Autómata (G. Ibáñez, 2014.)

Piše: Luko Žaja

Ako imate ikakve SF afinitete, teško je ne veseliti se filmu koji bi trebao biti spoj Asimova i Blade Runnera. Na papiru su tu i Antonio Banderas i Melanie Griffith i Javier Bardem (samo glasom), mada ne znam čemu Bardem za ionako robotski glas. Sve to zvuči dosta dobro, gleda se, ali nažalost i brzo zaboravlja.

U budućnosti zemlja je opustošena ekološka radioaktivna katastrofa na kojoj se čovječanstvo održalo u manjim grupama okupljenima oko zaštićenih gradova. Originalan zaplet… No, milijuni robota su tu da pomognu i pritom slijede svoje dvije zapovijedi: 1.ne naudi bližnjemu svome, 2.ne mijenjaj sam sebe ili druge robote. Jacq Vacuan (ćelavi Banderas) korporacijski je agent osiguranja koji istražuje prijave o robotskim kvarovima, čeka dijete i naravno sanjari o odlasku na ocean gdje je kaže narod ljepše. Kada se počnu pojavljivati dokazi da roboti krše drugi zakon i rade modifikacije na sebi, a što naravno korporaciji ne odgovara, stvar se zapetljava sa Jacqom u sredini…

1

Ono što je dobro su roboti. Išlo se na lutkarenje a ne CGI, barem u osnovi, jer CGI naravno postoji. Kao i uvijek to izgleda puno bolje sa stvarnim udubinama, ogrebotinama i bez kirurške čistoće, jednostavno realnije. Ne znam čemu mijenjanje klasičnih zakona robotike (vjerojatno će i to nekome zasmetati) kad ionako svi znamo o čemu se radi, ali nek’ im bude. Kao i uvijek nebo je plavo, voda je mokra, roboti su kul. Odnosno, to i nije neki ogroman uspjeh sam po sebi.

Dobra je i atmosfera. Bolje rečeno dvije atmosfere, prva je očito inspirirana Blade Runnerom (pogotovovan zidova grada), druga je Mad Max pustinjska. Tu već dolazimo do problema. Većina stvari u filmu je individualno gledano solidno riješena, ali je toliko toga natrpano da se lako izgubi osnovna nit. Na trenutke film želi filozofirati oko robota i njihove svijesti, na trenutke nasmijati s robotskom prostitucijom. Dijelovi robota su vrijedni, a svako malo robot dobije metak u glavu bez da je prijetnja ikome – valjda da se udovolji akciji jer ga se moglo i jednostavno ugasiti. Uvod gura prema razmišljanju i filozofiranju, a rasplet je potomak obitelji klišeja. Trudna žena želi biti bitan lik, da bi joj glavna funkcija nakraju ispala ona taoca. Pa ni sam Banderas ne zna želi li udovoljiti sebi sa zurenjem u valove ili napraviti ono što je najbolje za obitelj. Što su roboti na kraju htjeli i dan danas mi je mutno…

2

Sve čega se sjetio Gabe Ibanez (ovo mu je drugi film), to je i snimio. Solidno je on to snimio, ali bi mu bilo puno pametnije da je odabrao jednu atmosferu i jednu nit oko koje će se vrtjeti film i to bi ispalo čini mi se jako solidno ostvarenje, ako ne i bolji robotsko/apokaliptični film u zadnjih nekoliko godina. Ovako balansira na prosjeku, čovjek ne zna ni što bi mislio na kraju, a najviše što smo naučili iz filma je da je Melanie Griffith napravila strašilo od sebe. Barem mislim, jer je nisam prepoznao. Vjerojatno nije ni Antonio kada je pogledao film pa se zato i razveo nakon njega.

Leave a Reply

Your email address will not be published.