Arirang

Piše: Jelena Djurdjic

Arirang (2011., 100 min.)

Režija: Kim Ki-duk

Glumi: Kim Ki-duk

Ocjena: 10/10

 

Arirang je film o kojem vam ja sad, recimo, mogu sve napisati, svaku pojedinost, i to vam ga neće upropastiti ni najmanje, niti će vam reći njegove tajne.

Ajmo prvo, što je Arirang?  Riječ bez prevoda. Naziv tradicionalne korejske (južnokorejske) pjesme, kojom se oni bodre u trenucima beznađa i pustoši duše. Iako zapravo govori o djevojci i izgubljenoj ljubavi i planini, i u prijevodu uopće čini da se osjećaš glupo jer ti je suštinski nedostupna, Kim je pjeva s predanošću i posvećenošću čovjeka kojeg samo ti stihovi dijele od smrti ili ludila. Pravo je olakšanje kad ga vidite uživo, nakon što je svoje demone pobijedio, i čujete kako Arirang peva pred prepunom salom i iznova u njoj pronalazi mir i sigurnost. U samom filmu je malo zastrašujuće.

Arirang Kim otvara sasvim ispovijedno i skoro dokumentaristički. Priča nam zašto ga gledamo u takvoj formi. Govori o nesreći koja se dogodila na snimanju njegovog prethodnog filma Dream (kada je glumici u sceni vješanja život zaista visio o koncu, i kada ju je on spasio). Sam sebe napada zašto otada, a prošle su tri godine, ništa nije snimio. Priča o prijateljima koji su ga izdali. Preispituje svoje motive nakon petnaest snimljenih filmova. Ima li što još za reći? Zna da nije upao u kreativnu krizu  jer je odmah poslije Dreama napisao scenarij za novi film. Prepričava taj film. Odmah živne. Priča zvuči izvanserijski uzgred. Willem Dafoe je trebao glumiti. I onda kaže da ne može snimati. Ne zna zašto. Ili zna. Napustio je sve i došao tu. U planinu. U vikendicu u kojoj je toliko hladno da unutar nje živi u šatoru. Uvjeti života su poražavajući i on se pita zašto to sebi radi. Misli da će mu pomoći ako se bude snimao. Ne može živjeti više ni jedan dan a da nešto ne snimi. Kupuje digitalnu kameru (Mark II) i počinje. Tisuću predragocjenih momenata slijedi. Nije neophodno da ste upoznati s njegovim radom. Nije neophodno da ga volite. Dovoljno je da vas filmovi obuzimaju. Ostalo je bonus.

Kasnije se dokumentaristički pristup razvija u, kako on sam kaže, fantastiku i dramu. Scenarij za film nije postojao, sve je nastajalo tek tako, u hodu, ali se na montaži radilo, jer jedini kamerman je zapravo i jedini glumac i jedini montažer i jedini direktor fotografije i jedini redatelj, a cilj nije bio napraviti reality program nego film. Tako je između ispovijednih scena, preispitivanja – dnevnih i metafizičkih, kadrova svakodnevne rutine (neizbježna potreba Korejaca da snime scene obroka), uvedeno par dramskih postavki – kucanje (nekog) na vrata njegove kuće kao momenat koji se više puta ponavlja, razgovor sa (svojom) sjenkom (za što u diskusiji nakon filma tvrdi da nema nikakvu bergmanovsku dubinu, već je posljedica čiste dosade), imaginarnu osvetu prema stvarnim, ali nevidljivim likovima… ali i mali omaž sebi samom – posteri filmova koje je snimio, nagrade koje je dobio i njegove slike takođe nalaze mjesto. Priča se kompletira.

Jedini momenat kad ne bi bilo loše da znate ko je Kim Ki-duk je njemu samome poslužio kao maestralna paralela. Proljeće, ljeto, jesen, zima… i opet proljeće je film o pronalasku i prihvaćanju sebe, o miru, o jednom čovjeku koji na nevjerojatan način sve to postiže. U Arirangu, Kim gleda dio tog filma (u kojem on glumi) i plače. Rida neutješno. Djelomično jer je to njegov život od kojeg je odvojen (njegov najbolji film, i sve što to donosi), a djelomično jer sada on treba pronaći put tog monaha iz Proljeća, treba svoj kamen odnijeti na planinu (iskreno vjerujem da dosta gubimo jer o budizmu ne znamo ništa, ali se tješim, zasnovano na ničemu, doduše, da nismo totalno uskraćeni i površni u shvaćanjima i interpretaciji).

Dakle, filmski eksperiment. Dosad neviđena forma autobiografije. Film koji sto posto nema kino budućnost, ali je ubistveno obavezan i poželjan svakome tko film shvaća malo ozbiljnije. Koga kopkaju demoni najvećih autora. Postavljanje ključnih pitanja u trenucima krize, i osobnih i profesionalnih, u direktnijoj formi čak i od jedinstvenog Fellinija () je, mislim, blago rečeno preporuka. Onfre (francuski filozof) lijepo kaže da je psihoterapija kapitalistička izmišljotina, pa tako ova Kim Ki-dukova forma, koja zahtijeva samo mobilni telefon (s kamerom), je moderni, nekonvencionalni odgovor. Od koga usput zastaje dah.

4 komentara za “Arirang

  • Marin Mihalj says:

    Krasno napisano, as usual. OK, ovo se čeka.

  • vanja says:

    stoji – s naprženim talijanskim titlom. ubit ću se.

  • Jelena Djurdjic says:

    koliko znam film ima da se skine, sasvim dobar kvalitet snimka, samo nema prevoda

  • vanja says:

    ma ima, ima i titl na engleskom koji je sinkroniziran odlično ali ide preko naprženog talijanskog, pa je malo … teško gledati, smeta. :) ili sam samo ja naletjela na taj s hard subom … :( baš ću provjeriti. a ti bi mogla … ovoga …:D znaš već što :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.