Atomski zdesna (2014.)

Piše: Jelena Djurdjic

Neki sigurno znaju na što se fraza “atomski zdesna” odnosi.  S obzirom da ne spadam u te (nadat ću se da nisam sama) prepričat ću što sam čula – u pitanju je jedna od pamtljivijih naredbi iz vremena  JNA, koja se izdaje u slučaju atomskog napada s, je li, desne strane, gdje vi onda jasno skačete lijevo (pokrijete lice, pravite se mrtvi?). Ne ložim vas. Ipak o hladnoratovskom vremenu govorimo. Nuklearnu bombu u Dragojevićevom filmu glumi divlji kapitalizam, a ljudi koji su toliko spremani skočiti od  (smrtne) opasnosti, ovoj idu u susret. S osmijehom.

Postavka scenaristička je bonbon čokoladna u posljednjih iha-ha posnih godina srbijanske kinematografije – ljudi iz raznih dijelova bivše Jugoslavije dobivaju besplatno ljetovanje na lipom hrvatskom Jadranu. Domaćini u rizortu Flamingo, opet svih naroda i narodnosti, pokušavaju  im uvaliti nepovoljne apartmane, po sistemu “tajmšera”. Pristigao je i gazda sa zapada – oni koji se ne pokažu danas, i samo danas, i ne prodaju zacrtano mogu pakirati kofere. Trka s vremenom, kupcima, i ponekim osobnim problemom počinje. Sve je u igri.

3

Uspjeh Parade izvan Srbije bilo bi glupo zanemariti pa se to ni ne radi – glumci dolaze iz svih republika nekadašnje YU, kao i sponzori i promotori. Filmski likovi paradiraju kao hodajući stereotipi etničke grupacije kojoj pripadaju, a računa se s inteligentnijim humorom, i sve to nije fuš jer smo sad dovoljno zreli da se sprdamo na vlastiti račun (zna nas redatelj kao zlu paru). Lakšoj karakterizaciji brojnih junaka to naravno doprinosi, živcima ne baš u svakoj sceni, ali generalno recimo da ne odmaže. Cijeli ovaj postupak možda je najtočnije gledati kao sredstvo da se dođe do cilja, a ne kao ideju bacanja nekog novog svjetla na međunacionalne doživljaje.

U šumi likova, koje ćemo vjerojatno kroz najavljeni mini serijski format upoznati više, izdvojili su se superiorni Branko Đurić i Nataša Janjić (dragi bosanski bračni par, sa sindromom 13. praseta), egzotični Miloš Samolov i Hristina Popović (Nišlije na fejk medenom mesecu) i Goran Navojec i Isidora Simijonović (hrvatski branitelj i njegova mala, s američkom zastavom na dupetu). Srđan Todorović svog Mladena igra ležerno i sigurno, i nedostaje filmu  u svakom kadru gdje ga nema.

2

Reflektor je Dragojević (Mi nismo anđeli, Lepa sela…, Rane) uperio, kako sam kaže, na obične ljude, koji nemaju previše izbora u životu, koji rade svašta ne bi li preživjeli u društvu u koje se transformiraju. Ovi njegovi običnjaci mahnito pokušavaju prodati sreću, drugi je pokušavaju kupiti ili prevariti kako bi je nakratko imali,  a nekad im je svima Tito nudio besplatno. Ima potresnosti u svemu tome, pogotovo jer Srđan ne da katarzu. Estetika nije pretrpjela bitnije promjene, pa se nižu istinski grozne i uspjele, dragojevićevske  scene – šmrče se koka,  povraća, liže sladoled umrljan peskom, prska mlijekom iz sise, sijeva penisom…  Nema povišene metafizičke retorike,  ali likovi prodavača idu do toga da puze za svojim kupcima. Nažalost postoji ali, koje čak nije ni malo.  Sve navedeno neophodno je da film radi, no nedovoljno je i da bi radio. Problem nemogućnosti žanrovske kategorizacije nije teoretski problem.  To se kolebanje kroz film vuče kao pokisli miš, i razvrće svaki šraf koji se dobrim scenama zavrne, jer ih vođa za kamerom ne vodi u istom pravcu, često ih čak dezintegrirajući jedne od drugih, umjesto da ih kalemi. A kad sve treba biti zaokruženo tematski, ne lijepom pjesmom, on uprska finalom, koje nije pripremio – film jest vođen od komedije ka tragediji, no ponuđeno rješenje je iznenađujuće nedrsko i palanački. Nedovoljna problematizacija, nedovoljno raskrinkana naša stvarnost. Scenografija s namjerom klaustrofobična, i nesnimanje mora, koje je tu, na 100m, nisu ni  izbliza dovoljna sredstva scenskog izražaja, te i oni galebovi djeluju kao vježba tek svršenog studenta, a ne dometi našeg najboljeg redatelja. Film funkcionira kao rolerkoster, ali osjećaj nije ni blizu.

1

Nekad mislim da je problem kad o autoru i procesu snimanja znate previše – svaki Srđanov intervju je tema, već par godina član je političke stranke (valjda vrhunski čin subverzije), prve pare za Atomski  dobiva od našeg javnog servisa, Filmski centar Srbije ga religiozno zaobilazi na konkursima (sve ih poimence spominje u odjavnoj špici)… i vi htjeli-ne htjeli učitavate njegovu motivaciju kao autora i dalje od viđenog na platnu (ja ga konkretno na temu  Parade i ovog filma sumnjičim za tezgarenje idejicama i talentom ne bi li sakupio novac za snimanje Bodljikavog praseta, adaptaciju Barnsove knjige o kojoj odavno mašta). On s druge strane jasno svjestan toga nerijetko se sprda prljavo, podriva sebe, nas, likove, brzo izlazi humorom iz komedije u grotesku, ‘još, hoćete još? Evo bando, nema šta ne smijem’, vrište mnoge scene, a i publika u friško otvorenom Cineplexu, uz nove cijene karte, jumbo kokice, ubergiga coca-colu. The joke is on?

Jedan komentar za “Atomski zdesna (2014.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.