Ave, Cezare!

[J. & E. Coen, Hail, Caesar!, SAD, 106 min., 2016.]

4

REŽIJA

Joel i Ethan Coen

SCENARIJ

Joel i Ethan Coen

GLUME

Josh Brolin, George Clooney, Aiden Ehrenreich, Ralph Fiennes, Jonah Hill, Scarlett Johansson, Frances McDormand, Tilda Swinton, Channing Tatum

SAŽETAK

Braća Coen su nas navikla da njihov opus zna itekako varirati u kvaliteti.

6,8

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

5,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Dragan Antulov

Holivudski filmaši danas raspolažu s tehničkim mogućnostima o kojima se nekada moglo samo sanjati, ali, s druge strane, stječe se dojam da im nedostaju neke vještine koje njihovim prethodnicima prije nekoliko desetljeća nisu predstavljale problem. Pogotovo je to slučaj kod parodija, koje su danas gotovo pretplaćene da se nađu na listama favorita za Zlatne maline, i prema kojima opus tima Zucker-Abrahams izgleda kao klasika, a da o klasicima Mela Brooksa iz 1970-ih ne govorimo. Stvar postaje ozbiljnija kada se u obzir uzme da na parodijama zube znaju lomiti čak i oni filmaši od kojih se to na temelju njihove reputacije, barem na prvi pogled, ne bi moglo očekivati. Jedan od primjera bi mogao biti Ave, Cezare!, najnovija komedija braće Coen.

5

Ave, Cezare! Mogao bi se shvatiti kao svojevrsni nastavak Bartona Finka, s obzirom da se radnja odvija u Capitol Pictures, fiktivnom holivudskom studiju za koga je 1941. godine radio naslovni lik. Novi film odigrava se deset godina kasnije i prati dan u životu Eddieja Mannixa (Brolin), direktora studija koji se trudi biti savjesni obiteljski čovjek i pobožni katolik, a sve to nekako pomiriti sa svojim profesionalnim obvezama. To, međutim, nije nimalo jednostavno, s obzirom da se u 24 sata mora suočiti s nizom problema – od raskalašenih starleta kojima mora nekako sačuvati obiteljski imidž i zvijezde mjuzikala DeAnne Moran (Johansson) koja je zatrudnjela bez da se prethodno udala do mladog kauboja Hobbieja Doylea (Ehrenreich) koji je nekako angažiran za sofisticiranu salonsku komediju iako nema pojma o glumi. Najveći problem, međutim, nastane kada je Brad Whitlock (Clooney), zvijezda ambicioznog biblijskog spektakla, postao žrtvom otmice tajne organizacije zvane “Budućnost”, iza koje, pak, stoji kružok komunističkih scenarista koji na taj način žele pokrenuti klasnu borbu u Hollywoodu. Mannix nekako sve to mora dovesti u red i omogućiti da studio normalno funkcionira, dok mu istovremeno zrakoplovna korporacija Lockheed nudi manje glamurozan, ali i manje zahtjevan i bolje plaćen novi posao.

Braća Coen su tokom posljednjih desetljeća izgradila takvu reputaciju da su jednostavno pretplaćeni na dobre kritike. Takav je slučaj bio i s Ave, Cezare!, koji su mnogi navodili kao svojevrsno “ljubavno pismo” klasičnom Hollywoodu. Usporedbe s Finkom, pak, ukazuju da ta dva filma ne dijeli samo četvrt stoljeća, nego i bitno različit pristup američkoj filmskoj industriji, koja je u potonjem filmu prikazana kao veličanstvena i glamurozna institucija na svom kreativnom vrhuncu. Filmofilima, i to pogotovo oni okorjelima koji vole žaliti za “dobrim starim” vremenima, braća Coen pružaju priliku da kroz fiktivne likove i filmove u filmovima pronalaze reference na holivudske velikane i klasike. Tako je za Capital Pictures prilično jasno da predstavlja alternativnu verziju Metro-Goldwyn-Mayera, koji je od svih klasičnih studija najbolje utjelovio esenciju glamura, spektakla i kvalitete tadašnjeg Hollywooda. Da ne bi bilo previše nedoumica po tom pitanju, braća Coen su tako protagonistu ime dali po Eddieju Mannixu, stvarnom direktoru MGM-a (koga je u biografskom filmu Hollywoodland tumačio pokojni Bob Hoskins). Biblijski spektakl koji se snima je velikim dijelom temeljen na MGM-ovom Quo vadis iz 1951. godine (i manjim dijelom na Ben Huru koji će nekoliko godina kasnije istom studiju donijeti žetvu Oscara); lik koji tumači Johansson je, pak, temeljen na Esther Williams, plivačici i zvijezdi spektakala kao što je Bal na vodi, dok Channing Tatum tumači lik plesača očigledno temeljen na MGM-ovoj zvijezdi Geneu Kellyju.

6

Publika koja je nešto manje upoznata s poviješću američke filmske industrije ili više od pola stoljeća starim klasicima će, međutim, imati velikih problema da shvati o čemu se, zapravo, u filmu u radi. U tome neku veliku pomoć neće pružiti ni naracija koju pruža Michael Gambon i koja svojim pretencioznim tonom prije izaziva konfuziju nego što objašnjava što je pjesnik htio reći. Najveći problem je, međutim, u scenariju braće Coen, koji ponovno pokazuju kako im humor ili ide savršeno ili im ne ide nikako. U slučaju Ave, Cezare! je, pak, u pitanju ovo drugo. U filmu ima nekoliko vrlo dobrih scena – pri čemu se ističe sjajno zamišljena i izrežirana plesna točka s Tatumom – ali svaki put kada humor ima verbalnu varijantu, scene traju malo predugo; dotada su oni koji su mogli shvatiti štos njega već shvatili, a oni koji nisu to neće biti u stanju. Kao primjer bi mogao poslužiti Mannixov sastanak s vjerskim vođama koje trebaju blagosloviti sadržaj biblijskog spektakla, a koji se pretvara u iscrpljujuću teološku raspravu. Na papiru je, pak, vjerojatno dobro izgledala scena u kojoj scenaristi-otmičari preobraćuju Whitlocka u komunista i pri tome kao glavni adut koriste marksističkog filozofa Herberta Marcusea (čiji lik tumači John Bluthal), a koja se na ekranu pretvorila u grupu starkelja koja ponavlja zbunjujuće fraze. Možda je najgora ideja bila ta da se znameniti suparnički dvojac holivudskih trač-kolumnistica – Loulla Parsons i Hedda Hopper – pretvore u suparnički dvojac identičnih sestara-blizanki koje tumači potpuno neiskorištena Tilda Swinton. Kada se svemu tome doda i nedostatak čvrste narativne cjeline, dojam ne spašava inače vrlo dobra glumačka postava (pri čemu je mladi Aiden Ehrenreich najbolji u ulozi glumački netalentiranog, ali prostodušnog i dobronamjernog mladića). Ave, Cezare! još gore izgleda kada se usporedi s nedavnim i tematski srodnim filmom Trumbo koji možda nije imao zvjezdanu postavu, veliki novac i glamur, ali je klasični Hollywood obradio na mnogo ozbiljniji, discipliniraniji i kvalitetniji način. Braća Coen su nas, s druge strane, navikla da njihov opus zna itekako varirati u kvaliteti, pa možda i nije neko veliko iznenađenje to što ova parodija, kao i mnoge druge danas, zaslužuje palac dolje.

2 komentara za “Ave, Cezare!

  • Jelena Djurdjic says:

    vrlo je simpatično koliki je promašaj ovaj film.

  • Srko says:

    film je odlican. zabavan. neobican. humoristican. svakako ga treba odgledati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.