Bijeg iz gulaga

Piše: Sven Mikulec

Bijeg iz gulaga (The Way Back, 2011.)

Redatelj: Peter Weir

Glume: Jim Sturgess, Ed Harris, Colin Farrell, Mark Strong, Saoirse Ronan, Dragos Bucur, Gustaf Skarsgard, Alexandru Potocean

Ocjena: 7/10

Peter Weir priznato je redateljsko ime, a takvo je postalo prije svega kultnim Društvom mrtvih pjesnika (1989.), nezaboravnim Galipoljem (1980.) i odličnim Trumanovim showom (1998.). U opusu svestranog redatelja koji je uvijek volio eksperimentirati tematikama i žanrovima nalaze se još i Svjedok (1985.) s Harrisonom Fordom, Piknik u Hanging Rocku (1975.), pa čak i simpatična romantična komedija Zelena karta (1990.), gdje američki imigracijski zakoni spajaju Gerarda Depardieua i Andy MacDowell. Ne moram previše objašnjavati kako sam bio uzbuđen i zaintrigiran kad sam čuo kako dolazi novi Weirov film, prvi nakon Master and Commander: The Far Side of the World (2003.), s Russellom Croweom i njegovim topovima.

The Way Back vraća nas (all the way back) u kasne tridesete prošloga stoljeća, kada je željeznom potplatom ojačana čizma Staljinovog nemilosrdnog režima hladnokrvno gazila ‘male ljude’, ako je u njima vidjela i najmanje odstupanje od krute komunističke (bolje rečeno, staljinističke) ideologije ili, nedajbože, najmanju sumnju u veličanstvenost svemogućeg božanstvenog druga Staljina. To teško razdoblje tlačenja, straha i opće nesigurnosti često je budilo ono najgore u ljudima – ako vam se nije dopadao vaš neželjeni susjed poljskog podrijetla ili ste bili ljutiti što si je neki jadnik s drugog kraja sela mogao priuštiti novu kravu dok vi jedva spajate kraj s krajem, dovoljno je bilo šapnuti ‘drugovima’ da su vaši susjedi, iza navučenih zavjesa svoga doma, protivnici revolucije i simpatizeri Amerikanaca. Ljudi su se pod pritiskom lokalnih partijskih snagatora i prijetnji kaznenih progona znali okretati protiv svojih bližnjih, izdavati obitelj i ‘prodavati’ supružnike, izbezumljeni od straha i utopljeni u vlastitom očaju. Staljin je odlučio sovjetsko društvo pročistiti i ispljeviti sve pojedince koji nisu bili spremni zidne slike svoje obitelji ili Djevice Marije zamijeniti njegovim portretom. Usporedno s jačanjem vladareva kulta ličosti, rastao je i broj ‘političkih neprijatelja’ u mnogobrojnim logorima smrti u nepreglednom, nemilosrdnom sibirskom prostranstvu. Što nas dovodi do našeg Janusza…

Kada je SSSR podijelio Poljsku sa, da citiram kolegu, ‘određenim karizmatikom iz Berlina’, inače tadašnjim saveznikom, Staljinu su Poljaci postali pravi trn u oku, i pod svaku cijenu ih se želio riješiti. Među milijunima pripadnika nesretnog naroda ‘države na kotačima’, sličnu sudbinu doživljava mladi Janusz (Sturgess), optužen za nesimpatiziranje režima i špijunažu za zapadne sile u procesu temeljenom na svjedočenju njegove vlastite izmučene supruge, koju su ‘uvjerljivi’ komunisti uspjeli slomiti. Jadni Janusz biva poslan u jedan od stotine zloglasnih logora u Sibiru, gdje bi sljedećih 20 godina svog života trebao piliti drva, crnčiti u rudniku, jesti splačine i kako god zna i umije izbjegavati biti priklan zbog toga što se nekom od logoraša sviđa njegova vesta. Kad mu se uskoro otvori mogućnost bijega iz zatvora, Janusz ne razmišlja previše, svjestan da će ga fizički rad ove vrste u kratkom roku koštati života, pa okuplja veselu, multinacionalnu družinu koja će mu društvo praviti u teško izvedivom pokušaju bijega prema jugu, preko više stotina kilometara udaljenog Bajkalskog jezera do mongolske granice, gdje će, kako misli, pronaći utočište od sovjetskog terora.

Rezervirani, skeptični Amerikanac Smith (Harris), tihi latvijski svećenik Voss (Skarsgard), šaljivi Jugoslaven Zoran (Rumunj Bucur), talentirani crtač Tomasz (Potocean), okorjeli, na ulici odgojeni kriminalac Valka (Farrell) i, nešto kasnije, neuhranjena skitnica Irena (Ronan), s Januszom će krenuti smrtonosnom stazom kroz nepraštajuću, iznimno opasnu divljinu samog srca Azije, prema spasonosnom i tisućama kilometara udaljenom nekomunističkom jugu.

Weirov film temelji se na knjizi Duga šetnja Poljaka Slawomira Rawicza, koji je dobar dio rata proveo u sovjetskom zarobljeništvu. On je tvrdio da je 1941. godine s još šestoro ljudi pobjegao iz logora i preko pustinje Gobi, Tibeta i Himalaje našao slobodu u Indiji tijekom zime iduće godine, ali oko vjerodostojnosti njegove priče još uvijek se lome koplja, pogotovo otkad je BBC 2006. svijet upoznao s dokumentima koji sugeriraju da je Rawicz završio u logoru u Iranu i bio pušten u sklopu Staljinove amnestije Poljaka, na koju je ovaj pristao pod pritiskom zapadnjačke diplomacije.

Radilo se o istinitoj priči ili ne, možda se ova tematika nekome učini banalnom i neatraktivnom, ali taj netko onda nije osobito upoznat s povijesnim činjenicama (okrutnost Staljinovog režima), opasnošću sibirskog okoliša u kojem su gulazi opasani zidovima tek formalnosti radi (jer je zapravo divljina ta koja kažnjenike drži u zatočeništvu) ili čak jednostavnom geografijom – ‘šetnja’ o kojoj pričamo duga je više od 6 000 kilometara. Čak i da su uvjeti idealni i da hrane i pića ima napretek, preći tu udaljenost pješke bio bi pothvat vrijedan divljenja. Odraditi to putovanje živeći na rijetkim lokvama kišnice i ponekoj zmiji ili gušteru, jednostavno je nevjerojatno.

Međutim, nevjerojatna pozadinska priča ne uvjetuje nužno isti takav film – je li Weiru pošlo za rukom odati počast hrabrim pojedincima na način na koji su oni to zaslužili? Odgovor je – i da i ne.

Uz odličnu glumu (Farrell natprosječno zabavan, Sturgess i Harris sasvim korektni), prekrasnu fotografiju, kvalitetni predložak i uvijek prisutan inspirirajući ”ništa neće slomiti moj duh” osjećaj, Bijeg iz gulaga je dobar film, i dokle god to ne pokušavam zanijekati, ipak moram reći da razočarava u nekim bitnim aspektima. Sedam likova kreće na putovanje i unaprijed znate da će samo troje preći Himalaju, ali njihove su osobnosti tako ‘jako’ razvijene i predstavljene da sam se ulovio kako se kladim s kolegom tko će iz galerije tih jadnika otegnuti papke. Drugim riječima, umjesto da se vežem za likove i strepim hoće li moji ‘favoriti’ doživjeti smrt komunizma, nekako mi, nakon više od dva sata ‘druženja’ s njima, zapravo i nije bilo toliko stalo. Jednostavno sam stekao dojam da je likova previše da bi svatko od njih dobio pažnju koju zaslužuje, razradu karaktera koja bi bila potrebna da, u trenutku kad X izdahne na vrelom pijesku pustinje Gobi, osjetim nešto više od – laganog razočaranja što sam izgubio okladu.

Osim kartonskih protagonista, moram primijetiti, kako po svojem, tako i po dojmovima ljudi oko mene, da je druga polovica filma, sastavljena većinom od kadrova povlačenja po pustinji i životarenja na pokojem zalutalom gušteru, toliko spora i razdužena da pomalo ubija interes razvijen u intrigantnom prvom poluvremenu.

Također, mala Ronan mi je bila malčice iritantna, kakvu je se sjećam još iz Jacksonovih Ljupkih kostiju, ali pretpostavljam da bi bilo nerealno da su u sibirskoj prašumi naišli na kakvu savršenu, simpatičnu djevojku, umjesto na ovog anemičnog znatiželjnog klošara. Usput, zanimljiv mi je bio način na koji su naši zarobljenici reagirali na pojavu djevojke – iako na početku filma vidimo kako logorašima seks toliko fali da se diraju gledajući na brzinu načrčkane crteže koje Tomasz daje ostalima u zamjenu za hranu i odjeću, nikome, čak ni Valki – dnu sovjetskog društva, ne pada na pamet ništa nečasno, već im je prva i jedina pomisao: morat ćemo dijeliti kruh s njom. Oprostite mi na nepotrebnoj digresiji, ali ne mogu se oteti dojmu da bi se, kad bi se radnja odigravala u kakvom ‘našem’ (jugoslavenskom) logoru, balkanski džentlmeni pobrinuli da ta jadna djevojka na kraju putovanja ima bar dvoje-troje djece.

Po izlasku iz dvorane, osjećao sam da sam upravo pogledao stvarno dobar film, ali, što više vremena prolazi, moji su dojmovi sve razvodnjeniji i ne bih se upuštao u dobrovoljno ponovno gledanje, barem ne tako uskoro, dok su ‘ožiljci’ još svježi. Ali, daleko od toga da je sve tako crno – prizori prirodnih ljepota stvarno prekrasnog azijskog krajolika pravi su melem za oči izmučene nožnim bolestima logoraša, a već spomenuti Colin Farrell, kao impulzivni kriminalac Valka, donosi filmu i komičnu dimenziju. U trenucima očaja i beznadnosti, kad je u pitanju goli život i čovjek ne može puno toga napraviti osim sjesti i smijati se, teret zabavljanja tmurne ekipe pada na Jugoslavena, koji je, indikativno, prikazan kao zadnja lijenčina i zabušant. Zbog toga mi pada na pamet iz kojeg bi dijela bivše države mogao biti, ali radije ne bih rekao kojeg, da ne uvrijedim neke od naših čitatelja iz Dalmacije.

Moglo je biti i impresivnije da je više truda uloženo u razradu likova, a manje vremena posvećeno tumaranju bande pustinjom, ali, sve u svemu, potpuno bi pogrešno bilo Weirov novi projekt okarakterizirati promašajem. Ipak, zbog razvučenosti i inzistiranju na prikazivanju napora koje je ovo putovanje zahtijevalo, gledatelju negdje nakon odjavne špice ostaje osjećaj da je i on sam, kao i likovi za čije se sudbine zadnja dva i pol sata pokušavao zainteresirati, prošao kroz neku vlastitu metaforičku pustinju i iz nje izašao na izmaku snaga.

6 komentara za “Bijeg iz gulaga

  • maxima says:

    Zaintrigirana sam! Ovo je my cup of tea :D, kako god

  • Huco says:

    Krene dobro ali kasnije se film razvuče i postane dosadan za popi… Bio bi čisto solidan film da traje 1.30h. Jako dobra uloga Colina Farrella još da glumi cijeli film bilo bi super :)

  • maxima says:

    Ne smeta razvučenost ako ima išta smisla. Kad sam uspjela Turistu odgledati, onda mogu valjda sve. A ovo mi miriše na nešto što ja inače volim – tematikom i svime što mi je Sven uspio predočiti, trajanje – što dulje, to bolje. Ne volim filmove ispod 100 minuta, taman se ufuram, a ono – kraj 😀

    A što se tiče toga da Farrell dobru ulogu ima (a vjerojatno i dobro glumi), samo mi još draže čekati film, jer mi se čini kako i on s vremenom daje sve više od sebe – unosi se jače u uloge, jednostavno je – postao mnogo bolji.

  • Mihalj says:

    Pa onako, Arhipelag gulag i Priče s Kolime ( ona scena sa džemperom original preuzeta) tako da ne kužim zašto dvojbe je li izmišljena priča ili ne kad je očito da je preuzeta iz ove dvije knjige.

  • Maxima says:

    Kad pročita čovjek recenziju i nakon toga gleda film, postoji jedna dobra stvar – može isključiti neke sklopke koje će ga navoditi na “što to nedostaje” ili “što je krivo” ili uopćeno, što bi se još moglo.

    Weir mi je inače redatelj kojeg cijenim, film mi je odlično sjeo iako pretpostavljam da nije baš za široku publiku upravo zbog preko 2 sata.

    Recenzija mi je vrijedila mnogo jer nisam željela obraćati pažnju na… to što sam pobrojala. I definitivno bih preporučila gledanje (pod uvjetom da niste u vremenskoj strci, da imate cijelo poslijepodne, da ne morate ništa poslije raditi).

    Lijep je… na momente čovjek ima dojam da ga je režirao Boyle, kako ima prekrasnih scena, iako Weir ima svoje visoko mjesto u mene
    😉

  • Ozren says:

    Potpuno besmislen film. Jako velika šteta… :(

Leave a Reply

Your email address will not be published.