Argo

Piše: Marin Mihalj

Argo (2012., 120 min.)

Redatelj: Ben Affleck

Scenarij: Chris Terrio

Glume: Ben Affleck, John Goodman, Alan Arkin, Bryan Cranston, Scoot McNairy

Ocjena: 9/10

 

Imate nepunih dvadeset i šest godina, na vrhu ste [filmskog!] svijeta. Upravo ste dobili rekogniciju Akademije; naime, vaš je originalni scenarij o najnevjerojatnijem od svih najnevjerojatnijih matematičkih genija osvojio Oscara. Slavlje dijelite s najboljim prijateljem iz djetinjstva. Sve je, iako uvijeno u mutan oblak sitničave glorioznosti, na mjestu. Iste godine, 1998., vaš je prijatelj fokalan faktor Spielbergova uratka Saving Private Ryan, a vi ste jedan od protagonista filma Armageddon, čija se fabula vrti oko asteroida koji se opako namjerio na koliziju s voljenom nam Zemljom. Godinama će kasnije vaš prijatelj u intervjuu reći kako je situacija mogla biti sasvim drugačija, kako ste pukom (ne)srećom završili na oprečnim stranama poimanja filmske umjetnosti; dok je on smatran mozgom cijele Good Will Hunting operacije, ozbiljan glumac i što sve ne, vi ste označeni k’o sljedeća akcijska zvijezda, koja će, nažalost, gotovo cijelo desetljeće prosipati teško stečen ugled u uratcima poput Gigli i Pearl Harbor. Vi ste Ben Affleck, filmski djelatnik koji je, između dvije ponude, dobre i loše, uvijek odabrao onu potonju, lošiju.

Ubrzamo li vrijeme par godina unaprijed, naznaka povratka u formu, sporedna uloga u uratku Hollywoodland iz 2006. godine, spomenutom je Afflecku priskrbila glavnu glumačku nagradu na festivalu u Veneciji, kao i nominaciju za Zlatni globus u kategoriji najboljeg sporednog glumca. Čini se da je upravo taj europski poticaj Afflecku dao krila, hrabrost da se okuša u ulozi redatelja. No, kako će sam priznati u nizu intervjua, u pitanju nije bila samo hrabrost, nego i čista nužda, potreba da se rekreira, jer mu nitko, baš nitko!, nije nudio ozbiljnu glavnu ili sporednu rolu u uratku vrijednom pažnje. Ono što je uslijedilo sasvim je neočekivano. Prvo je u kina i  međumrježne videoteke 2007. došla iznimno uspješna krimi-misterija Gone Baby Gone, u kojemu je glavnu ulogu tumačio njegov [glumački] talentiraniji brat, kasnije i nešto slabiji The Town. Osim što je u oba filma preuzeo ulogu redatelja, gdje je pokazao kako na valjan način posvajati stilske karateristike Michaela Manna i inih, pisao je i scenarij, što samo potvrđuje da je upravo on u dinamičnom duu Damon/Affleck vodio glavnu riječ, a ne Maaaaatt Daaaamon.

Ostavimo li sve spomenute trivije po strani, došli smo do 2012. godine i Affleckovog najrecentijeg redateljskog ostvarenja, uzbudljivog političkog trilera Argo, rađenog prema istinitim događajima koji su se zbili 1979. i 1980. godine u revolucionarno nastrojenom Iranu. Dakle, prilikom napada iranskih pobunjenika na američku ambasadu, šest je američkih diplomata pobjeglo pred ‘rukama pravedničkog gnjeva’ te se skrilo u kući kanadskog ambasadora. Vrijeme će pokazati kako je to bila greška, jer ako ih iranske sigurnosne snage uhvate pretpostavit će da je šest diplomata zapravo šest špijuna, nakon čega će uslijediti ‘pravedno suđenje’ i vjerojatna smrt. Na scenu stupa stručnjak za ekstrakciju, Tony Mendez. Nakon što pregršt nevještih ideja o mogućem izvlačenju diplomata bude odbijeno, Mendez će se sjetiti najlošije, time i najbolje: ubacit će se na neprijateljski teritorij pod krinkom kanadskog filmskog producenta koji trenutno skautira lokacije za novi znanstveno-fantastični film, a upravo će šest diplomata biti njegova ‘filmska ekipa’. Da bi cjelokupan plan bio što uvjerljiviji, Mendez će se prije puta u Iran zaputiti u Hollywood i zamoliti za pomoć čuvenog holivudskog stručnjaka za prerušavanje te još čuvenijeg te osebujnijeg holivudskog producenta.

Za razliku od prethodna dva filma gdje je sudjelovao i u pisanju scenarija, Affleck se ovdje drži redateljske uloge, dok je svu scenarističku problematiku prepustio Chrisu Terriju. Ako tvrdimo da je scenarij aksiom svakog dobrog filma, Afflecku je sigurno pao kamen sa srca kad je vidio konačan produkt mladoga scenarista, a to je scenarij čvrst k’o hercegovački kamenjar, koji predstavlja vrsno profilirane glavne i sporedne likove te dijaloge punjene najfinijim duhovitim poredbama. Sve to ne bi značilo ništa da za kormilom nije upravo Affleck, koji dobro razumije i dramu i komediju. No to nije jedino što je autor dobro svladao. Nije lako stvoriti dojam da gledamo radnju koja se zbiva krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, ali Affleck je dovoljno pametan da se okrene ponajboljim političkim trilerima nastalim u to vrijeme, posebice Pakulinom All the President’s Men i majci svih političkih filmova, Gavrasovom remek-djelu Z, te stvori autentičan ugođaj kaosa kakav vlada u takvim napetim situacijama. Na kraju je svega sposoban suptilno krizirati vlastitu državu, koja je pod velom ‘pravde’ izazvala napad na američku ambasadu, baš kao i namignuti budnijim recipijentima pri kraju filma kada, uzbudljivosti radi, produžava agoniju Tonyja Mendeza i diplomata koji se pokušavaju ukrcati u zrakoplov.

12 komentara za “Argo

  • Sven says:

    Ovo stvarno jedva čekam, ali nikako da prilike bude.

  • Anonymous says:

    Od pustog teksta, samo zadnji dio je prava recenzija. Inače, film je odličan i svakako preporučam.

  • Jelena says:

    simpaTična je tautologija kojom se Maaaatu oduzima pravo da je bio važniji deo pri pisanju scenarija onomad, a sve jer je Afleck iz nužde hrabrosti i rekreacije počeo da snima i piše.

    zašto ovako visoka ocena nisam baš skapirala iz teksta. Afleck je čini mi se uspeo da pronađe pravu meru u balansiranju između dve krajnosti – uzeti lovu na blagajni a ne vređati inteligenciju, i napravio gledljiv film, za trećinu mozga, sa stvarno odličnim scenama (navešću samo vožnju kombijem kroz masu), pogođenom atmosferom, dobro odabranom pričom, tajmingom… ipak određenu limitaranost on pokazuje prečesto – uvod u film i pojednostavljivanje konteksta, svođenja na onako, da se brzo pohvata i skapira ko je šah ko je ovaj onaj je bedastoća do jaja – ili ti to nije bitno za priču – a nije mu, pa ga u priču i ne trpaš, ili ti je bitno pa se ne ponašaš kao retard konzumerski. Balansiranje prikazom domaćih ludaka je smešno politički korektno, a scene koje me baš iritiraju su naravno jedna od poslednjih ili poslednja – zagrljaj ženice, ili ona u avionu, kad mu neverni Toma prilazi u fazonu ‘da, baja si’. S obzirom da su već dati i likovi nekih iranskih zvaničnika, msm da su prikazani neobično uskogrudo i pravolinijski i da je tu bila prilika za daleko bolju karakterizaciju i raslojavanje. Iran ima nenormalnu stopu visoko obrazovanih ljudi, i nebitno sad, tako da napraviti od njih Ruse je legitimno pravo, samo je BAR filmski gledano velika propuštena šansa

  • Jelena says:

    <3 redakciji za pahulje

  • Vedrana Vlainić says:

    skroz dobar film. na stranu ona patetika pred kraj. scene na aerodromu su meni bile mrak, neovisno o tome što već u startu znaš kako će završiti, uspio je Affleck tu održati odličnu napetost i napraviti istovremeno film za široke mase koji svejedno zadovoljava po nekim kriterijima kvalitete. nije sad najbolji film godine, ali ispunio je moja očekivanja.

  • vanja says:

    Malo sam ih odgledala, istina, vrlo malo, ali mi je “Argo” u vrhu najboljih ove godine.
    Marine, osobito si me pogodio uvodom pominjuci jedan od mojih najdrazih filmova ever.

    I da, pahuljice su vam tako …

    A sad, avemariagrazicaplenaet … submit!

  • swvi says:

    genijalan film ali ne mogu preci preko onoga napisanoga da je the town nesto slabiji film od gone baby gone…. the town je filmčina i pol, baby je daleko daleko slabiji film

  • Vanja says:

    Slažem se za Town, filmčina, Baby je u odnosu na njega tek baby.

  • Nikola says:

    Meni se nije svideo, malo mi je suvoparan, a Aflek je bled kao glumac. Ni u jednom momentu me nije ubedio u to što igra. :)

  • Snesko says:

    jos jedno <3 redakciji za pahulje

Leave a Reply

Your email address will not be published.