Batler (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

The Washington Post objavio je 2008. godine članak o batleru Afroamerikancu u Bijeloj kući koji je ondje radio od 1952. do 1986. godine i ‘preživio’ niz najpoznatijih američkih predsjednika. Ubrzo je Warner studio zgrabio prava na specifičnu životnu situaciju jednog čovjeka, drugi studio bacio se na posao pa morao preko sudskog spora dodati Lee Daniel’s u naslov da bi izbjegao keširanje konkurentu, da bi četiri godine kasnije na zaslone u tami došao jedan od bezveznijih povijesno-političkih filmova, baš upravo dovoljno bezvezan da okuplja dvolične slinavce poput Winfrey i Obame i sije lažan sentiment.

Protagonist Cecil Gaines (Forest Whitaker) temeljen je na izvornom batleru prema stasu i radnom mjestu, dok je preostali dio priče izmišljen za potrebe filmske drame. U tom smislu The Butler ne valja gledati kao biografski film Eugenea Allena, već ga uzeti kao fikcionalni naslov s narativnim elementima povijesno-političkog. Kao osmogodišnjak, Gaines je na plantaži pamuka doživio hladnokrvno ubojstvo oca i silovanje majke, nakon čega upraviteljica plantaže iskazuje milost i premješta ga u kućni rad, tvoreći od njega batlera. U dobi od petnaest godina Gaines napušta plantažu i odlazi u grad, gdje se neplanirano zaposli u hotelu. Tokom Eisenhowerova mandata Gaines, sada već oženjen Gloriom (Oprah Winfrey) i s dvoje djece, dobiva mogućnost zaposliti se kao batler u Bijeloj kući, što mu zahvaljujući vještini lako polazi za rukom. U funkciji batlera najvažnijih predsjednika u SAD-u i šire, Gaines se priuči specifičnoj vrsti ličnosti i života, ali njegova djeca krenu sasvim drugim putem, dovodeći obitelj u unutarnji sukob.

a2

Općenito, autori nisu imali lošu ideju. Propagandno usmjerenje prema veličanju uspjeha Obame kao predsjednika, odnosno prema toj simbolički zapečaćenoj pobjedi nad rasizmom i dvostoljetnom opresijom Afroamerikanaca u Sjedinjenim Državama možda nije argument u korist ove tvrdnje, ali mimo toga film se solidno bavi a) temom političkog aktivizma i b) identitetom pojedinca. Gains je dobro i zanimljivo oblikovan lik tragičnog djetinjstva koji se kao dio potlačene i zvjerski tretirane klase uspješno snalazi u životu isključivo spletom vrlina u sudbonosnim prilikama. Ironija leži u uspijevanju kao batler Bijele kuće, čovjek koji svojim tlačiteljima servira piće i kekse, a što njega zauzvrat oblikuje u discipliniranog činjeničnog funkcionera sistema, nošenog kroz život jedino nadanjem da će trpnjom iznjedriti pobjedu. Istovremeno, njegov stariji sin Louis (David Oyelowo) postane dio političkog aktivizma za prava Afroamerikanaca i izloži se anarhizmu, dok njegov mlađi sin Charlie (Elijah Kelley) volontira za Vijetnam, kao treći tip društveno-političkog strateškog esencijalizma. Paralelno, kroz majku Gloriju autori projiciraju neke od češćih obiteljskih problema uzrokovanih političkim angažmanima, čime u suštini dobivamo obiteljsku dramu s dobro napetim krakovima dramskog konflikta kojima u konačnom rezultatu autori žele poručiti da se za svoja prava valja boriti, a borce pokušati razumjeti.

U filmu postoji nekoliko dobro dramski prikazanih građanskih političkih sukoba (npr. događaji koje su uzrokovali Freedom Ridersi), kao i izvodi nekih emotivnih trenutaka između likova kada su u kadru prisutni uvijek dobri Whitaker i uvjerljiva Winfrey. U iznenadnim kratkim scenama građanskog sukoba kretnje kamere, mizanscena i intenzitet emocija glumaca (statista i sporednih glumaca naročito) dovode do cvata ozbiljnost situacija u kojima se likovi nalaze. Njih je svakako premalo. Isto vrijedi za te rijetke trenutke izgradnje odnosa u obitelji, gdje na vidjelo izlaze razdvajanja svjetonazora i individualni problemi. Sve drugo – od kadrova i montaže preostalih scena pa do nevještih dijaloga i glazbe – nalazi se u kategoriji ispodprosječnog djela provedenog uz minimalan snimateljski standard i prema skeletu ispraznog scenarija koji juri od tema, likova i događaja do tema, likova i događaja kao općinski pop od sprovoda u jednom do sprovoda u drugom selu, baš površno ubacujući trenutke koje zapravo scenom žele ustanoviti. Iz filma izostaje svaki senzibilitet situacija i likova, a glumci iza predsjednika upravo su bezvezno nabacani, kao i njihova kratkominutna predstavljanja, prema kojima bismo tobože trebali shvatiti njihove ličnosti i uloge u usponu afroameričkih prava. Bez zablude – isto vrijedi za samog glavnog lika, potpuno ispraznog i gotovo sasvim pogurnutog u pozadinu štancanja događaja, te za mnoge sporedne likove koji tokom filma posve nestanu iz scenarističke logike.

a3

Zapravo, The Butler je kao stroj za baliranje: događaji se neprofinjeno ubacuju jedan za drugim tokom perioda od 50 godina i u sekundi melju u balu sijena koja, doduše, ima svoju formu i doista priliči nečemu kompaktnom, ali na bliži pogled uočavamo utilitarno zbijenu tvar s brendiranom etiketom domaćeg proizvoda nalijepljenom na autentično Monsanto smeće. S obzirom na plafon cameo imena u ulozi hype mašinerije (Redom: Whitaker, Winfrey, Cusack, Fonda, Gooding Jr, TerrenceHoward, Kravitz, Rickman, Schreiber, Robin Williams, Mariah Carey, … ), nije se od filma previše niti trebalo očekivati, samo što nikada ne provjeravam film koji idem gledati, pa trpim bol iz prvog reda. U suštini, radi se o afroameričkom televizijskom filmu koji je imao sreću biti poguran od utjecajnih ljudi, pa se našao u kinima i zaradio si sto milijuna dolara, iako će prekosutra biti zaboravljen. Da je kritički osviješten prema imenima koja propagira – Obama recimo, i kritizira – Regan recimo, najmlađima bi bio pogodan uvod u svijet političkog iz perspektive potlačenih. Međutim, i ti maleni povijesni detalji čudna su fabrikacija istine i konteksta i političara i situacija i samog stvarnog Allena, koje tek naknadno treba iščitavati zbog brzine šaltanja faca i komentara u filmu, da bismo ustanovili kako ipak treba film gledati ne samo kao fikciju, nego kao bitno referentnog na stvarnost jer sve farba crno-bijelo.

THE BUTLER

Ukratko: ozbiljna tema i milijuni dolara jeftino potrošeni za nešto što je mogao biti miljenik decenija i brutalna životno-povijesna priča. S obzirom na recentne gusto raspoređene izlaske filmova o problematici Afroamerikanaca u SAD-u, Django Unchained (2012.) se još uvijek čini kao film koji najbolje pogađa splet svih izloženih problema. U tom smislu, o težini pravde i banalnosti zla kao prilog ovoj temi, predložio bih ponovno gledanje Djanga, 12 Years, čitanje Zinnove Narodne povijesti SAD-a, pa i ovogodišnji 42, sve prije nego li gledanje The Butler, koji završava s patetičnim Obaminim Yes we can sloganom. Yes we can – i mi crnci možemo narediti bombardiranje država punih prirodnih bogatstava i provocirati Treći svjetski rat.

Od robova do robovlasnika, yes we can!

12 komentara za “Batler (2013.)

  • Deckard says:

    Django ima veze s afroameričkim problemima unutar Amerike koliko i Rambo 2 s Vijetnasmkim ratom. Pravi filmovi koji su uspjeli uhvatiti atmosferu nasilja su Mississippi Burning, Rosewood, Ghosts Of Mississippi, pa čak i In The Heat of The Night. Staviti Djanga uz njihov bok je loša šala.

  • Marcus says:

    mislim da je u recenziji promašena poanta. fama o obami u ovom filmu je delom opravdana, izvorni članak je nastao oko obame, manje ili više. i mislili mi o obami šta god, crni predsednik nije mogao postojati ni u snovima afroamerikanaca, čak ni najbogatijih i najintegriranijih. obama je tu nebitan, on je slika i prilika ogromnog napretka, od roba do izabranog predsednika. i tu je klučno to da belci obamu vide kao crnca, iako je pitanje koliko on sam sebe vidi kao crnca i koliko ima crnačkog iskustva.
    problem sa filmom je što se lako hvata tema i još lakše ih pušta niz vodu. u fokusu bi morale stajati afroameričke podele (klasne, političke, pa i verske), i film se toga dotiče u jednom trenutku sukoba oca koji je “uncle tom” i sina koji je radikal, ali to ubrzo napušta.

  • Denis Sap says:

    Hvala na recenziji, lijepo je vidjeti da netko gleda filmove kriticki i sa sirim uvidom u sliku. Rekavsi to, zbog ove recenzije necu pogledati ovaj film, a da ju nisam procitao, mozda bih ga pogledao i mozda bih iz njega profitirao. Meni je temeljni problem ovdje subjektivnost i usmjerenost recenzije. Jasno je vidljivo da je tvoja osobna netrpeljivost prema mitu Obame utjecala na negativnu percepciju samog filma, na stranu strucni kriteriji. Da bi se gledalo film nije potrebno citati Zinna i nije potrebno imati stav o SAD-u kao globalnom policajcu. Ostavi osobne politicke stavove sa strane kada pokusavas biti filmski kriticar. Ma koliko mislio da su ispravni i da te intelektualno definiraju (tvoj stav svi iole informirani citatelji dijele). Bitna tema bi bila zasto se sada pojavljuju toliki afroamericki uratci i zasto ovaj film ima glumacku postavu koju ima. A Djanga nikome ne preporucavati.

  • DS says:

    @ Marcus: slažem se.

    @ Denis Sap:

    1) Nemam specifičnu netrpeljivost prema Obami i recenzija ne reflektira moje stavove. Stvar je u tome što film ima specifično favoriziranje Obame, na što sam onda bio primoran reagirati. Mislim da bi svatko morao jer film ima politikantsku tendenciju. Kritičar ne može ignorirati taj element jer je to dio filma. Kritičar bi eventualno morao preskočiti analizu filma o kojem možda ne zna dovoljno, u krajnjem slučaju promašiti će kritiku ako misli da zna što govori, a ne zna. Ali usuđujem se reći da sam pristojno potkovan, kao europski promatrač, u razumijevanju američke politike, nutarnjih odnosa i sklonosti njihova naroda i ljudi. Ako ovaj film želi uzdići Obamu (a nije da uzdiže specifično crnog predsjednika, koliko specifično Obamu), tada to treba spustiti na zemlju; a ako želi poučiti ljude bjelačkom zlu, tada to čini polovično (kako si naveo), uz grozno površno crno-bijelo farbanje ljudi i predsjednika i gdjekoju fabrikaciju povijesnih situacija, na što mislim da je predložiti Zinnovu knjigu ili drugi film sasvim na mjestu. 😀

    2) Zašto misliš da Djanga ne valja preporučati? Imam štošta negativnog za reći o filmu, ali neki momenti koji se unutra nalaze sami za sebe nadilaze sve ostale filmove ove tematike koji su dospjeli u ove 2 godine do nas (bičevanje bjelca, klu klux klanovci, dicaprio i lubanja, ubojstvo konja na početku, posjet prvom bogatašu, itd).

  • Deckard says:

    Klu Klux Klan je u Djangu komična banda na tragu Alana Forda. To je trivijaliziranje opasnih seljačina koje su počinile na stotinjak umorstava i prošle nekažnjeno. Ako govoriš o tome da nadilaze sve ostale filmove po elementima komedije, onda se slažem. Ako govoriš o nekakvom povijesnom kontekstu…onda se debelo ne slažem.

  • Deckard says:

    Da se odmah nadovežem… Butler jest loš film, površan, sličan običnim naslovima iz novina jer ne ulazi u dublju problematiku, ali gdje u njemu točno postoji favoriziranje Obame, ili točnije neki element koji bi govorio u prilog tome? Film narativno završava simboličnim odlaskom glavnog lika na sastanak u Obamin ured, istina, ali ta simbolika nije ništa drugo do činjenica kako Obama jest prvi crni predsjednik, što je uspjeh sam po sebi, ako ćemo gledati povijesni kontekst.

  • Anonymous says:

    Vidim da se spominje Obamu kao ostvarenje sna američkih crnaca da imaju crnog Predsjednika, u neku ruku je to točno ali ne do kraja, moja teza je da dugo u americi neće biti predsjednika koji je potomak robova, ljudi zaboravljaju da je Obamin otac afrikanac i da Obamina “crnost” ne dolazi od njegovih predaka robova. Još će se čekat da “pravi” američki crnac postane predsjednik.

  • DS says:

    @ Deckard za Klu: nekako ti je promaknulo zlostavljanje na imanju i divljački pohod za crncem utemeljeno u potpunoj rednečkoj imbeciliji? Ako te scene doživljavaš kao humoristične, tada bih tek sugerirao da o njima promisliš ponovno.

    @ Deckard za Obamu: Postoji nekoliko razloga zašto mislim da puca na specifično na Obamu i niti jedan nije definitivni, ali uzimam taj rizik – dao nam je plodonosnu raspravu.

    1) Film završava s Yes we can Obaminim govorom i sloganom. Može se reći da se time htio obilježiti uspjeh. Bukvalnost toga navodi me misliti da podilazi aktualnom precedniku. Slab argument, vrlo lako je samo stvar komplementarnosti s ostatkom patetike tog filma.

    2) Film je navodno fokusiran na civili rights movement, što većinski i jest, da bi u svom podtekstu bio nesuptilan i eksplicitno iznjedrio s Obamom. Ili autorski loš dizajnerski odabir ili nemojte zaboraviti Obamu.

    3) Washington Post, novine gdje je objavljen izvoran članak, orijentiran je ljevičarski i bio je napisan u sklopu izbora Obame. Scenarij je fabricirao sve što se fabricirati dalo, osim batlera i Obame. Warner bros koji su izvorno kupili prava financiraju ljevičarske političke projekte (tj. demokratske). Laura Ziskin, koja je za svoj studio osigurala film, također je demokrat i tražila je za film poznatu ekipu koja podržava Obamu da podrže film. Stoga, cijeli se sistem nekritički vrti oko Obame, koji je onda konačno dao filmu svoj blagoslov i time blagoslovio sebe.

    @ Anonymus: Good point.

  • Danko says:

    DS, ipak svodi se da preporuačaš da se film ne pogleda jer se ga napravili ljevičari. Film je ili dobar ili nije, radili ga ljevičari ili desničari.

  • DS says:

    Netočno. Ne preporučam ga jer je loše snimljen, a posjeduje tendenciju političkog utjecaja koja nije opravdana.

    Uostalom, ja sam ljevičarski orijentiran, što god to značilo.

  • DS says:

    I ne razumijem tu suludu poziciju da se komunikacija filma pokušava ugušiti njegovim formalnim parametrima. To nije film. To može biti neki eksperimentalni ili vježbenički film. Film je prvenstveno tehnika i komunikacija. Pa i da je film formalno napravljen savršeno, ako bilo što propagira, upućuje-na, želi pokazati-zakazati, zakriti-otkriti, fabricirati, slagati ili izreći neistinu ili pak hrabro otkriti, to MORA biti razmatrano jer je njegov fundamentalni dio. Ako ne želi biti razmatrano, to je već subjektivni stav onog tko ga gleda.

  • Gandalf says:

    Budući da su komentari na recenziju duži od same recenzije, pokušat ću ostati sažet.
    Film je dobar. Prosječan. Savršen za ležerni film nakon napornog dana. Jednostavno ga je pratiti budući da je konvencionalno odrađen, što mu je i glavna mana. Osobno mislim da je to prihvatljivo, budući da mu je ciljana publika afroamerička populacija u SADu koja je, nažalost, većinom niže obrazovani sloj.

    @Deckard
    Po mom mišljenju, Django je jedan od najboljih filmova koji se bavi pitanjem crnaca i njihovih prava u Americi. Naravno, treba ga gledati sa razumijevanjem sofisticiranog autorskog stila koji je specifičan za Tarantina, obračajući pažnju na fine metafore, skrivena značenja, uporabu nasilja i crnog humora, povijesne poveznice, odnosno namjerne nepravilnosti… (npr. zub na vrhu kočije koji asocira na zubić vilu ili malo kompliciranije -> plavo odijelo djanga -> Thomas Gainsborough “The blue boy” -> F.W.Murnau “Der Knabe in Blau” -> Murnau i kretanje kamere, na engleskom -> Unchained Camera Technique + sjeti se pokreta kamere u toj sceni)
    Uglavnom, Django ima snažan povijesni kontekst, sve godine i događaji su vrlo pažljivo odabrani. Istraži malo po internetu ako mi ne vjeruješ. Jedini razlog zbog kojeg je smiješno Butlera stavljati u isti rang s Djangom je taj što je Django daleko bolji film.

    @DS
    Mislim da se po pitanju Obame slažemo samo u tome da je neminovno morao biti spomenut u filmu. Koliko god mi pred time zatvarali oči i negirali, za Ameriku je veliki korak da u manje od 100 godina, za vrijeme jednog životnog vijeka, dođe od zemlje u kojoj su crnci robovi i nezamislivo je da crnac drži bilo kakvu upravnu funkciju, do odabira prvog crnog predsjednika. Rasizam je još uvijek puno jači u Americi nego što smo mi svijesni. Čak i na filmu. Koliko crnačkih redatelja postoji koji su dobili oskara? Šta je sa glumcima, kakve uloge stalno dobivaju? Pa zašto Oprah ne glumi u više filmova? Koliko od najmoćnijih ljudi u Americi su afroamerikanci? Obama i tko još?
    Bez obzira na Obamine političke odluke, način na koji vodi zemlju, lijevo ili desno, činjenica da je netko usprkos tome što je crn uspio doći do tako visoke pozicije za afroameričku populaciji u Americi jako puno znači. Daje im nadu da i oni to mogu. Upravo zato “Yes, we can!” na kraju filma smatram sve nego patetičnim.

Leave a Reply

Your email address will not be published.