Carnage

Piše: Jelena Djurdjic

Carnage (2011., 76 min.)

Redatelj: Roman Polanski

Glume: Jodie Foster, Kate Winslet, Christoph Waltz, John C. Reilly

Ocjena: 7/10

 

Vjerojatno je većina vas gledala predstavu (Yasmina Reza, Bog masakra). Ako niste, ovo je fina prilika da vidite kako bi je Polanski režirao. Doveo je Jodie, Kate,Waltza i Reillyja. Za početak nije loše.

Bog masakra (tekst napisan 2006.) je komorna drama, čega se i Polanski drži, s elementima apsurda. Priča je smještena u stan jednog bračnog para, Michaela i Penelope. Upoznajemo ih istovremeno kad i drugi bračni par, Alana i Nancy. Iz razgovora saznajemo da je klinac gostujućeg bračnog para palicom zveknuo sina domaćina. Poanta njih četvoro u istoj sobi je postizanje nekakvog dogovora i plana kako djecu izmiriti, ili bar za početak kako napisati zajedničku izjavu (valjda zbog škole, nebitno je zapravo). Dakle, poanta je ponijeti se zrelo, odraslo i doraslo situaciji. Međutim taj skoro uobičajeni i banalni događaj prerasta u pokaznu vježbu malograđanštine četvoro ljudi, reprezenata društva prije nego li individua. Implicira se i demistificira dvoličnost ljudi u suvremenom društvu, njihova surovost i agresivnost, da bismo došli do suštine – ogromne i nepojmljive frustiranosti (poslom, djecom, odsustvom ljubavi) i nezadovoljstva koji dominiraju njima.

Waltz je Alan, arogantni adovokat i tip besramno nezainteresiran za svoju obitelj. Kate kao Nancy, brokerica na burzi  (jer svatko od njih obavezno govori svoje zanimanje, nosi ga kao štit), supruga, na oko ugodna i susretljiva, kasnije je zapravo beskrajno frustirana i usamljena žena. Njeno nemirenje sa stvarnošću i odbojnost prema životu koji živi i sredini, manifestiraju se prilično metaforički, i nekonvencionalno – konstantnim povraćanjem i mučninom. Nasuprot njima, mada se naravno tokom filma strane mijenjaju, žene vs. muškarci je očekivano druga relacija, najprije je Michael, kao cool tip, onaj koji smiruje situaciju. Trebam li pisati da on zapravo nije takav i da je možda i najsuroviji lik (situacija hrčak). A zatim i okidač. Jodie kao Penelope. Spisateljica (a da, Michael je prodavač kućne opreme). Pretenciozna, umišljena i snob do daske. Učahurena, mala, sitna (ne odnosi se samo na izgled) žena , zadojena/ogrezla u malograđanštinu.

Svi su valjda mislili : „Pogledajte nas. Predobri smo. I Polanski je tu. Ubit ćemo.“, i možda zato, ili možda jer eto, tek tako, nedostaje kemije, cijela priča na papiru daleko bolje zvuči nego što izgleda u ovih 76 minuta. Carnage nije naporan, što bi se očekivalo iz postavke četiri glumca-jedna soba, ali nema nove jačine, nove svjetlosti na probleme za koje (valjda) znamo da su tu, u suvremenom svijetu. Nema rečenice koja se ureže, izraza lica, kadra, nema momentuma. A nema ni prave krvi bar. Sve je nekako dobro, dovoljno, odrađeno. Dojam je da su i redatelj i glumci uvjereni da su dostigli super sofisticirani način ukazivanja na probleme u svijetu, dok su zapravo sve teme kojih se dotiču isforsirali. Isabelle Huppert je nedavno objašnjavala kako ju je Chabrol znao uvijek snimati s najboljeg i najtočnijeg rastojanja, kako nikada nije pogriješio, a Polanski kao da nije tu, kao da se ne uspijeva odrediti prema glumcima u skučenom prostoru koji je sam sebi zadao, i koji uspijeva samo jednosmjerno (naglašava tu skučenost i zarobljenost u kojoj su naši junaci, ne samo fizički). Imate želju da ih izvučete iz te sobe, iako je pitanje mogu li vani funkcionirati jer, i kad krenu odatle, Nancy i Alan dalje od lifta u hodniku ne stižu. Potreba za raspravom i istjerivanjem svoje istine je najdominantnija. The Tenant, i cijela ta ’apartman’ triologija (Repulsion i Rosemary’s Baby) ostaju raritetni primjeri filmova koji govore o hermetičnosti u i oko nas, i imaju daleko veću psihološku težinu. Ovo je kao neka light verzija.

Glumci ostavljaju dojam prevelike prepuštenosti svojim instiktima, i ličnosti koje kreiraju nisu ni izbliza autentične koliko ovakva forma zahtijeva. Jedini koliko-toliko osoben je Waltz, i kad je bezobziran i dok se besomučno javlja na telefon daje nekakav ton radnji. Ostali bljedunjavi, nesigurni u tekst koji govore i u rolama koje nitko neće pamtiti.

Vjerojatno će Carnage svi gledati jer kao ni ja neće vjerovati mišljenju drugih, a i traje tričavih sat i sitno. Suzdržat ću se da poslije kažem: „rekla sam ti“.

3 komentara za “Carnage

  • vanja says:

    ja sam ga pogledala iz neke druge perspektive, očito, pa mi je bio izvrsno osvježenje i strašno mi je drago što je napravljen, unatoč tome što neke stvari koje si napisala stoje, neke ne (IMNO), no opet, nisam kompetentna jer nisam gledala predstavu, nisam čitala ništa, tako da … oh, da. uz to sam dodatno slaba na polanskog, ali svejedno to nije razlog da dižem u nebesa nešto što mi nije dobro, ali ovo mi je MRAK. uživala sam i bilo je ono iz susjednih prostorija: “Ma nemoguće, gledaš polanskog i smiješ se …” :)

    BTW, recka … :*

  • Marin Mihalj says:

    Ajde, nećem čitati recku dok ne pogledam, a pogledam ovih dana pa javim dojmove.

  • zoe says:

    gledala film i odlican je. likovi odlicno ‘ispisani’, komedija dozirana taman da ne zaboravis da se pred tobom ne odvija prica puna smijeha; atmosfera na momente vrlo neugodna… preslika jedne apsurdne situacije u kojoj su sve maske pale :) klicem vam gdine. polanski :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.