Carol

[T. Haynes, UK/SAD, 118 min, 2015.]

8

REŽIJA

Todd Haynes

SCENARIJ

Phyllis Nagy

GLUME

Cate Blanchett, Rooney Mara, Sarah Paulson, Kyle Chandler, Jake Lacy

SAŽETAK

Solidna i nepretenciozna dramica koju je šteta propustiti, a za posebne fanove ove tematike vrlo vjerojatno i mnogo više od toga.

8,1

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Pavle Luketić

Legenda queer kinematografije Todd Haynes vratio se na velika platna svojim šestim cjelovečernjim filmom nazvanim Carol (kakav sinkronicitet, ime dijeli i protagonistica Haynesova sjajnog filma Safe iz ’95.), adaptacijom kultnog romana The Price of Salt Patricije Highsmith, poluautobiografske priče o lezbijskoj ljubavi u New Yorku 1952. godine koju je za film prilagodila Phyllis Nagy. Nagy je prvu verziju scenarija napisala još 1996. godine, a teškoće oko njegova razvoja uglavnom duguje snažno subjektivnoj pripovjedačkoj perspektivi u romanu i problemu njezina prebacivanja u medij filma, dok produkcija projekta svoje korijene vuče još od 2004. godine. Pa što smo to konačno dobili priliku vidjeti nakon toliko vremena?

Kao što je natuknuto, dobili smo lijep film epohe u kojem srećemo 20-godišnju Therese (Rooney Mara), nesigurnu prodavačicu u robnoj kući s fotografskim umjetničkim ambicijama koja jednog dana na svom odjelu zamjećuje nešto stariju profinjenu damu (Cate Blanchett) koja kod nje kupuje igračku modela željeznice za svoju kćer. Iako je Therese zaručena za od nje mnogo odlučnijeg Richarda, dama zvana Carol Aird instantno joj zapinje za oko. Nakon što prilikom kupovine Carol (namjerno?) ostavi rukavice na njezinom pultu, Therese ih joj vraća uz zatraženu dostavu pa je Carol u znak zahvale poziva na večeru. Tako započne njihovo isprva prijateljsko druženje, no ubrzo se otkriva da je udana (ali usred razvoda) Carol i otprije sklona romantici s drugim ženama, dok Therese počinje bivati sve više fascinirana njome…

5

Nakon epskog početka in medias res, s večerom na kojoj susrećemo protagonistice koje očito raspravljaju o nečem tajnovitom, ali vitalnom, usred čega ih prekida prvi u nizu dosadnih i nametljivih muških likova (što je s takvim jednodimenzionalnim prikazom muškaraca, protestirat će neki?!), čitava se radnja filma zapravo odvija u flešbeku, sve dok se pred kraj ne vratimo na ovaj krucijalan trenutak, dok će u međuvremenu dinamiku između ostalog fino održavati elementi filma ceste (jasno, tek na putu, daleko od matičnog okruženja junakinje mogu biti “ono što jesu”), ali i pravne drame (jasno, Carol je očito nemoralna luđakinja čiju roditeljsku sposobnost valja dovesti u pitanje). Što se formalnog aspekta filma tiče, s obzirom na pobrojene članove filmske ekipe, jasno je da na njega ne treba trošiti previše riječi. Premda sumnjam da je ikome još potrebno posebno naglašavati glumačke kvalitete Cate Blanchett, valja reći da je casting dviju glavnih junakinja srećom perfektan, što je posebno bitno s obzirom na to u kojoj mjeri one same “nose” čitav film i na to koju ulogu u ovakvom filmu igra suptilna mimika glumaca. Nadalje, svatko tko je iole upoznat s Haynesovom karijerom također zna da se radi o zanimljivom i vještom redatelju, dok je svijet New Yorka 1950-ih dovoljno primamljivo rekreiran da će dio gledatelja nesumnjivo uživati već samo u toj karakteristici, a nije naodmet spomenuti i hvaljenu glazbu Cartera Powella. No pogledajmo konačno i tu “ideološku” stranu filma.

12 pitanje A

Budući da sam se već usudio piskarati nešto o djelu s lezbijskom tematikom, bilo bi pošteno priznati da o queer, feminističkoj i sličnim teorijama nemam pojma; dovoljno sam infantilan i blago autističan da tekst pjesme Country Teasersa Thank you God for making me an angel u kojoj legendarni Benedict R. Wallers niže razloge zašto zahvaljuje Stvoritelju što ga je stvorio kao muškarca, a ne ženu (uključujući i takve antologijske stihove poput I can pick up big things because I’m strong/I can sing about bitches in my song/Know what I look like when I go out/ When I want attention I SHOUT!) držim zanimljivijim od primjerice bilo kojeg djela Judith Butler. Kao takav neuki papak lišen dostatnog analitičkog aparata za detekciju heteronormativnosti i ostalih tlačiteljskih mehanizama mučkog patrijarhata, ipak ću reći sljedeće: pretpostavljam da je sasvim legitimno smatrati da Carol temelji svoj hype (film je ipak nominiran i za šest Oscara, ako je to još ikome ikakav pokazatelj) na “danas popularnoj” i nekima vjerojatno još uvijek kontroverznoj tematici, dok se u biti radi o prilično uobičajenoj melodrami, odnosno, takav bi film bio kad bi prikazivao neki oblik heteroseksualne ljubavi. Međutim, ne leži li možda upravo u tome najveća snaga ovog filma, barem u tom pogledu LGBTIQ aktivizma? Barem se mene dojmio upravo takav prikaz zaljubljenosti/privrženosti/ljubavi  (kako god to odlučili nazvati) između Carol i Therese  kao sasvim “normalnog” i lijepog stanja, bez  mnogo mistifikacije, pametovanja ili pak sumnjive i pretjerane glorifikacije “alternativnih” životnih stilova. U tom smislu ključan je Theresin razgovor s Richardom nešto prije polovice filma u kojem ga ona upita je li ikada bio zaljubljen u drugog momka. Nakon što on to opovrgne uz napomenu da zna za postojanje “takvih ljudi”, ona odgovora da ne misli na “takve ljude”, već jednostavno na dvije osobe koje se eto tako, iznebuha zaljube. Zaista, pitam ja vas, tko može osporiti takvo što? Ukratko, iako nije bez mana (primjerice, možda vas ostavi željnima još dubljeg uvida u karakter protagonistica), i iako načisto sumnjam da će promijeniti ičije odavno formirane i nepokolebljive stavove, Carol je solidna i nepretenciozna dramica koju je šteta propustiti, a za posebne fanove ove tematike vrlo vjerojatno i mnogo više od toga.

8 komentara za “Carol

  • Jelena Djurdjic says:

    neozbiljan tekst

  • šempeter_pri_goric says:

    pa nije baš izvan granica prihvatljivosti, FAK (srećom) nikad ni nisam doživljavao kao mjesto vrlo ozbiljne i preuzetne znanstvenosti.

  • wot says:

    Najbolji film 2015.

  • Dobri says:

    A ja jću reći da je bezvezno, nepotrebno i dupeuvlakački relativizirati stvari na način: ako se dva muškarca ili dvije žene eto nekim slučajem zaljube, to ne mora značiti da su oni “takvi ljudi”. a nego šta su drugo? znam da je cilj ovog filma izbiti predrasude gledatelja o nekom homoseksualnim osobama, ali ne na ovaj način, preko likova koji negiraju svoj seksualni identitet i zavaravaju sebe da su isti kao i “ovi drugi.”

  • Pavle says:

    pa dalo bi se tu svašta isčitati, da, i siguran sam da dijelu gledatelj(ic)a film upravo zbog razloga koje si naveo doživljava kukavičkim ili pak “izdajničkim” (kao što su neki imali velike primjedbe na brokeback mountain), ali osobno ne vidim ništa loše u ovakvom prikazu gej ljubavi (iako se ne bih baš složio da junakinje baš “negiraju svoj seksualni identitet) i to još u djelu otvoreno gej redatelja. zar bismo stvarno trebali uvijek slušati teže teorijske prodike o nepopravljivoj nesnošljivosti prema homoseksualnosti i heteronormativnosti da bi film bio uistinu dostojan queer tematike?

  • Dobri says:

    Ne moramo slušati prodike o homofobiji, ali ovo nije svijetli primjer kako to treba raditi. Ti pričaš o “zaljubljenosti/privrženosti/ljubavi (kako god to odlučili nazvati) između Carol i Therese kao sasvim “normalnog” i lijepog stanja” – baš je to super, ali to (kako god to nazvali) isključuje seksualnost. Jer kad isključimo seksualnost onda se i njen muž može zaljubiti u tipa i ne mora biti kao “oni ljudi”. ali šta je to? gdje ima to? Carol bi svom neupućenom mužu trebala objasniti da voli žene isto onako kao što ih on voli, ali ona upravo mistificira. Mistifikacija životnog stila, dobro si rekao. homoseksualnost je u ovom slučaju neki životni stil koji eto može svatko tko nije prekonzervativan prakticirati. Kao što ti smatraš da je besmisleno i suvištno stalno držati prodike o homofobiji, ja bih rekao da ovo što ovaj film poručuje je još besmislenije i pri tom lažno i neiskreno, uzimajući u obzir da je redatelj gay.

    Što se tiče queer tematike i problematike, najbolje je kada se njome ne bave queer redatelji. oni često imaju potrebu da se objasne i opravdaju i to rade tako što od sebe prave vanzemaljce – jer nekima je možda lakše prihvatiti vanzemaljce nego to da netko želi imati seks sa osobom istog spola. Što se tiče Brokeback Mountain, ne znam zašto bi to bio izdajnički film. Ako zbog toga što nema happy end, to se prije može nazvati kalkuliranjem. Carol je, prema ovome kako si ti opisao film, veća izdaja.

  • Pavle says:

    pa u brokebacku su kao mejnstrim publici servirana dva zgodna mlada nefeminizirana bijelca i samo to takva publika može progutati blablabla… ne znam, nije da se slažem s takvim bedastim prigovorima, kao i, da se razumijemo, nužno nemam ništa protiv “tvrđih” queer prikaza ili teoretiziranja (primjerice, Weekend iz 2011. mi je interesantniji film od ovoga), što je valjda ipak jasno iz ovog (auto)ironičnog dijela teksta gore.
    s druge strane, ponovit ću da meni ne djeluje da itko od njih dvije ovdje poriče seksualnost svog odnosa, a muž je itekako toga svjestan, zato ju i želi maknuti od djeteta (nemoj zaboraviti na vrijeme radnje filma), a i meni se ovdje sviđa upravo što junakinje NISU prikazane kao nikakvi frikovi i vanzemaljci i čini mi se da nije problem svekoliko pučanstvo s vremena na vrijeme podsjetiti na činjenicu da su i homoseksualci ljudi ko i svi ostali lol, banalno rečeno. ne znam, koliko mogu provariti romantiku/patetiku/melodramu, Carol mi je fakat okej film. 😀 očito smo ga drugačije doživjeli; što reći, kako bi rekao ludwig wittgenstein, sto ljudi, sto ćudi…

  • Igor Marić says:

    Za Playlist, J. Kiang pise vjerojatno najljepsu dijagnozu filma koju sam ikada procitao u jednoj recenici: “Nacinjen od kristala i suspregnutih suza…” Iako nimalo ne poricem naizglednu “lakocu” i “nepretencioznost” ove “dramice”, i slazem se s ocjenom g. Luketica, Carol nije nesto sto mogu 100% razumjeti samo ljubitelji tematike, vec samo oni sposobni prepoznati postojanje i simboliku , medju ostalim, shaky-cama u posljednjoj sceni, pokreta prsta oko telefonskog prekidaca, viskoznost spojenih tijela, lucnog okvira vrata u stanu kroz koji gledamo Maru, a mozda najbitnije – nadnaravnu ljepotu Cate Blanchet u svakoj milisekundi pojavljivanja. Za mene, Carol je remek djelo kao film, ne kao usklik, jer Carol nije usklik, vec dodir.

Leave a Reply

Your email address will not be published.