Birdman [A. G. Iñárritu, 2014.]

Piše: Marko Stojiljković

Bit ću otvoren, jako slabo podnosim Iñárritua. Njegova tehnički pismena režija služi kao sredstvo kojim opravdava pretencioznost svojih priča. To su odreda veće od života, ozbiljnije od smrti priče o Velikim Temama i Malim Ljudima. Mislio sam da je problem u “hyperlink” konstrukciji (po nekoliko odvojenih priča koje se isprepliću u jednom trenutku) koje su se autor i njegov scenarist Guillermo Arriaga držali u prva tri filma (Amores Perros, 21 Grams i Babel), ali s Biutiful je Iñárritu odagnao tu sumnju. I pored sređenog, linearnog narativa, Iñárritu je i dalje davio s teškim temama, pozirao kao veliki umjetnik i napravio jedan izuzetno naporan film. S druge strane, izgleda da kritici i raznim žirijima za nagrade (Akademiji prije svega, ona ga zasipa nominacijama) nimalo ne smeta što Iñárritu smara, on kod njih sjajno kotira.

Birdman kao da je radio drugi čovjek, neki veseli cinik iz ćoška koji nakon nekoliko čaša vina upada u raspoloženje da duhovito dobacuje po sistemu improvizacije na zadatu temu. Nije da to nema težinu ili utemeljenost u realnosti, ali bitna je razlika u tonu. Iñárritu se na projektu zvanom Birdman sjajno zabavio, a i mi ćemo se zabavljati gledajući njegovo oštro i provokativno zezanje na teme koje nas zanimaju. A tu ima svega i svačega, i Hollywooda i Broadwaya, deluzija i realnosti, starih i novih vremena, glumaca i zvijezda (celebrities), izvođača, kritičara i publike, umjetnosti i života. Iñárritu, potpomognut armijom sjajnih suradnika, počev od scenarista Giacobonea i Boa (stoje iza argentinskog filma donekle slične tematike The Last Elvis), preko direktora fotografije Emmanuela Lubezkog (Gravity, The Tree of Life), pa do kompozitora Antonija Sancheza i genijalno odabranih glumaca, priča jednu konkretnu, koherentnu i urnebesno zabavnu priču.

4 - Copy - Copy

Riggan (Keaton) je ostarjela zvijezda superherojskih filmova. Takve zvijezde imaju ograničen rok trajanja. Imao je sreću (ili nesreću, kako se uzme) da mu zdravlje potraje duže od milijuna koje je zaradio, pa mora smisliti nešto kako bi oživio karijeru pošto su mu holivudska vrata uglavnom zatvorena. Stoga je došao na “genijalnu” ideju da postavi dramu Raymonda Carvera, svog omiljenog autora, na Broadwayu, iako s radom u teatru nema baš previše iskustva. Zajedno s najboljim prijateljem i advokatom Jakeom (Galifianakis) uspijeva nekako okupiti glumačku ekipu. Ona, pored njega, uključuje i njegovu povremenu djevojku Lauru (Riseborough), nesigurnu prijateljicu Lesley (Watts) i njezina muža, nepredvidljivog glumca Mikea (Norton). Na mjesto asistentice produkcije postavio je svoju kćer Sam (Stone) koja ima problema s depresijom i drogiranjem, a njegova bivša žena (Ryan) stalno ga posjećuje kao nekakav supervizor. Produkcija je, naravno, na rubu da popuca samo nekoliko dana pred premijeru, a kao vrhunac pritiska, Riggan počinje komunicirati sa svojim “podstanarom u glavi”, svojim holivudskim superherojem Birdmanom,koji nije baš najugodnije društvo.

Ono što slijedi furiozna je serija humornih sekvenci. Pritisak se povećava, a kaos sve više izmiče bilo kakvoj kontroli. Nije to samo prosta izvođačka trema, to je klaustrofobija uskih hodnika teatra i kriza identiteta nekoga tko iz jednog svijeta prelazi u drugi. Rigganu skoro ništa ne ide u korist, kritičarka o kojoj sve ovisi (Duncan) prijeti da će predstavu iz principa razapeti na križ, financijski pritisak i pritisak generalno je ogroman, a postavlja se i pitanje marketinga, nečega o čemu Riggan nema pojma i ne želi imati pojma. Hoće li preživjeti čisti “nightmare logic” (zamislite Scorseseovu brutalnost iz After Hours u “settingu” Producers Mela Brooksa) koji slijedi?

4 - Copy

Michael Keaton sinonim je za ulogu koju igra. On ni u kojem smislu nije loš glumac, ali su mu dvije uloge kod Tima Burtona, Beetlejuice i naravno Batman, toliko suzile manevarski prostor izbora da mu ne preostaje ništa drugo nego autoironija. Ovdje je proćelav i škembast, sredovječan, spreman potegnuti iz boce i razvaliti garderobu, kao i svaki propali glumac pod pritiskom. Trebalo je hrabrosti za ovakvu ulogu i tu količinu sprdnje sa svojom “screen” personom. Ona scena u staračkim gaćama u kulminaciji filma genijalna je u svojoj grotesknosti. Dodajte tome i “batmanovski” glas kojim Birdman govori za potpuni ugođaj.

Ostali mu sjajno sekundiraju i prate ga. Zach Galifianakis odličan je kao malo nesiguran, ali ipak potrebno ljigav producent i advokat. Emma Stone donosi potrebnu dozu nježnosti sa svojim velikim plavim okicama, Naomi Watts i Andrea Riseborough standardno su dobre u svojim ulogama, posebno kada su zajedno na sceni. Edward Norton, poznat po svojim usponima i padovima, ovdje je fantastičan jer donosi pravu mjeru rutine i kurčenja za svoj lik. Ako se Keatonu smiješi kipić za glavnu, on će vjerojatno pokupiti nominaciju za sporednu ulogu.

4

Nisu samo glumci briljantni, nego je cijela ekipa na visokom nivou. Fotografija Emmanuela Lubezkog nepogrešiva je, fluidna i sugestivna, njegovi subjektivni kadrovi pretvaraju se u situacijske bez ikakvog zastajanja. Glazba se svodi na jazz solo na bubnjevima i incidentalno se čuje u Rigganovim/Birdmanovim napadima ludila. Iñárritu sve to drži pod kontrolom, pa je Birdman film koji je prava poslastica za gledatelje.

Nije to film bez mane. Pred kraj će film postati malo suviše kaotičan i imat će nekoliko obrata previše i jedan kadar koji je potpuni višak. Mada, to su greškice koje se mogu oprostiti, ne samo zbog generalne kvalitete filma i njegove luđačke zabavnosti, nego i zbog toga što ti kadrovi i ti obrati služe da prodaju nekoliko nimalo loših štoseva.

2 - Copy - Copy

Birdman je, uz Boyhood, za sada glavni favorit za ovogodišnje Oscare. Vidjet ćemo što će se još pojaviti u posljednjem mjesecu ove godine. Pitanje je hoće li te kipiće ili uopće nominacije pokupiti, na ultimativnom testu tu će biti sposobnost Hollywooda i filmske scene uopće za samoparodiju. Možemo biti optimistični, s obzirom da je scena podijeljena na filmove s nagradama u cilju i filmove sa zaradom u cilju, a Birdman je u prvoj kategoriji i intenzivno se sprda s drugom. U svakom slučaju, ako Michael Keaton ne dobije makar nominaciju, to će biti jedna od većih nepravdi u posljednje vrijeme. Obavezno gledanje!

39 komentara za “Birdman [A. G. Iñárritu, 2014.]

  • jelena says:

    dobar je film, nije razbijanje ali je cool. pogotovo glumci i režija, scenario mi malo deja vu i limunada. za moj ukus brzina, haos i klaustofobija u jednom momentu prerastaju u konfuziju. i nedostaje mi konačno ultimativno zadovoljenje, sve bih oprostila za to

    sporedni likovi nam se uoopšte ne isplaćuju na kraju – biram da to gledam u funkciji filma (niko i ništa ste, vaše poslednje scene spalili smo), iako može biti i treća mana

    trivia: celi film se msm kako ovaj jake liči na galifianakis, kad ono hahah! boles’

  • tomy says:

    edvard norton je uvijek bio pukotina a ovdje je to samo potvrdio.ema stone losa,komu se moze dopasti ono antipatično filozofiranje(ovo cool,ono cool)lako ti je biti cool sa 20god.to vise ni u americi ne prolazi.sreca pa inarittu nije imao milione kad je snimo pasju ljubav,dojma sam da bi ga pokvario.

  • Dora Eva says:

    Jučer ga pogledala.

    Film mi je jako dobar.

    Odlična je kamera/režija. Inarritu ovim izborom tijeka filma kao da je snimljen u jednom kadru, očito ide dalje u eksperimentiranju s naracijom. Bilo je zabavno u tom kao jednom kadru uočavati momente u kojima je (vjerojatno) dolazilo do prekida snimanja, odnosno one koji su služili za prostorno-vremenske prijelaze (brzi zamagljeni prijelaz kamere s jednog karaktera na drugi, bacanje objekata, zacrnjivanje prilikom izlaska iz zatvorenog prostora na vanjsko svijetlo), sumrak-noć-zora, fokus na snimak s youtube-a u jednom prostoru koji prelazi na sadržaj na televiziji u drugom). Nadalje, super je bilo pratiti kako je dinamika uspješno održana stalnim pomjeranjem kamere, odnosno promjenama uglova snimanja. Plus je i pravovremena primjena krupnih kadrova.

    Casting.. Keaton i Stone su mi odlični. Keaton cijeli film, Stone u sceni kada ocu sasipa u lice što misli o njemu. To je toliko dobro odglumljeno da nemam riječi. I imam dojam poveznice razloga za njeno nominiranje za Oscara s onim Marka Ruffala. Inače u ostatku filma solidno ok, u sceni kad se snima dokumentarac dvojbu izgovoriti ili ne da mu je Du Pont mentor – odigrao je maestralno. (Moj favorit za Oscara je ipak J. K. Simmons koji je cijeli film odglumio maestralno). Za Nortona u ovom filmu, osim početnih scena interakcije na sceni između njega i Keatona, mislim da je preglumio i nekako je šabloniziran. Odnosno, viđala sam već ovakve karaktere i ranije.

    Što se Keatona tiče, kao što rekoh, cijeli film je na visini zadatka. Redateljsko isticanje njegovih glumačkih sposobnosti (Oscar?) vidim u dijelu gdje ovaj Nortonu govori o ocu. Kontrapunkt glume za film i glume u filmu. Doista, lijep detalj i odlično odglumljeno.

    Što se tiče autoironije, jedino je vidim kod Keatona. Film mi nije autoironija Hollywooda, jer Inarritu nije tipični Hollywoodštelac. On po meni kritizira pa je bolje pitanje bilo hoće li Hollywood (što se Oscara tiče) biti spreman na kritiku :) I ne samo Hollywood.

    NADALJE SPOILAM

    Tako se po meni dosta oštro iznijelo što se misli o pojedinim sastavnicama svijeta filma i kazališta u Americi. Slavna osoba – glumac; blockbuster (milijarda muha) – umjetnički film – kazalište kao umjetnost ili ne; autori – lijeni kritičari koji ništa ne riskiraju, “kritiziraju” epitetima i prema svojim sklonostima, a ne prema sastavnicama djela. Nadalje, tu je i kritika svijesti današnjih glumaca u Hollywoodu koji su zbog svoje slave uvjereni da su superljudi (pa onda i eksplozija filmova sa superjunacima?).

    Keaton reprezentira američkog glumca filmova koji jednim dijelom ima dojam da je svemoguć. Ne samo da ima dojam da je u stanju levitirati, nego misli kako pokretom ruke može pomjerati stvari, letjeti iznad svega jer je nešto posebno (taj osjećaj mu, između ostalog, daje javnost koja trči za njim po autogram, klanja mu se). Zato i misli da ne mora platiti taksi kad izađe iz njega, ali taksist mu to ne uvažava, traži svoje zarađeno.

    S druge strane, želi se ubiti.

    Zorno je prikazano kako se i slavni ljudi, jednako kao i svi ostali, istovremeno osjećaju veličanstveni i jadni. Što je normalno. No, zvijezde bi ipak radije mislile da su samo veličanstvene te se, kad se i osjećaju jadno, iz tog filma vade pumpanjem svoje važnosti u svojim očima, pri čemu im “obični ljudi” svojim trčanjem za poznatima pomažu.

    No, čini se da to nije dovoljno, jer i ovi, kao i svi drugi ljudi, imaju život ispunjen problemima.

    Dobilo je i američko društvo po repu.

  • marcus says:

    mala opaska na kritičare i umetnike: i jedni i drugi su u sličnom položaju jer prvo moraju da izgrade autoritet stečenim znanjem, iskustvom i radom, pa tek onda imaju pravo biti personalni i radikalni.
    nije isto vredno kad ja “naslikam” mazaniju u spektru boja, kada to uradi neko ko je godinama amaterski slikar ili kada to uradi apstraktni slikar. isto važi i za bilo kakvu kritiku, nije isto kada o tome govori / piše frajer iz birtije ili kada o tome govori / piše neko ko to za lovu radi u NYT ili ko je profesor na univerzitetu. primera radi, kad doktoriraš film studies na iowa state-u, dobiješ titulu doktora filozofije.

  • denis says:

    Barem je jedno riješeno. Imamo film godine. Toliko novih, svježih, originalnih stvari – umjetničkih i tehničkih. To je to.
    Kod svih do sada pogledanih “oscarovaca” nešto mi je falilo…

  • jelena says:

    birdman uopšte ima taj vetar u leđa od kritike jer promoviše anti-holivudsko raspoloženje prema pravcu u kom se holivud kreće, od recimo 80′ na ovamo. i onda je ovo kao taj film za nas ozbiljniju publiku, koji želimo više od odlaska u bioskop bla bla. kliše, kao i ceo film rekla bih kako mi vreme od odgledanog polazi. nije mi se ni svideo nešto dok sam ga gledala, a sad još manje

    @denis
    ne znam na koje nove originalne momente msš. scenarističkih nema, sve je deja vu. priča je sličnih isto bilo, smešno je pominjati uz ovakav film ali sanset bulevar je to TO. približniji su mu being john malkovich, adaptation, ili s druge strane amercan beuty

    jedino što mi ostaje kao uspelo je režija. utisak kao da je iz jednog kadra, entuzijazam, mjuza, eto, to mi valja

  • denis says:

    Puno filmova ima “anti-holivudsko raspoloženje. S razlogom nisu svi oni dobili “vjetar u leđa od kritike”, a ovaj je. Sunset bulevar nisam gledao, ali ako je suditi po ovim ostalima – ne. Oni donekle jesu originalni, ali ne u tolikoj mjeri i nikako ne na ovaj način.
    ova godina možda je donekle podbacila, po mom ukusu za sada je ovaj najviše zaslužio- od holilililivuda.

  • jelena says:

    mislila sam na nominovane filmove, ne sve filmove ovog sveta

  • Mario says:

    9/10
    Odličan film, odlični glumci, odlična priča – sve u svemu vrhunski.

  • Gjuro says:

    Meni je ovo bilo dosadno i isprazno. Originalnost nula bodova, a “satira” na razini osnovnoškolskog podjebavanja. Keaton je dobar, ali ne bih mu dao Oscara. Ako ovo išta osvoji, bit će to zato da akademijini snobovi pokažu kako znaju primiti šalu na vlastiti račun (mada je Broadway prvi na nišanu).

  • Evo da se i ja jednom s Gjurom složim 😉

  • denis says:

    I ja se moram u nečemu s Gjurom složiti: Kapa dole na ovome “Meni” :). To cijenim.
    p.s. žao mi je što ovaj film nisam gledao u kinu. Mislim da ga se tek u kinu može potpuno doživjeti. kamera, bubnjanje…

  • Mason says:

    Meni je bio užasan. Upravo užasan. Otprije ne podnosim redatelja i vidim da i u Birdmanu radi sve ono isto što je opisano u prvom odlomku, samo to očito uspješnije maskira (tracking shotom i Rigganovim vizijama) jer su svi ovaj film popušili kao nešto ozbiljno dobro. Jedino što je ovdje ozbiljno je koliko preozbiljno film sam sebe shvaća i koliko se Inarritu busa u prsa vrišteći GLEDAJTE ME JA SAM UMJETNIK, i to je malo bolno i neugodno za gledati.
    Meni je izbor glumaca izvrstan, i svi su odlično glumili Keaton prvi, i Stone i Norton, ali dijalog koji im je bio bačen u usta mi je donosio skoro pa fizičku bol koliko je bio očekivan, očit i nešto neprirodno, forsirano i cijelo vrijeme me je se dojmio kao “ovo zvuči kao nešto što se očekuje da kaže neki lik u filmu”, tako neautentično i artificijelno – što, nemojte me krivo shvatiti, nije uvijek loše, ali je jebeno loše u filmu koji traži da to prihvatiš kao nešto stvarno i realnu dramu, koja je čak i snimana u “jednom tracking shotu” da bi drama bila intenzivnija i realnija.
    Tko se zapravo tako nađe u razgovoru i naglas propituje motivaciju vlastitog lika.
    Da ne duljim, već je ovo odužilo više nego planirano. Mislim da je većina kritičara pala na to da je Birdman izvrstan film uglavnom zato jer to sam Birdman cijeli film neprekidno govori. Inarritu je jeben umjetnik, on stavlja sve on the line, a mi nezahvalni gledatelji gledamo muškarce u plaštevima jer smo kreteni koji vole eksplozije (makar smo platili kartu da pogledamo film o glumcu koji se želi probiti na Broadway); isto tako su i kritičari nezahvalna govna jer oni ništa ne riskiraju i ako ne pohvale Birdmana, onda su kreteni jer nisu prepoznali njegovu veličinu i umjetničku vrijednost!
    Da sad malo hiperboliziram: meni dosadno nesuptilno govno u kojem su se dobre i izvrsne glumačke izvedbe utopile u Veličini Najboljeg Redatelja i Umjetnika, žao mi je traćenja vremena na to i žao mi je sad već unaprijed što će i Akademija pasti na to.
    Meni! :)

  • Dora Eva says:

    Od srednje škole se pitam kako bi izgledao film koji bi izgledao kao da je napravljen tako da imitira realno vrijeme. I nije da sam odgovor dobila ovim filmom, jer i ovaj ima prostornovremenske skokove, ali me raduje da se našao redatelj koji je bar ponudio odgovor na to pitanje. Barem koliko ja znam.
    I dobro mi je što motivacija nije bez veze, tek toliko da bi se to tehnički provelo, nego povezana s kazalištem, koji je umjetnički način ukotvljen u vremenu u kojem se zbiva.

  • marcus says:

    gledaj timecode (2000) ako ti je do realnog vremena na nekoliko kamera

  • denis says:

    “Alejandro Inarritu Wins Directors Guild Award for ‘Birdman’”
    (glupi, glupi kritičari!!!! 😀 )

  • Dora Eva says:

    @ marcus

    Hvala na preporuci.

    Inače, mislila sam baš na ovakvu, nestandardnu, tekuću montažu. Inače toga ima :)

  • swvi says:

    Filmčina i pol. Bolje nego ono sranje Gone Girl na čija je sranja palo puno ljudi. Jadnici. Nadam se da će Birdman pobrati Oscara kada već nisu prepoznali genijalnost Predestinationa.

  • denis says:

    Jadnici su svi kojima je gone girl dobar? :D. …
    To što je nekome dobar film ne znači da nije primjetio neke nedostatke. No možda su ti nedostaci i dalje nedovoljno veliki da bi urušili ukupno jako dobar film. Ukupno. Malo bolji od Predestination, koji možda je na neki način “genijalan” ali i dosta nategnut.
    Ipak je Birdman klasa za oba.

  • tomy says:

    gone girl,uza sve logicke rupe koje ima je opet kompletan film za razliku od birdmana koji je obicna dugacka reportaza kao one u pola ure kulture.birdman ima glavu,mozda i rep ali,fali mu sve ostalo.

  • zirafa says:

    Filmčina i pol. Bolje nego ono sranje Gone Girl na čija je sranja palo puno ljudi. Jadnici. Nadam se da će Birdman pobrati Oscara kada već nisu prepoznali genijalnost Predestinationa.

    uvijek mi je dražesno čuti kako neistomišljenici nekoga nazivaju jadnicima (koji nemaju pojma šta je dobar film jer su lišeni inteligencije da bi ga shvatili) i kojekakvim sličnim izrazima.

    gospodin sigurno ima i naziv za one kojima se svidio i Birdman i Nestala ? Voljela bih i taj izraz čuti; sigurno je neka umanjenica u igri. 😀

  • swvi says:

    Epski odgovori, možda sam malo fulao sa komentarom. Nisam nikoga mislio uvrijediti, to “jadnici” nije tu sa tim razlogom. No, nisam niti očekivao da fanovi Gone Girla upotrijebe mozak za razmišljanje. Uživajte

  • denis says:

    E, sad si sve ispravio :))) Vidi se po komentaru da si – “zrel”. Daj zamisli ovako, 80% filmaša kaže da je film dobar, isto toliko gledatelja, isto toliko kritičara… uglavnom sve ljudi koji su pogledali 5-10 puta više filmova od tebe i imajuu isto toliko više znanja. I sad nametati da su svi oni glupi i ne kuže a ti kužiš ? :) ? Nije to malo – suludo…?
    Ne sviđa ti se film? Ok, ni ne treba.

  • swvi says:

    Da i? Avatar je isto dobro prošao kod svih, pa jel to stvarno tako dobar film? Jedan Roger Ebert je rekao da su Usual Suspects sranje od filma. I sad bi svi trebali reći da je sranje? Zašto se prozivati na kritičare i publiku?Realno, u filmu je manje više sve sranje, počevši od priče, tj. njenog početka i kraja. Kako film sa onakvim krajem može biti dobar, genijalan, išta drugo? Kraj je samo dio problema. Najjača mi je publika koja je vidjela neku dubinu filmu. Dubinu! Jedino dubinu da ne kažem gdje mogu vidjeti. Smiješan si

  • Gjuro says:

    Jebala te “Gone Girl”. Ako se već moraš kao derište duriti što nisi dobio svoj happy end, a druge zbog oprečnog mišljenja proglašavati idiotima, barem to čini kod odgovarajuće recenzije.

  • swvi says:

    Jasno mr. “dosadno i isprazno”.

  • zirafa says:

    “No, nisam niti očekivao da fanovi Gone Girla upotrijebe mozak za razmišljanje. Uzivajte”

    nije mi bilo jasno kaj je trebalo značiti tom čovjeku da se birdman mora pogledati 5 puta da bi ga se shvatilo nakon što sam mu rekla da mi je bio kul i zabavan, ali na momente dosadan.

    bit će da nisam produžila članarinu za ovaj mjesec kad razmišljanje i shvaćanje nije u funkciji. 😀

  • Sven Mikulec says:

    swvi, na FAK-u si od samog početka. nemoj da ti moram brisati komentare, molim te. kloni se uvreda.

  • DS says:

    Podsjećate me na scenu “Tko je prvi počeo rat?” iz Ničija zemlja.

  • Dora Eva says:

    Inspirirano ovim filmom i mojim neznanjem :)

    Nisam našla na netu ništa sustavno o tome pa sam napravila istraživanje o dugometražnim igranim filmovima snimljenima „kao u jednom kadru“ i dugometražnim igranim filmovima snimljenima doista u jednom kadru (digitalno doba).

    Nisam dovršila, no, ako vas zanima, mogu ovdje objaviti.

  • Dora Eva says:

    Rano doba (i ne samo igrano)

    – Rope (r. Alfred Hitchcock, k. William V. Skall & Joseph A. Valentine, 1948, 80′)
    – Sleep (r. Andy Warhal, 1964, 5 h, SAD)
    – Empire (r. Andy Warhal, k. Jonas Mekas, 1964, 485′, SAD)

    Ideja o snimanju filma tako da izgleda kao da je u jednom kadru u ljudskim je okvirima poimanja vremena – u periodu rane starosti. Naime, početak njenog realiziranja seže u 1948. godinu kada je Alfred Hitchcock snimio Rope. Dugo nakon toga nitko od onih koji su se bavili igranim filmom nije snimio ništa slično. No, oni koji se filmom bave na znanstvenoj razini imaju potrebu spomenuti i dva Warhalova eksperimenta iz šezdestetih, Sleep (1963) i Empire (1964).

    Realizacija ovakve ideje je, naravno, povezana s tehnologijom, odnosno tehničkim mogućnostima. Tako je Hitchcock u svojoj realizaciji bio ograničen mogućnostima analognog načina snimanja, odnosno vremenom koji se na jedan kolut filma u to vrijeme mogao snimiti (10 min).

    Iako Warhalovi filmovi ne potpadaju pod domenu igranog filma, vrijedi ih spomenuti zbog tehničke strane izvedbe. Pri snimanju Sleepa ovaj je autor koristio 16 mm Bolex Cameru, kojom je snimio 4-minutne kadrove. Film traje koliko traje jer je editiran ponavljanjem snimljenog kadra (looping). Pri snimanju Empirea korištena je Auricon camera kojom su snimljeni 34-minutni kadrovi. Editiranje se ovog puta nije toliko oslonilo na ponavljanje, koliko na upotrebu elipsi. Uz to, Warhal je film snimio s 24 okvira u sekundi, a projicirao ga sa 16. Tako je film dobio na duljini, trajao je 485 minuta.

    Što se analognog doba tiče, čini se da je ovo, što se tiče (igranih) filmova „kao u jednom kadru” – sve.

  • Dora Eva says:

    Razvoj tehničkih mogućnosti digitalne kamere omogućio je razvoj priče u snimanju filmova u jednom kadru. Filmovi koji se redovito spominju u ovom smislu su sljedeći:

    – Timecode (r. Mike Figgis, k. Patrick Alexander Stewart, 2010, 97′, SAD)

    – Russkij kovčeg (r. Aleksandr Sokurov, k. Tilman Büttner, 2002, 99′, Rusija) (Russian Ark / Ruski kovčeg)

    – PVC-1 (Spiros Stathoulopoulos, k. Spiros Stathoulopoulos, 2007, 85′, Kolumbija)

    – La casa muda (r. Gustavo Hernández, k. Pedro Luque, 2010, 86′, Urugvaj)

    – Silent house (r. Chris Kentis & Laura Lau, k. Igor Martinovic, 2011, 86′, SAD) (remake filma La casa muda)

    – 7333 seconds of Johanna (r. Anette Skåhlberg, k. Jesper Klevenås, 122′, 2013, Švedska)

    – Agadam (r. Mohamadd Issack, k. J. Naushad, 2013, 123′, Indija)

    – Victoria (r. Sebastian Schipper, k. Sturla Brandth Grøvlen, 2015, 140′, Njemačka)

    Tehničke aspekte ovom prilikom stavljam na stranu, jer osim za Russkij kovčeg za sada nisam došla do relevantnih podataka.

    Zanimljivo je da je totalno nepoznata autorica švedskog projekta pozvala predstavnike Guinessove knjige rekorda da prate snimanje. Ovime je njen film na kratko vrijeme u knjigu i uvršten. Kratko vrijeme nakon toga, ovaj je film sa trona skinuo debitantski redatelj iz Indije, M. Issack.

    Nedavno, na festivalu u Berlinu, Victoriom od 140 minuta, film u jednom kadru se, čini se iz sfere senzacionalizma, vratio kući, filmu.

  • Dora Eva says:

    One Take Film Festival mogao bi biti jedno od referentnih mjesta gdje bilo koji profil individua slobodnoga svijeta može doći do podataka o ((dugometražnim) igranim) filmovima napravljenima u jednom kadru. Pogotovo jer je profil festivala, iako ne jedini – rjeđi u svijetu. No, web stranica festivala to ne omogućava. Ondje je moguće doći samo do informacija o programu zadnjeg izdanja. Tako, zainteresirana pojedinka slobodnoga svijeta iz Hrvatske, i bez obzira što materinjim jezikom i principima pretraživanja vlada neloše, mora potrošiti dosta vremena da bi na nekim rubno povezanim hrvatskim stranicama na hrvatskom jeziku pronašla podatke o filmovima prikazanim na starijim izdanjima – međunarodnog – festivala. Ne treba posebno naglašavati da su individue slobodnoga svijeta koje ne vladaju hrvatskim i srodnim jezicima što se mogućnosti informiranja tiče, u ovakvim okolnostima – izvisile sto posto.

    Uglavnom, zahvaljujući uvidu u programe 7. OTFF na njihovim službenim stranicama i 6. OTFF negdje iskopanom, evo podataka o još četiri dugometražna igrana filma snimljena u jednom kadru, a koje, do sada, nisam našla u literaturi koja se bavi ovim načinom filmskog izričaja:

    – 21 Brothers (r. Michael McGuire, k. Clint Tippin, 2011, 96′, Kanada) (21. bataljun)

    – The Forgotten King (r. Nikoloz Khomasuridze, k. Igor Točilnikov, 2012, Gruzija) (Zaboravljeni kralj)

    – El triste olor de la carne (r. Cristóbal Arteaga Rozas, c. Pablo Caufman, 2013, 87′, Španjolska) (The sad smell of flash / Neugodni vonj mesa)

    – La utilidad de un revistero (r. Adriano Salgado, c. Lucio Bonelli, 2013, 115′, Argentina) (Uporaba magazinskog stakla)

    – Ana Arabia (r. Amos Gitai, k. Giora Bejach, 2013, 85′ ,Izrael/Francuska)

    El triste olor de la carne je jedini koji nije uvršten na IMDB. Od filmova spomenutih u ranijim postovima u IMDB bazi nije 7333 seconds of Johanna.

  • Dora Eva says:

    Što se tiče jedne od tema filma, one odnosa umjetnica/ka i kritičara/ki, nedavno sam pročitala jedan jako zanimljiv članak Hrvoja Turkovića (objavljen je u njegovoj knjizi “Razumijevanje filma : ogledi iz teorije filma”). Jednom dijelu će ove informacije biti naodmet, no jednom i neće pa – za taj dio:

    ZAŠTO UMJETNICI NE VOLE SVOJE KRITIČARE

    Umjetnici općenito ne vole svoje kritičare. Katkada to naraste do pune mržnje i odbojnosti prema cijeloj kritičarskoj sorti, ali obično se razabire u nelagodnu oprezu što ga umjetnik pokazuje prema kritičaru i u načelnu nijekanju općeg smisla kritičarskom poslu, odricanju svake svrhe samog postojanja jedne takve djelatnosti. (…)

    Za nastavak pogledati na linku na knjigu: http://www.elektronickeknjige.com/turkovic_hrvoje/razumijevanje_filma/index.htm

  • Dora Eva says:

    Što se tiče jedne od tema filma, one odnosa umjetnica/ka i kritičara/ki, nedavno sam pročitala jedan zanimljiv članak Hrvoja Turkovića (objavljen je u njegovoj knjizi “Razumijevanje filma : ogledi iz teorije filma”). Jednom dijelu će ove informacije biti naodmet, no jednom i neće pa – za taj dio:

    ZAŠTO UMJETNICI NE VOLE SVOJE KRITIČARE

    Umjetnici općenito ne vole svoje kritičare. Katkada to naraste do pune mržnje i odbojnosti prema cijeloj kritičarskoj sorti, ali obično se razabire u nelagodnu oprezu što ga umjetnik pokazuje prema kritičaru i u načelnu nijekanju općeg smisla kritičarskom poslu, odricanju svake svrhe samog postojanja jedne takve djelatnosti.

    Pojava je previše opća a da bi se dala pravdati tek osobnim, za svaki slučaj različitim, međusobno nesvodivim poticajima. Postoji, bjelodano, neki temeljniji, jedinstven razlog zbog kojega umjetnici kritiku svoga posla doživljavaju kao diranje u svoju osobu, premda – što većina zna, a načelno znaju i umjetnici – kritičar po pravilu svoju kritiku ne piše da bi se pačao u umjetnikovu osobu, već je piše prvenstveno o djelu, o onome što u djelu uspijeva razabrati, a obraća se onima koje takvo razabiranje zanima.

    Ali – i tu je začkoljica – upravo su umjetnici prvi među onima koje zanima što kritičar piše, a naročito kad piše o njihovi djelu. Tome nije razlog prosto taština, činjenica da umjetniku nikako nije svejedno kakvo se mnijenje u društvu stvara o njegovu djelu i njemu kao djelatniku. Bitniji je razlog u tome što je i umjetnik kritičan u svome stvaralaštvu, imajući stalnu potrebu za kritičkim odstupom od svega s čim se pothvaća. I nije mu nikada dovoljno ograničiti se na svoje vlastite kritičke moći, nego žudi i za odmaknutom kritičnošću ljudi sa strane, onih koji nisu toliko prisno zapleteni u zamršene konce djelatnog tkanja kao što to umjetnik jest. U kritičarevu pisanju, zato, umjetnik u prvom redu traži oslonca, pomoć svojoj kritičnosti, a očekuje je utoliko s većom nadom ukoliko je kritičnost kritičarevo javno strukovno opredjeljenje.

    No, od kritičara umjetnik tu pomoć po pravilu ne dočekuje. Ne zbog nekakve nesposobnosti kritičareve, nego nadasve zato što se u kritičara i umjetnika radi o kritičnostima raznih vrsta, raznih provedbenih namjena.

    Umjetnikova je kritičnost iznutarnja, provedbena, ona služi samo umjetničkoj djelatnosti. Očituje se npr. u odabiru između mnoštva predodžaba koje umjetniku dolaze na um, u njihovu usmjeravanju i usklađivanju u suvisao slijed, očituje se u izboru postupaka. Sve u svemu: radi se o kritičnosti bez koje ne može biti nekog sustavnog, usmjerenog, djelovanja kakvo umjetnost svagda jest. Budući da je umjetnikova kritičnost vezana uz njegovu tvorilačku maštovitost, neće se od ove posljednje uspjeti odriješiti ni onda kad je djelo gotovo. I onda će umjetnik svoje djelo promatrati sa stajališta svojih namjera, zamišljenih mogućnosti što mu sveudilj iskrsavaju. Djelo mu je, i kad je završeno, još puno djelatnih uspomena, dakle i stanovite djelatne inercije po kojoj se umjetnik odnosi prema svome djelu kao da u njemu još uvijek nešto može preinačiti, dotjerati…

    Kritičareva je pak kritičnost izvanjska. Ona zatiče umjetnikovo djelo gotovim, dovršenim i odnosi se prema njemu kao prema odmaknutu, u sebi stalnu, utvrđenu, nepromjenjivu predmetu. Kritičar prevrće taj predmet ustanovljujući mu njegova stalna, povjerljiva svojstva i pokušavajući utvrditi koji to njihov suodnos daje dojam jedinstvenosti, posebnosti tog pojedinačnog djela.

    Kritičarevo je zato stajalište – naspram umjetnikova – apsolutno stajalište, odriješeno od svih onih pupčanih veza po kojima je umjetnikova kritičnost organski sudionik u postupku stvaralaštva. U svojoj apsolutnoj tuđini, neupletenosti u sve djelatno u umjetnosti, kritičareva je kritičnost samome umjetniku neuporabiva, neprimjenjiva – beskorisna.

    Dok žudi za kritičnošću ljudi izvan stvaralaštva, umjetnik zapravo skrovito žudi za takvim apsolutnim, posve odriješenim stajalištem naspram svega što radi, jer se upravo ono čini idealnim vrhuncem njegove vlastite kritičnosti. Međutim, kad se s njim sučeli u kritičarevoj kritici, umjetnika zapuhne ledena nepripitomljiva tuđina takva odnosa spram njegova djela.

    Bez obzira na to koliko temeljito bilo njegovo racionalno obrazloženje, kritičarevo se apsolutno stajalište pokazuje umjetniku posve iracionalnim, jer se nikakvim načinom ne može na njega prenijeti, prihvatiti njegove kriterije kao sebi udomaćene, raspoložive, predvidive.

    Kad je i najpohvalnija, kritičareva kritika onespokojava i duboko uznemiruje umjetnika. Ali, nerazmjerno je gore kad iz neuhvatljive tuđine kritičareva stajališta umjetniku nadođe pokudan sud o njegovu djelu. Taj – budući apsolutan – temeljito dovodi u pitanje smisao svega što je umjetnik uradio, ugrožavajući ga; i to utoliko strašnije što se protiv kritičareva suda umjetnik ne može ravnopravno boriti: previše mu je tuđa i neuhvatljiva sfera iz koje taj sud dolazi.

    Otuda umjetnik, odupirući se toj iracionalnoj, ali to strašnijoj ugroženosti, lako posegne za iracionalnom obranom: zamrzi kritičare. A zato što ne vidi za sebe nikakve koristi od kritičareve kritičnosti, umjetnik lako odrekne svaki smisao kritici.

    Kritičaru nije lako gledati kako i mimo volje njegovo kritičko djelovanje nekorisno ali djelotvorno onespokojava i ugrožava umjetnika. Gorki je posao drugome zagorčavati život. No, kritičar je prisiljen ne obazirati se na tu pojavu. Jer tek svojom “neobazrivošću” prema umjetniku kritičar dokazuje da se istinski ljudski uvažava umjetnika: pokazuje da ima potpuno povjerenje u umjetnikovu ljudsku zrelost da nadvlada nespokojstvo i poremećaj u koji ga uvaljuju kritičareve kritike.

    A da su u nadvladavanju osobne ugroženosti umjetnici po pravilu vrlo spretni, uspijeva svaki kritičar izdašno i neugodno iskusiti katkada i na vlastitoj koži (Bergman je, primjerice, pljusnuo jednog svog kritičara).

  • Dora Eva says:

    Što se tiče dugometražnih igranih filmova snimljenih u jednom kadru, prikupljam podatke :)

    Prema Hrvatskom filmskom ljetopisu na 1. OTFF (2003) prikazan je jedan:

    Tiempo real (r. Fabrizio Prada, k. Everardo González, 2002, 90′, Meksiko) (Real Time)

    Podatak je pronađen online u članku:

    Turković, Hrvoje. Izazovi stege : One Take Film Festival (Festival filmova u jednome kadru), 14-16. studenoga 2003, Zagreb. – Hrvatski filmski ljetopis, God. 10 (2004), br. 37, str. 35-44.

  • Dora Eva says:

    Prema nižem članku na 2. OTFF nije bilo dugometražnih igranih filmova. (Članak je online dostupan, kao i prethodni, ali ovdje se ne da objaviti poveznicu):

    Sever, Vladimir. Netremične nedoumice : Drugi One Take Film Festival, Zagreb, 19-21. studenoga 2004. Hrvatski filmski ljetopis, God. 11 (2005), br. 41, str. 41-43.

  • Dora Eva says:

    Prema Hrvatskom filmskom ljetopisu, na 3. One take film festivalu, također nije bilo dugometražnih igranih filmova:

    Košutić, Krešimir. Kadar naš svagdašnji : One take film festival: Međunarodni festival filmova snimljenih u jednom kadru, 17-29, studenoga 2006. – Hrvatski filmski ljetopis, God. 13 (2007), br. 49, str. 92-96.

    4. One take film festival u Hrvatskom filmskom ljetopisu nije prikazan.

    Objavljen je samo sljedeći članak:

    Bezinović, Igor. Zašto bi to uopće bilo dobro?: Carlos Reygadas na One Take Film Festivalu, Zagreb 2008. – Hrvatski filmski ljetopis, God. 15 (2009), br. 57-58, str. 147-149.

    Zanimljivo je i da su samo za prva dva One take-a (2003, 2004) prema HFLJ zaslužila da im bude napravljena filmografija.

    Filmografija One Take Film festivala, 2003. – Hrvatski filmski ljetopis, God. 10 (2004), br. 37, str. 49-50.

    Filmografija 2. One Take Film festivala, Zagreb, 2004. – Hrvatski filmski ljetopis, God. 11 (2005), br. 41, str. 44-45.

  • denis says:

    ajme meni…

Leave a Reply

Your email address will not be published.