Anomalisa

[C. Kaufman i D. Johnson, SAD, 90 min., 2015.]

7

REŽIJA

Charlie Kaufman, Duke Johnson

SCENARIJ

Charlie Kaufman

GLUME

David Thewlis, Jennifer Jason Leigh, Tom Noonan

SAŽETAK

Majstorski napravljen, dobro napisan i za žanrovske standarde više nego impresivno odglumljen film jednog od danas rijetkih holivudskih scenarista koji gledateljima uvijek može servirati nešto različito.

7,6

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Dragan Antulov

U Hollywoodu je teško postati zvijezda, a još teže ako se to pokušava učiniti kao scenarist, s obzirom da pripadnici te profesije pripadaju dnu tamošnjeg hranidbenog lanca. Kada neki scenarist postane zvijezda, odnosno kada neki film izaziva zanimanje prvenstveno zato što se temelji na njegovom scenariju, može se pretpostaviti da je riječ o izuzetnom talentu. Charlie Kaufman jedan je od njih, a to prije svega duguje nizu izuzetno hvaljenih ostvarenja na početku prethodnog desetljeća koja su, iako nije neposredno stajao iza kamere, svojim temama i originalnim pristupom odavali neosporni autorski pečat. Na novi Kaufmanov film se, doduše, moralo prilično čekati, a za što je najvjerojatniji razlog relativni neuspjeh Sinegdohe, New York, filma iz 2008. godine u kome se Kaufman prvi put okušao i kao režiser i tako možda prvi put pokazao nesrazmjer između svojih umjetničkih ambicija i tehničkog talenta. Sedam godina kasnije Kaufman se ponovno latio režije, iako ovaj put zajedno s iskusnim lutkarskim animatorom Dukeom Johnsonom, pa je i rezultat, barem što se nagrada tiče, bio nešto bolji – velika nagrada venecijanskog žirija i oskarovska nominacija za najbolji animirani film.

Projekt je nastao prije deset godina kao tekst za kazališnu predstavu, a njegovo pretvaranje u cjelovečernji lutkarski film na kraju je “progurala” uspješna kampanja prikupljanja financijskih sredstava preko Kickstartera. Protagonist Anomalise je Michael Stone (Thewlis), uspješni autor knjiga o psihološkoj samopomoći koji iz Los Angelesa odlazi u Cincinnati na konvenciju hotelijera. Iako Stone uživa status svojevrsnog celebrityja u svojoj branši, riječ je o duboko nesretnom i od ostatka svijeta otuđenom čovjeku, a u što se prije deset godina imala prilike uvjeriti Bella, žena iz Cincinnatija koju je bez ikakvog obrazloženja ostavio. Boravak u gradu prilika je za novi susret koji zbog povrijeđenih osjećaja prođe izuzetno loše. Večer, međutim, neće loše završiti po Michaela s obzirom da upoznaje Lisu (Leigh), mladu ženu koja je također došla na konvenciju. Iako je ona fizički neugledna, na licu ima ružan ožiljak i, prema vlastitim riječima, “nije pametna”, Michael je njome opčinjen te je poziva u sobu gdje provedu noć vodeći ljubav. Sljedećeg jutra Michael je toliko oduševljen da kaže kako će zbog nje napustiti ženu i sina, ali njegove planove o romantičnoj budućnosti brzo će razbiti surova stvarnost.

fotka 1

Za Kaufmanove filmove može se reći da su “ispaljeni” u najpozitivnijem smislu riječi. Kada je u pitanju sam scenarij za Anomalisu, moglo bi se reći kako je u pitanju najkonvencionalniji od svih njegovih filmova. Naime, predložak je čvrsto ukotvljen u banalnu stvarnost i nema gotovo nikakvih dodirnih točaka sa žanrom fantastike. Isto tako ga je vrlo lako zamisliti i kao scenarij za jednu sasvim konvencionalnu niskobudžetnu dramu koja ne bi izazvala neku naročitu pažnju i koja bi, s obzirom na nedostatak nužnih sastojaka u sadržaju, u borbi za Oscare ostala kratkih rukava. Ono što je glavna “kvaka” Kaufmanovog filma, stoga, nije scenarij nego nekonvencionalni način na koji se prikazuje priča.

Na prvi pogled se čini da je glavna atrakcija filma u lutkarskoj animaciji. Kaufman i Johnson potrudili su se napraviti relativno realistične lutke, postavši vjerojatno jedni od prvih filmaša koji su se u tu svrhu poslužili 3D printerima. Rezultat je da su lutke dovoljno humanoidne, ali ne toliko vjerne da neke od inače banalnih scena – poput (ne)obaveznog ćaskanja s taksistom, dolaska u hotel, naručivanja hrane, odlaska u zahod – ne bi dobile gotovo nadrealni karakter. A također je tu možda jedna od najeksplicitnijih scena seksa u jednom lutkarskom filmu (i mnogo realističnija od sličnih sadržaja u Team America: World Police). Ona, međutim, neće biti glavni detalj koji će gledateljima upasti u oči. Kaufmanu je, naime, pala na pamet prilično zanimljiva ideja kako da predoči osjećaj otuđenja, ispraznosti i monotonije života protagonista. Glasove svim likovima koji Michael (koga tumači britanski glumac David Thewlis, koristeći vlastiti autentični naglasak) sretne pruža nitko drugi do Tom Noonan, orijaški karakterni glumac kojega blagi glas nije priječio da izgradi karijeru ulogama psihopata i krvoločnih ubojica. On ovdje posuđuje glas ne samo muškim, nego i ženskim i dječjim filmovima, pružajući Anomalisi ugođaj koji je istovremeno fascinantno nadrealan, ali i zastrašujući. Tek kada publika čuje glas Jennifer Jason Leigh kao svojevrsnu “anomaliju” ona može dobiti jasniju predodžbu o pravom emocionalnom stanju protagonista, odnosno shvatiti zašto se on tako naglo i dječački u nju zaljubio.

fotka 2

Taj detalj, zahvaljujući kojem su producenti Anomalise uštedjeli na budžetu za glumačke honorare, ukazuje na ekonomičnost kao glavnu vrlinu filma. Film je, također i prilično kratak. U usporedbi s megalomanskom Sinegdohom, Anomalisa se doima kao mali, i, mogli bi se reći, simpatični film. To ne znači da nema ponekih nedostataka, poput onih da je iz nekog, gledateljima ne baš najbolje ukazanog razloga, radnja smještena prije deset godina. Jedan od razloga bi mogao biti taj što protagonist u jednom trenutku iznenada počne bijesno govoriti protiv službene politike u Bushovoj eri. Zbog čega je, pak, došlo do takvog iznenadnog pronalaska političkog angažmana u inače profesionalnom Michaelu, nije objašnjeno. Usprkos tome, Anomalisa je majstorski napravljen, dobro napisan i za žanrovske standarde više nego impresivno odglumljen film jednog od danas rijetkih holivudskih scenarista koji gledateljima uvijek može servirati nešto različito.

Leave a Reply

Your email address will not be published.