem (Colin Firth) kojega dugogodišnji prijatelj iz iste branše moli da razotkrije možebitno lažnu spiritisticu Sophie (Emma Stone) koja već neko vrijeme obmanjuje jednu bogatu obitelj u ljetnikovcu na jugu Francuske uzimajući im dobru lovu na temelju svojih „mentalnih slika“. Stanley odlazi onamo pod lažnim identitetom i biva prilično zbunjen pronicavošću mlade Sophie, a dvoje vrlo brzo shvati kako se razlike privlače…A tih je razlika nemalo, od ekonomskog i socijalnog statusa pa do obrazovanosti, a dakako i godina, što je zasmetalo mnogim kritičarima koji su dobnu razliku nazvali uvelike neprimjerenom. Zlobnici bi mogli prokomentirati da Woodyju razlika u godinama može samo raspiriti ljubavni plam, nikako umanjiti ga, a meni se čini da u Čaroliji tako i bi. Firthova zrelost, i dobna i glumačka, apostrofiraju Stoneinu mladost, krhkost i neiskustvo zbog čega njihova ljubavna priča nikako ne gubi, nego apsolutno dobiva na šarmu, doduše ne nužno i uvjerljivosti za koju ipak nedostaje malo više kemije među glumcima.

D12_DSCF9159 (EW).JPG

Set je postavljen u lude 1920-e, u pitoreskni i dekadentno zavodljivi jug Francuske, nastavljajući se na Woodyjevu europsku fazu koja ga drži još od sredine 2000-tih i hvaljenog Završnog udarca, uz poneke iznimke poput prošlogodišnje Jasmine French.

Ono što mi se oduvijek činilo, Čarolija na mjesečini podcrtava: Woodyju nema ravna u prikazivanju ljepote eksterijera. Uvidjeli smo to već zarana s njegovim New Yorkom koji nitko prije ni poslije nije s toliko ljubavi portretirao, dok smo se kroz njegovu europsku fazu zajedno s njim zaljubljivali u London, Barcelonu, Pariz, Rim… Iako je ponajprije majstor urbanih pejzaža, u Čaroliji dokazuje kako uz jednak entuzijazam može oslikati i prirodne ljepote onih mjesta na koja njegovi urbani likovi odlaze dokoličariti, što smo već imali priliku vidjeti i u davnijem Snu ljetne noći i u već spomenutom Završnom udarcu.

Kad imamo ovako plodnog stvaratelja koji bez iznimke izbacuje autorski film godišnje, jasno je da uz toliku kvantitetu katkad može doći u pitanje kvaliteta. I to se, i po mom, a i nekom uvriježenom mišljenju, donekle i događalo svake druge godine u ovom desetljeću, a računica je takva da nakon od kritike izvrsno primljene Jasmine French iz 2013. slijedi nešto manje kritičarskog entuzijazma za Čaroliju 2014. I dok sam posve shvaćala mlaku reakciju na, realno, doista slabiji Rimu s ljubavlju 2012. u odnosu na iznimno dobro primljen prethodnik Ponoć u Parizu 2011., Čarolija na mjesečini nije zaslužila takav status.

4

Jedna riječ odražava sukus ovoga filma, a to je šarm. Sve je ovdje odmjereno, dražesno i prepuno šarma, od kolorita južne Francuske, pogođene kostimografije dvadesetih, neizostavnog Colea Portera i atmosfere natopljene čarlstonom, neporecivo šarmantnih i glavnih i sporednih glumaca (uz naglasak na sjajnu Eileen Atkins u ulozi Stanlyjeve tete koja otima svaku scenu u kojoj se nađe!) do simpatične priče gdje Woody, kao i uvijek kroz glavnoga glumca, a ovdje Colina Firtha, izražava svoje stavove o spiritualnome i racionalnome, Bogu, magiji i ljubavi, a sve na vrlo duhovit i dopadljiv način.

Karakterizacija likova i samih situacija u kojima se nalaze ponešto je crno-bijela, što se donekle i uklapa u ovu žanrovsku konvenciju, no to je eventualno mali minus koji filmu mogu spočitnuti. Ponajprije se to odnosi na Stanleyjevo banaliziranje žena oko njega, navodeći nas na zaključak da ratio (u vidu zaručnice) ide uz dosadu, uštogljenost i neinventivnost, a zabavan i uzbudljiv život čeka nas uz polet, naivnost i zaigranost blesastih mladica. No daleko je to od neke velike zamjerke jer film je ovo lagan poput perca, krajnje eskapistički, bez pretenzija i pretvaranja da je nešto što nije pa mu takva pojednostavljivanja ne treba uzeti za zlo.

MAGIC IN THE MOONLIGHT

Možda Čaroliji na mjesečini nedostaje onih elemenata koji se nagrađuju po festivalima i nije revolucionarna ni po kojem pitanju, ali toliko je zabavna, tečna i oku i uhu ugodna da su sat i pol uz nju bili vrhunac moje prošlotjedne srijede! A katkad samo to čovjeku i treba i prečesto zaboravimo da je jedna od glavnih svrha odlaska u kino i gledanja filmova uopće – zabava. A Woody to svakako uvijek ima na umu i svake godine isporučuje novih sat i pol koji pružaju ugodu svim osjetilima.

6 komentara za “Čarolija na mjesečini [W. Allen, 2014.]

  • denis says:

    Lajk za kritiku i film :) Simpatično

  • andrea says:

    Slažem se. :-)

  • Gjuro says:

    Ima to simpatičnih momenata, ali Firth i Stone toliko nemaju kemije da ih je neugodno gledati.

  • Vedrana Vlainić says:

    Firtha nikad nije neugodno gledati. NIKAD!

    serem, jer (još) nisam gledala. :p

    (…ali to je ipak Firth, dakle nikad 😀 )

  • Gjuro says:

    Ne može se reći da Firth sucka, ali kad usporediš ovo s “Love Actually” i “A Single Man”, ne vjeruješ mu da je fakat zaljubljen. Više su kao tatica i kći. Jbg, nisu kliknuli.

  • jelena says:

    trajalo je kao gladna godina

    cist slom zivaca

Leave a Reply

Your email address will not be published.