Boyhood (2014.)

Piše: Koraljka Suton

Američki redatelj i scenarist Richard Linklater najpoznatiji je po svojoj Before trilogiji – filmovima snimanim svakih 9 godina, što se direktno odražava na samu radnju koja se odvija u točno tim vremenskim razmacima. Tu svoju ljubav prema filmaštvu baziranom na svijesti o važnosti i značaju funkcije vremena te svom prostoru za istraživanje i otkrivanje koji upravo ta funkcija otvara dodatno je iskazao kada se 2002. godine odlučio upustiti u rad na projektu radnog naslova The Twelve-Year Project koji će tek 2013. biti preimenovan u Boyhood.

Cilj je bio s istom glumačkom ekipom svake godine od 2002. do 2013. snimiti po par 10 do 15-minutnih filmova na temu odrastanja dječaka Masona (od njegove 6. do 18. godine) te ih na kraju balade smontirati u jedan dugometražni film koji pruža baš ono što sam naslov sugerira, bez pretenzija na išta više.

2

Tako kroz 2 sata i 45 minuta pratimo dječaka rastavljenih roditelja (Ellar Coltrane) čija se životna konstanta svodi na često seljakanje sa sestrom (Lorelei Linklater) i majkom (Patricia Arquette), koja se svakih par godina upusti u neku novu vezu ili uda, i vikende provedene s ocem (Ethan Hawke). Koliko god svaka stepenica u tom procesu odrastanja bila mikrokozmos sam za sebe, ono što za Masona i njegovu sestru  čini okosnicu tog životnog razdoblja periodično je ponavljanje obrazaca koji sačinjavaju ”uređenje” njihovog djetinjstva – majka koja upozna nekoga novog s kojim djeca onda formiraju određen odnos i otac koji dođe po njih autom i u tih par dana pokušava nadoknaditi sve propušteno.

Ono prekrasno što Boyhood pruža upravo je uvid u prizore iz života, pritom nam omogućujući da se osjećamo njihovim dijelom. Stoga iako se na planu radnje ništa drastično ”ne događa”, dojma si da bi etape tog procesa formacije ličnosti, koji se bukvalno odvija pred tvojim očima, komotno mogao pratiti koliko god sati materijala Linklater stavio pred tebe. Nevjerojatno je suptilno i iskreno prikazana Masonova transformacija od djeteta koje šuti i upija sve što se oko njega događa, dopuštajući drugima da ga oblikuju i definiraju, do tinejdžera koji postaje svjestan činjenice da je on skup svih tih utjecaja nad kojim drugi imaju kontrolu te polako počinje tražiti svoj glas i artikulirati sebe. Ta se potraga do određene mjere manifestira kroz razgovore temeljene na propitkivanju i razmjeni ideja i mišljenja karakteristične za Linklatera, čineći okosnicu Before serijala i bazu njegovog fantastičnog filozofskog crtića Waking Life.

4

A sami prijelazi iz ”godine u godinu” jednako su nenametljivi kao Masonova transformacija – fizičko sazrijevanje glumaca jasan je indikator toga, a referentne točke koje nam daju do znanja ”kad smo” obično su pjesme koje su bile hit dotične godine, kulturne i političke reference te određena događanja u kojima naši protagonisti sudjeluju (primjerice početak prodavanja šestog Harryja Pottera).

Kod Linklatera je posebno to što se on odupire tome da nešto (unaprijed) ”zna” – skloniji je pustiti materijalu da se razvija prirodnim tokom, sukladno vremenu i prostoru, što se odražava ne samo u činjenici da se Boyhood snimao svake godine, već i da je sam scenarij nastajao jednakim tempom. Time nam je paralelno s praćenjem sazrijevanja američkog dječaka omogućen uvid u sazrijevanje samog filma i Linklaterovog procesa filmskog stvaralaštva. Čak i ako vam film ne legne, to mu postignuće ne možete osporiti.

7 komentara za “Boyhood (2014.)

  • Sard says:

    A kada će biti moguće pogledati kod nas taj film normalno u kinu, a ne samo po nekim festivalima i sl. I njegov prošli film Before Midnight je kod nas bilo moguće pogledati tek kad je već izašao na DVD-u.

  • Sven says:

    Koliko je poznato, prava na prikazivanje su otkupljena, ali još uvijek nije objavljen datum početka prikazivanja.

    Before Midnight je dugo igrao u zagrebačkom Kinu Europa.

  • Srle says:

    Jedino zanimljivo u vezi tog filma je eksperiment, koji ne garantira bas nista, pa je i rezultat mrsav. Stariji djecak vise i ne slici na dijete s pocetka razdoblja, pa se ne bi izgubilo nista da su ga glumila dva ili tri razna glumca.
    Scenarij je nezanimljiv. Tocnije, zanimljiv je onima koje fasciniraju tudji zivoti, ma kako nezanimljivi bili.

  • jelena says:

    tip je razbio

  • bruce willis says:

    najbolji film zadnjih deset godina apsolutno sam ocaran, film je toliko jednostavno fantastican, samo se na kraju filma sjetite prve scene u filmu, patricia arquette odlicna nominacija za oskara joj nebi smjela izmac, a od filma ocekujem da pokupi sve moguce nagrade ove godine… 10/10

  • Gjuro says:

    Linklater je car. Mogao bi snimati travu kako raste, svejedno bi bio zanimljiv. Film te ubaci u mod u kojem je svaki trenutak koji gledaš čaroban, makar se događao “samo život”.

  • denis says:

    Svakako mi je ispod Linklaterove trilogije (pogotovo zadnje dijela). Kao da nedostaje to poi čemu je Linklater poznat, ti genijalni bogati dijalozi koji su gotovo dovoljni sami sebi.
    Film je zanimljiv eksperiment, prvo.
    To što se u “filmu ne događa baš ništa” je najveća prednost ovog filma. Ovakav film može si to može dozvoliti, time dobiva na zrelosti i dubini. U trenutku kada bi se bilo što dogodilo (oni se voze autom i po navici već čekaš… sad će se nešto desiti npr.) to bi banaliziralo film.
    Čini mi se da film ima mana, početak tehnički očito vidljiv kao film koji je sniman tada kada je (mislim, ne znam kako to može biti plus, to je jednostavno problem).
    Drugo, sredina filma. Npr. scena kada piju pivo i puše sa starijim dečkima. Loša i ukočena gluma gotovo svih, kao da dramaturga koji bi radio s njima uopće nije bilo.
    Film mi nije ništa posebno, da me uvukao u sebe, ali opet – must see.
    Plus mu je što pred kraj dobije energiju i dinamiku i elegantno/smisleno završi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.