Borgman (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Borgman (2013., 113 min., Nizozemska)

Režija: Alex van Warmerdam

Scenarij: Alex van Warmerdam

Glume: Jan Bijvoet,  Hadewych Minis, Jeroen Perceval

Ocjena: 7/10

 

Većina stvari koje vam padaju napamet da zapišete ili prokomentirate nakon gledanja Borgmana ­­­­zvučat će intrigantnije i pomaknutije nego što jest.  Film počinje vjerojatno nikad ranije snimljenim scenama u kojim par muškaraca, pojačani lokalnim svećenikom, otkrivaju sklonište čovjeka koji živi u šumi. Pod zemljom. Dok oni ruše konstrukciju ovaj im bježi, usput alarmirajući ostale stanovnike šumskog podzemlja. ‘Ovaj’ je Borgman i njegova sljedeća stanica su kuće u predgrađu gdje od vrata do vrata traži da ga puste unutra kako bi se okupao. Kada mu vrata otvori Richard (Jeroen Perceval), on insistira na tome kako je bio pacijent njegove supruge Marine (Hadewych Minis). Sve se završava izuzetno nasilničkim Richardovim ponašanjem da bi kasnije, tog istog dana, kada suprug nije u kući, Borgman zaigrao na Marininu grižnju savjesti i dobio kupku, hranu i smještaj. Blentavost, ozbiljnost, mnoštvo odličnih (crno)komičnih scena i horror momenata kada se glavnom junaku priključi njegova ekipica slijede, i, možda dijelom jer je prethodna festivalska projekcija, Folmanov Kongres, prilično umrtvila čula, Borgman ostavlja utisak poleta, razrađenosti ideje, čistoće i ljepote kamere i stila i filmske poezije i uzbuđenja. U većem dijelu filma.

Tražeći neku zgodnu analogiju, a da ne smaram Von Trier/Lynch/ Haneke za stil i Passolini momentima za supstancu, kao djelomično sretno rješenje pada mi napamet spominjanje Diskretnog šarma buržoazije i to u tri točke preklapanja – kao slično izražavanje kroz apsurd, kao prikaz svega onog što vam se može dešavati pred očima a da ne vidite jer ste slijepi u duši, i kao prozivanje onih dijelova društva koji dobro žive i imaju gomilu predispozicija da ne budu rasisti, fašisti, otuđeni zamišljeni opsjednuti nesretni zalutali bezobzirni zli i slične divne stvari koje oni jesu. Van Warmedram je fakat više u prolazu pored svih spomenutih, ali recimo da im se svakom ponaosob upucava, ili bar otvoreno flertuje.

Film traje nepuna dva sata i između ostalog je i slikovit primjer samodopadljivosti i napornosti europske produkcije – da se znala mjera, da se stalo, da se fokusiralo na ono jako dobro – prvu polovicu filma, pričali bi ozbiljnije o Bunuelu kroz Hanekeove oči. Ovako malko prenaporno samopravedničko ustrajanje u vjerojatno unaprijed zamišljenom završetku svega, bez improvizacija u tijeku rada uz odsustvo zagrijanosti i hrabrosti za korak više zamorno uzima maha, dešava se dramaturška stagnacija i uprkos jasnoći, dinamici i minimalizmu koji nose kadrove – to više nije zanimljiv film. Likovi nisu do kraja emotivno umiješani i međusobno zavisni (loše koncipiran i sproveden odnos Borgmana i Marine – tu je, čini se, ležao zlatni rudnik ovog filma: prostor za pravu što melodrama, što ismijavanje iste), i ono u što sumnjate od starta – da je redatelj odličan učenik ali štreber i spužva bez iskrene vlastite neizdržive  inspiracije, nekako isplivava na površinu. On ne uspijeva film podići na viši nivo, apsurde ne izvlači do kraja, i sam na svoje zamišljene situacije (nemoćno pozicioniranje Borgmana i tog valjda đavolskog u njemu, ili banalnije, npr., način sakrivanja tijela, i cijela ‘sektaška’ tema, zapravo) koje je postavio ne zna poentirati nekakvom najjačom forom, nego čini da i uspjele scene izgledaju kao prikupljeni skečevi, a dominantan utisak nakon posljednjeg kadra bude onaj efekt ispuhanog balona nakon kojeg vas mrzi i dupe s klupe da dignete. Ono što je djelovalo kao najbolje rješenje – gurati apsurde do kraja, graditi veliku kroz sitne priče, držati se humora i ludila, Van Warmerdram (The Dress, The Northerners) je ispustio i uplašen idejom da bi možda sve propalo film završio konvencionalnim europskim pozdravom – završite ga svatko za sebe.

Borgman je upao i u kansku selekciju i pobijedio na Paliću i nije dosadan. Samo je limitiran. I nebitan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.