Broken Circle Breakdown (2012.)

Piše: Vedrana Meašić

Znate ono kad krenete gledati film nakon preporuke velike ko kuća pa, iako vam je zapravo dobar, ne možete se oteti dojmu da je trebao pružiti više, utjecati na vas kao što je i na osobu koju je tako oborio s nogu? E, to se meni dogodilo s ovim belgijskim kandidatom za najbolji strani film na ovogodišnjim Oscarima.

Priča se otvara prizorom u bolnici, otprilike in medias res, gdje se upoznajemo s protagonistima, bračnim parom i njihovom teško bolesnom kćerčicom, nakon čega nas redatelj vrlo brzo vraća u razdoblje otprije sedam godina, čime nam razotkriva način na koji će graditi svoju viziju, ispreplećući sadašnjost s analepsama, katkad zamaglivši jasnu granicu između njih. Gradeći tako još jedan paralelni svijet, bivamo uvučeni u ljubavnu priču Elise (Veerle Baetens) i Didiera (Johan Heldenbergh), para koji se na prvi pogled zaljubljuje u tatoo shopu, gdje tetovažama prekrivena Elise radi kao majstorica tetovaža, a Didier, bez ijedne tetovaže na tijelu, dolazi ćaskati bez očita cilja. I tu se već naslućuje da se njihova privlačnost zasniva na različitostima, koje se u tom stadiju njihova odnosa itekako privlače. Unatoč različitim promišljanjima o vjeri, par se u drugome više-manje nadopunjava dok su vremena sretna; oboje zaljubljenici u bluegrass, podtip countryja, kreću zajedno nastupati, on svirajući bendžo, ona pjevajući, uz još nekoliko dobroćudnih bradatih tipova u pratnji  (u filmu bradu ima apsolutno svaki muški lik!). I život je dobar, red žustrog seksa, red pjesme, uz vrlo malo priče, tako otprilike izgledaju te brojne analepse koje nam pokazuju kako je to bilo u dobra vremena. Na svijet dolazi i njihova djevojčica Maybelle (Nell Cattrysse), i dok je u retrospektivnim dijelovima pratimo kako raste, scene u kojima je viđamo već teško bolesnu doista nisu lake, no unatoč opakoj bolesti, vidimo šansu, priliku, optimizam, želimo da se ta draga obitelj izbori sa svime što ih čeka…

1

Priča postupno iz drame zapada u melodramu s katkad pomalo i neprikladno vedrim, no izvrsnim glazbenim sekvencijama. Opisivan kao kombinacija filmova Walk the Line i Blue Valentine, mene je više podsjetio na manje uspješan Rabbit Hole, iako se nategnuto može povezati sa svim ovim filmovima. Kemija glavnih glumaca dok nastupaju sa svojim bluegrass bendom ipak me se nije dojmila onoliko koliko kemija Reese Witherspoon i Joaquina Phoenixa u interpretacijama June Carter i Johnnyja Casha, na koje neodoljivo podsjećaju. To što je riječ o američkim filmovima nije zapravo slučajnost, jer Didier, a preko njega i Elise, zaljubljenici su u američki stil života i kulturu, što je ponajprije očito kroz glazbu, ali i neki općeniti stav o životu. Tako da ako vas je teško natjerati na gledanje ičega neameričkog i europski vas filmovi po defaultu odbijaju, znajte da ovaj teži biti jedna američkija verzija Europe. (Situacija se na kraju, doduše, ponešto mijenja u obliku kritike politike Georgea Busha, no s druge strane ni tu ništa novo, jer tko tu politiku već nije kritizirao na ovaj ili onaj način.)

Unatoč očitoj nelinearnosti pripovijedanja, film, kontradiktorno tomu, djeluje iznenađujuće linearno i koherentno, posebice kad je riječ o emocijama protagonista i njihovu nošenju s njima. Od posvemašnjeg sklada i sreće prema neizrecivoj tuzi i nesreći, razlike koje su ih u početku privukle sada su ono što ih razdvaja u nošenju s tragedijom s kojom se svatko bori na svoj način. Elise očajničkim zapadanjem u religijski misticizam, Didier gorkim ateističkim gnjevom prema svemu onostranom. I zbog toga se raspadaju, i kao par i svatko za sebe, jer jedno drugo u trenucima kada su si najpotrebniji zapravo ne mogu razumjeti i što je još gore, ne poštuju razmišljanje o smrti, točnije o onom što nas čeka ili ne čeka nakon nje, onoga drugog. Ta je gradacija istodobno suptilna, no očita i neumitna zbog čega nam vrlo brzo postane jasno da bi kraj mogao otići u smjeru tihog šmrcanja u maramicu.

2

Meni, koja inače tada doista djeluje (odnosno rida!) po konvencijama žanra, to se nije dogodilo i možda je to ono što filmu zapravo zamjeram. Iako zanatski izvrstan, zbog očiglednog manjka radnje, dijaloga i izostanka određene katarze film mi je djelovao donekle površno u svoj toj vizualnoj savršenosti, možda baš i zbog tako velikih nastojanja. Glumci, iako solidni, u glazbenim dijelovima i izvrsni, više mi djeluju kao maska, posve pogođenog izgleda, veoma privlačni, no suviše artificijelni da bi bili životni, on s tim izgledom ofucanog, seksi kauboja/glazbenika, ona predivno iscrtanoga tijela i retro šminke i frizure, u odnosu jedno s drugim, zbog manjka konkretnog dijaloga od kojeg pati cijeli film, ne mogu me kupiti samo seksom i pjesmom, a poslije suzom i ponekom psovkom. Trebalo je tu biti više „mesa“, razgovora, svađe, ovako je sve ispalo kao da su se svi skupa malo previše trudili oko estetskog i glazbenog dojma, a premalo radili na scenariju.

Sporedni glumci, osim sjajne malene Nell u ulozi Maybelle, ne dolaze previše do izražaja, no upotpunjuju kulisu i daju određeni okvir priči više s glazbene strane nego što imaju stvarnog utjecaja na radnju. To su ponajprije bradonje iz njihova benda koji sviraju negdje u pozadini kada se događaju prijelomni, emocijama nabijeni trenuci filma (povratak Maybelle iz bolnice kući i u još dva navrata koja ne želim spoilati). Doimaju se kao kakav individualizirani skup s kojim se previše ne zbližavamo, jer ne djeluju kao pokretači radnje ni u jednom trenutku, no uvijek nam ih je drago vidjeti.

5

Na kraju imamo dobar, no ne i izvrstan film, koji Jagten svojom nenametljivom, no stvarnijom emocijom ipak šije na svakom polju i kao takav ostaje moj favorit u kategoriji najboljeg stranog filma na ovogodišnjoj dodjeli Oscara.

4 komentara za “Broken Circle Breakdown (2012.)

  • Davor Birt says:

    Manjak komunikacije između glavnih aktera ilustrira da se prije tragedije zapravo nisu niti upoznali. Svi su njihovi razgovori u idili bili veoma površni, a njihove prave naravi zatajenje. Probojni element kad ga je tražila za verandu nikad nije aktualiziran. Ah, pa ipak nosi njegovo dijete, zaista je ružno reagirao na vijest o trudnoći, najrađe bi ju sterao u k, no pošto je tamo i prijatelj, udovoljit će njezinom nepotrebnom hiru. Vjeruješ da je to bio jedini eksces, ili da se od gledatelja traži apstrakcija k onima koji su zakulisni? Nema potrebe za repeticijom niti naglašavanjem putem većeg broja interakcija i situacija, svaki je kadar jednako moćan i jasan. Ništa nije nepotrebno. Ovo nije sapunica da se likovi trebaju prepirati stotinjak epizoda niti razilaziti pa ponovno sastajati da bi pokazali što govore jedni drugima. Riječi su nezgrapne, rijetko dolaze kad trebaju, a najčvršče su i najintenzivnije kad nam obično ne trebaju (dolazi ju utješiti nakon što je mala preminula, nudi razumijevanje, no na njezinu prvu provokaciju plane i spušta ju još jače no ona njega – to nije ljubav). Ovo je festival suptilnosti, a ne parada drame.
    Autorice osvrta – film je 6.5 u tvojoj recenziji koja je 2/5.

  • Vedrana says:

    Zanimljiv pogled i donekle se mogu složiti, što i dalje ne znači da mislim da nedostaje više dijaloga između njih dvoje da ih prokljuvimo, uđemo više u taj odnos. Duboki pogledi nisu uvijek dovoljni. Točnije, možda i jesu ako ih netko zna tako dobro odglumiti da nam preko njih prenese svaku neizrečenu emociju, ali ovo dvoje nije baš na toj razini zadatka, što ne znači da su loši, nego samo da nisu THE glumci ko, ne znam, bubam, Kevin Spacey u Vrtlogu života. A to što sam to napisala i tako, naravno subjektivno, a kako drugačije, doživjela isto tako ne znači da sam očekivala sapunicu, tako da takvom dociranju stvarno ne vidim svrhu.
    Ali druga stvar koja mi je zasmetala, a na što me tvoj komentar potaknuo da se osvrnem, jest otkrivanje ključnih trenutaka u filmu! Ako sam se ja potrudila u 3 kartice izbjeći napisati tko je kad umro i slično, onda nema potrebe da ti to sad otkrivaš. To je i glavni razlog zašto, iako stvarno volim filmske kritike, izbjegavam čitati one o filmovima koje nisam gledala. Da, da, nije ovo takav film di se očekuje neznamkakav twist na kraju, jasno mi je, ali mislim da većina ljudi, sudim po sebi, ipak voli pogledati film a da ne zna što će se od konkretnih događaja zbiti dalje od neke 15-e minute.
    I zato bi mi i ovaj tvoj komentar bio draži da je više „festival suptilnosti“, a ne spojlanje filma.

  • Marcus says:

    ne bih se složio sa recnzijom. prvo, nije reč o “američkoj viziji evrope”, nego obratno. o evropskoj viziji, i to ne amerike, nego americane (razlika je nebo-zemlja, i tu se narativ o bushu sjajno uklapa, iako je u pitanju “hammering”).
    drugo, razlika sa jagtenom je pre svega žanrovska i zanatska. jagten deluje iskreno, ali je u velikoj meri rip-off 20 godina starog TV filma i zanatski savršen, precizan i jasan.
    the broken circle breakdown je choppy, nespretan, tipično “evropski” izlomljen, fokusira se na emocije, ne na radnju.
    da ne bih spoilao onima koji ga još nisu pogledali (iako je film sam sebi spoiler, vrlo brzo ugrubo znaš kako se priča završava), koga zanima, kritika je objavljena na mom blogu.

  • denis says:

    nisam ga pogledao, čeka me…
    Makar, to da li znam kako će film završiti mi ne ovisi nužno tome da li mi je film dobar ili loš. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.