Atlas oblaka (Cloud Atlas)

Piše: Koraljka Suton

Atlas oblaka (Cloud Atlas, 2012., 172 min.)

Režija: Lana i Andy Wachowski, Tom Tykwer

Scenarij: Lana i Andy Wachowski, Tom Tykwer

Glume: Tom Hanks, Halle Berry, Jim Broadbent, Ben Whishaw, Jim Sturgess, Doona Bae, James D’Arcy, Hugo Weaving, Hugh Grant, Susan Sarandon

Ocjena: 9/10

 

Lijep je i (na žalost) prerijedak osjećaj dočekati paljenje svjetala u kino dvorani prilikom vrtnje odjavne špice i shvatiti da si tek te sekunde zapravo – izdahnuo. Zrak koji sam uvukla u pluća prilikom prvog kadra Atlasa oblaka držala sam puna tri sata (a kako bi ova idilično-poetična metafora bila svrsishodna, pravit ću se da nakon sat i pol nije nastupila petnaestminutna pauza koju sam djelomice provela ljuteći se na sebe što prije odlaska u kino nisam provjerila…ima li film pauzu), a kada sam napokon došla k sebi i nevoljko prihvatila činjenicu da me se mimo moje volje katapultiralo u ”ovu ovdje” stvarnost, pomislila sam kako bih komotno mogla ostati sjediti još barem isto toliko, osjećajući pritom jedan fini duboki mir koji mome mozgu nije dozvoljavao da grozničavo počne slagati nataložene dojmove nastale uranjanjem u netom viđenu i proživljenu mozaičnu priču. Taj je mir bio znak kako je odgledani film pružio toliku puninu da nisam osjetila poriv rastavljati ga na proste faktore kako bih od toga jezično iskonstruirala kakav mini-osvrt koji bi mi služio kao argumentacija toga „zašto film valja“. Jedino što sam u tom trenutku mogla jest poprilično neinteligentno izustiti: ”I tak’…” te pričekati trenutak u kojem ću se osjećati dovoljno suvislo da disperzivnim komadićima misli i emocija dam kakvu-takvu formu – baš kao što su tvorci Cloud Atlasa šest raštrkanih segmenata uspjeli uobličiti u smislenu cjelinu.

Temeljen na romanu britanskoga pisca Davida Mitchella, Cloud Atlas ambiciozan je projekt u režiji brata i sestre Wachowski (Matrix trilogija) te Toma Tykwera (Trči Lola trči, Parfem, Princeza i ratnik) težak 100 milijuna dolara koji je okupio zavidnu glumačku ekipu predvođenu Tomom Hanksom, Halle Berry, Benom Whishawom, Hugom Weavingom, Jimom Broadbentom i drugim zanimljivim facama.

Zašto ambiciozan?

1850. godine Adam Ewing (Jim Sturgess), američki odvjetnik iz San Francisca, zatekne se na zanimljivom putovanju Pacifikom za vrijeme kojega upozna odbjeglog roba. 1936. godine u Škotskoj biseksualni glazbenik Robert Frobisher (Ben Whishaw) piše pisma svom ljubavniku Rufusu Sixsmithsu (James D’Arcy) koji je u Engleskoj. 1973. godine u San Franciscu novinarka Luisa Rey (Halle Berry) nabasa na tajnu koja bi je mogla koštati života. 2012. godine u Velikoj Britaniji 65-godišnji izdavač Timothy Cavendish (Jim Broadbent) zapadne u nezgodnu, ali komičnu situaciju uzrokovanu novčanim problemima. 2144. godine u Koreji konobarica-klon Sonmi-451 (Doona Bae) odupire se postojećem Jednoumlju koje vlada i upozna se s konceptom slobodne volje. U post-apokaliptičnoj budućnosti, 106 godina nakon ”Pada” (tj. ”nuklearnog holokausta”), plemenski čovjek Zachry (Tom Hanks) bori se za opstanak uslijed napada nasilnog plemena Kona, a istovremeno mora ugostiti Meronym, pripadnicu posljednje skupine tehnološki napredne civilizacije.

Dakle, zašto ambiciozan?

Jer kao što opis daje naslutiti, riječ je o šest kompleksnih, vremenski i prostorno udaljenih, ali ipak međusobno povezanih priča s pregrštom detalja, likova, implikacija i nijansi, pri čemu valja naglasiti kako je narativna struktura Mitchellova romana takva da su priče ispričane kronološki, ali samo do pola – da bi nakon prve polovice zadnje priče uslijedile druge polovice svake od njih, samo obrnutim redoslijedom. Nažalost, takav tip naracije nije bio najpogodniji za filmsku adaptaciju, stoga su redatelji filmu dali na dinamici tako što su isprepleli priče, pritom se domišljato igrajući dijalozima, voice-overima te dojmljivim vizualnim prijelazima iz jedne u drugu, čime se dodatno naglasila i podebljala međusobna povezanost tih segmenata. Time je gledatelju omogućeno da šest uistinu potpuno različitih i tematski često miljama udaljenih priča doživi kao jedinstvenu i zaokruženu cjelinu bez ijedne sekunde praznog hoda iz koje ništa ne iskače kako bi poremetilo taj fino uspostavljeni i pomno izorkestrirani balans.

Naime, glavna misao vodilja filma bila je pokazivanje sveopće povezanosti svega što postoji, svega što je postojalo i svega što će postojati, no to nije ostvareno ubacivanjem hrpetine nadobudnih filozofskih monologa ili propovijedi o ”smislu života” (makar se zna zalomiti pokoja ”captain obvious” coelhovska rečenica previše, koja pleše na granici s pretjerivanjem i patetikom te je ponekad prelazi, u većini je slučajeva ipak vješto zaobilazeći), već pametnom upotrebnom svih filmskih alatki koje su na raspolaganju, kako bi se svaka od tih šest priča učinila i prikazala – jednako bitnom. Kada bismo ih promatrali u izolaciji, vjerujem da bi se veliki broj ljudi složio da, primjerice, često komične zgode ostarjelog izdavača nikako ne mogu imati istu ”težinu” ili pak posljedice ”epskih” proporcija, kao što je slučaj s pričom u post-apokaliptičnoj budućnosti. A ipak – baš taj značaj uspijeva imati. Jer ono što su Tykwer te Lana i Andy Wachowski filmskih jezikom uspješno iskomunicirali upravo je spoznaja kako se u ljudskom postojanju sve uvijek iznova ponavlja, čime su svaku od tih priča učinili istinski ”epskom” – esencija onog univerzalnog (ljudskog) nit je koja se kroz sve proteže, samo svaki put zauzima drugu formu, baš kao što energija ”samo” mijenja način manifestacije, kao što vibracije ”samo” mijenjaju frekvenciju. U suštini je i dalje riječ o konstantnom procesu akcije i reakcije kojem nikad nema kraja. Neovisno o tome na kojem se mjestu i u kojem vremenskom razdoblju nalazili, čeznemo za istim emocionalnim iskustvima, želimo spoznati što za nas znače koncepti ljubavi, bliskosti i slobode, more nas isti strahovi i iste sumnje. Koliko god naizgled evoluirali, kao kolektiv uporno ponavljamo iste obrasce razmišljanja i djelovanja – diskriminacija, nasilje, ugnjetavanje slabijih, pohlepa za moći, konstantna potreba za ”imanjem više” kao i pokušaj apsolutne kontrole društva bilo strahom ili uvjetovanjem uvijek će biti prisutni, samo će se mijenjati objekti našeg podčinjavanja i tehnologija koja nam omogućuje da to postignemo. Sve navedeno i više je nego jasno obrađeno u 172 minute vizualne impresivnosti koja žanrovski uspješno spaja triler, dramu, SF i komediju.

Uza sve to valja pripomenuti kako se skoro svi glumci pojavljuju u svih šest priča, skačući pritom ne samo iz uloge u ulogu te iz jednog vremenskog perioda u drugi, već i iz rase u rasu, iz spola u spol te iz jedne starosne dobi u drugu. Tako Huga Weavinga i Bena Whishawa možemo vidjeti u ulogama žena, Halle Berry u ulozi muškarca (i to Azijata), Korejanku Doonu Bae kao Europljanku, bijelca Jima Sturgessa kao Azijata (i ništa manje zabavno – Hugha Granta kao divljeg ratnika). Stekla sam dojam da je takva raspodjela uloga zbunila neke gledatelje i zaokupljala ih tokom filma u toj mjeri da nisu pratili samu radnju (naime, mnogi su se Ameri žalili da je ”film jako neshvatljiv” – stvarno ljudi, samo treba pozorno gledati, nije to David Lynch), jer su smatrali jako bitnim skužiti ”tko je tu sad čija reinkarnacija” (dok glavna premisa počiva na postojanju jedne duše koja se reinkarnira – i to je u filmu jasno naznačeno specifičnim fizičkim detaljem svojstvenom glavnim protagonistima). Makar, priznajem, zabavna preokupacija (koja komotno može dočekati period nakon gledanja, a bome i daljnja gledanja), takvi detalji ipak su, u globalu, manje bitni – gore opisano šaroliko i raznoliko skakanje iz lika u lik, kojim se zapravo ukidaju sve rasne i rodne granice, meni je osobno samo još jedan od izvrsnih i krajnje inovativnih načina prikazivanja naše suštinske neodvojivosti i ukidanja svih ograničavajućih ”vanjskih obilježja” koja i jesu najčešći izvor ranije spomenutog nasilja, diskriminacije i ugnjetavanja.

Upravo je ta neka ”općeljudska univerzalnost” ono što je predivno i nadahnuto kod Cloud Atlasa, a dodatno je pojačana činjenicom da same priče nisu povezane na neke grandiozne načine. Ono što ih spaja zapravo je jeka – motivi iz jedne priče odjekuju u drugoj i služe kao katalizator za daljnje događaje, poticaj likovima ili pak preduvjet za postavku same priče. Riječ je o odjecima koji utječu na načine na koje likovi iz drugih priča razmišljaju, percipiraju svoju stvarnost i, u konačnici, sami sebe unutar svoje stvarnosti – jer kako tagline filma sugerira: Everything is connected. Ta je filozofija tako fino a nepretenciozno utkana u film, pridonoseći emocionalnom naboju i dirljivosti te pozivajući gledatelja da čezne za povezivanjem, a ne izolacijom, da promišlja, da osjeća – da živi.

Dakle, zašto ambiciozan?

Zato što želi biti velik. I u tome uspijeva.

20 komentara za “Atlas oblaka (Cloud Atlas)

  • Valentino says:

    nisam čitao recenziju, i ne želim je pročitat prije nego pogledam film, čekam ga od prvog trejlera, a prva rečenica me samo još više potaknula da ga pogledam

  • Gjuro says:

    Kao veliki fan knjige, bio sam skeptičan oko ekranizacije. Mislio sam da će ispasti glupi blockbuster ili totalni čušpajz pa me suvisli rezultat ugodno iznenadio. Malo mi je isforsano to višestruko korištenje glumaca, ali zapravo ne smeta. Sviđaju mi se prijelazi s priče na priču, tj. nenamjerna interakcija likova u različitim vremenima. Da nisam čitao knjigu, vjerojatno bi mi film bio bolji. Ovako su mi neke stvari ostale nedorečene i pojednostavljene (primjerice Frobisherova i Sonmina priča nisu ni sjena onoga iz knjige).

    Fino si to napisala, Koraljka. A sad uzmi knjigu i vidi što je prava stvar. :)

  • Gjuro says:

    @Valentino

    Koraljka ništa ne spoila, slobodno pročitaj recku prije gledanja.

  • Valentino says:

    Ma nije da će mi spoilat, nego sam sklon priklanjanju tuđem mišljenju, pa neću moč pravilno prosudit film.

    Gjuro, zanima me, jel knjiga zna biti zbunjujuća, s obzirom na toliko likova i cijelu tu isprepletenost, meni se često sve zmješa u takvim knjigama, i veliš, ne čitat prije gledanja, a? 😀

  • Gjuro says:

    Meni je knjiga bila sasvim jasna. Jedino me zbunilo što se prva priča prekine usred rečenice pa sam mislio da imam defektan primjerak. XD

    Ako prvo pročitaš, lakše ćeš pohvatati radnju filma (iako je za to dovoljno koncentrirano gledati). S druge strane, film će ti vjerojatno biti bolji ako prvo pogledaš njega. A opet, ako ti se ne svidi, onda nećeš čitati, a to bi bila šteta. 😛 Odluči sam.

  • Vedrana Vlainić says:

    Ajme koji film!! <3 E, pod ovakvim dojmom nisam izašla iz kina još od zadnjeg Batmana (a tome sam se veselila mjesecima). Odlično strukturiran, napet, čak sam zasuzila na kraju (što mi se inače ne događa baš često 😉 ), a pogotovo me se dojmila Sonmina priča. Iako, gdje pobogu iščupaše one titlove za Zachryjevu priču, toliko me tjeralo na smijeh da se uopće nisam mogla ufurati. 😀 Mali Sturgess me jako pozitivno iznenadio (gledala sam ga samo u "Across the Universe" dosad, a to je filmuljak, iako je i tamo bio skroz solidan). I, Hugo Weaving je kralj!

    Odličan tekst, Koraljka! A ja već sutra nabavljam knjigu… :)

  • Maslačak says:

    Film je predivan! Rijetko kad zaista doživim situaciju u kojoj je nakon filma cijela dvorana u muku, u tišini svi sjedimo i u tišini svi pod dojmom i bez teksta izlazimo van iz dvorane. Svakako preporučam pogledati svima koji još nisu, ne događa mi se često da me neki film drži toliko skoncentriranu na cjelokupnu radnju. Inače sam tip osobe koji uvijek prvo gleda film pa onda čita knjigu, a ako me film ostavio ovako pod dojmom, onda mogu misliti što mogu očekivati u knjizi tek :)
    P.s. gledanje filma po drugi put je u planu definitivno :)

  • Dalibor says:

    Prvo cu da kazem da sam srecan zbog, vjerovali ili ne, prvog meni bliskog tumacenja ovoga genijalnoga filma! Nakon izlaska iz kina sam osjecao tugu zbog bujice negativnih komentara, koji su isli do te granice da se nerijetko culo: dno dna, amerikanstina glupa (njemaacki film)…Upao sam u raspravu sa drugarom gdje sam mu pokusavao objasniti da definitivno nije dovoljno pratio film i da mu je njegova nit izmakla. Idiotski je, ali moram priznati da nisam znao da je u pitanju filmska adaptacija romana, tako da sam nakon filma bio odusevljen idejom rezisera i veliki postotak moje pozitivne emocije otpada na samu pricu. Pogledacu ga svakako i 2. put da bih potvrdio fenomenalnu glumu vecine protagonista i eventualno nasao neke zamjerke :)))) Toliko kvalitetnih emocija, nepretenciozan nacin pricanja, vizija slobode, istine, ljubavi, zivota, smrti i ponovnog radjanja… Film ce se posebno dopasti svima koji zive istinu,pravdu i koji vjeruju u dobro, jer su takvi mnogo puta shvatili “tezinu” i ljepotu takvoga izbora. Kraj filma ostavlja toliko jaku emociju, da jednostavno, makar znate da je u pitanju film, dubokko vjerujete u njegovu poruku.

  • brat_goran says:

    masterpis brace wačovski opet,veliki sam fan njihovih filozofskih dijaloga u fimovima, imaju prepoznatljiv potpis , nesto poput tarantina po meni.

    film ili volis ili ne , nema izmedju i tu se nema sta puno pricati.
    razlozi za to su svakakvi, no o tom potom.

    inovativan pristup, transformacija likova i konteksta, i ideja slobode se vide i osjete sve minute filma, to je ono sto je mene budnim drzalo od 00:00 do 03:00 :) , tu velika zahvala ide nelinearnoj radnji , tj nepredvidivosti filma sto je opet nekome naporno i sl ali ipak film vrijedan svacije paznje zato sto je ovo jedan lijepi primjer da su filmovi umjetnost.

    lijep pozdrav

  • Viki says:

    Kako se zove glumac koji je spasavao Sonminu?

  • Viki says:

    Usput zaboravila sam napomenuti …film je predobar

  • Sven Mikulec says:

    Jim Sturgess, ako se ne varam?

  • Koraljka Suton says:

    Yup, Jim Sturgess glumi Hae-Joo Changa. Ujedno i Adama Ewinga te još nekolicinu likova iz drugih priča. :)

  • Vedrana Vlainić says:

    Toplo preporučam pročitati knjigu svima kojima se svidio film! 😀
    Koliko god da me se dojmio (a fakat sam bila oduševljena do te mjere da ga definitivno smatram najboljim filmom koji sam gledala 2012.), knjiga je jedno 10 puta bolja, “dublja”, na mahove tako ironična, ali zapravo jako istinita. Sonmina priča, Frobisherova, čak i Cavendisheva stvarno zaslužuju da ih se pročita, jer imaju sasvim jednu drugu dimeziju, iako shvaćam da nisu mogli baš sve ugurati u film (pogotovo Sonmina priča koja je razrađena do savršenstva u knjizi pa tek onda skužiš koliko je u filmu zbrzana). Nije mi time film pao u očima, ali svejedno knjiga je knjiga <3

  • Mujan says:

    gdje su nagrade? baš sam se trudio da mi se svidi… lijep doživljaj, ali nedorečen, samoživo pretenciozan, jednostavan kad ne bi smio biti, kompliciran čisto iz principa… svaka čast na pokušaju/uspjehu… vidim da se mnogima svidio :)

  • swvi says:

    Ovo je možda najambicijozniji film svih vremena, pokušava biti nešto i na trenutke mu uspjeva, ali većinu vremena je vrlo lako odustati od njega i zajebati sve. Ipak, na sreću, kada se sve zbroji i oduzme, riječ je o vrlo pristojnome uradku u kojem treba uključiti mozak i uživati

  • Snobina says:

    Eto meni se nije svidio jer sam očekivao nešto komlicirano kad ono neke glupe akcije su sve pokvarile, a nekog razveselile lol. Osjećaj gubitka vremena

Leave a Reply

Your email address will not be published.