Amanet

[N. Ćipranić, Srbija, 2015.]

7.5

REŽIJA

Nemanja Ćipranić

SCENARIJ

Sara Radojković

GLUME

Ljubomir Bulajić, Milena Živanović, Danica Maksimović, Svetozar Cvetković, Goran Radaković, Marija Vicković, Darko Tomović, Milan Mihailović

SAŽETAK

Film toliko dobar da bi mogao promijeniti prioritete.

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Amanet, debitantski film redatelja i producenta Nemanje Ćipranića, dosta je rijetka pojava u srpskoj kinematografiji. Snimljen sa, za srpske uslove, nezanemarljivim budžetom od 300.000 eura, sakupljenim iz sponzorskih i osobnih sredstava, ovo je rijedak primjer u potpunosti nezavisnog filma – značajnog studijskog sistema u Srbiji, kao i u većini Europe, nema, a državni filmski centar nije osigurao niti centa, čak ni u postprodukciji, pa je pravo čudo da je Amanet završen. Opet, Amanet nije primjer amaterskog ili kino-klubaškog filma (ako toga još ima), nego je u pitanju jedan visokoprofesionalan i ispoliran film čiji autori odaju utisak nastudiranih, filmske teorije načitanih i dobrih filmova nagledanih mladih ljudi.

Dalje, Amanet se u redovnoj kinodistribuciji u Srbiji pojavljuje u jednom nadasve zanimljivom trenutku, uporedo s Panamom Pavla Vučkovića (koja dolazi sa zvučne festivalske turneje – premijera u Cannesu, uvrštenje u službenu konkurenciju Sarajeva) i pulskim pobjednikom u oštroj međunarodnoj konkurenciji Pored mene Stevana Filipovića, pa se u srpskim medijima i na internetu povela diskusija o tzv. repertoarskom filmu, što god on predstavljao. U pitanju su tri doista različita filma (usporedba s Panamom je tu za nijansu umjesnija) kojima je jedna zajednička stvar da srbijanska publika za njih pokazuje veliki interes. Opet, nisam uvjeren da neki film na današnjem Balkanu može preživjeti samo od kinoulaznica, ali svaki pokušaj u tom smjeru treba podržati kao hrabar. Amanet, međutim, ima i još nešto čime se može pohvaliti: plasman na prestižni festival u Montrealu, što će mu svakako otvoriti još neka globalna vrata.

a2

Amanet počinje dosta uobičajeno za suvremene srpske i istočnoeuropske filmove, kao socijalna priča. Pošteni momak Todor (Bulajić) danju studira filozofiju, a noću radi kao konobar u kafani. Baš tu će u njegov život ući Višnja (Živanović), lijepa i tužna djevojka s tajnom i u velikim problemima. Ona je trudna, bez novca i bez krova nad glavom, a Todor će je pozvati u svoj skromni dom koji dijeli sa svojom u život razočaranom majkom Radmilom (Maksimović) koja ga je podizala sama. Na onih proverbijalnih nekoliko dana, “dok se ne snađe”.

Sad, majka Rada nije oduševljena tom idejom, a kako bi i bila: ne zna tko je Višnja i kakve su joj namjere. Ne zna to ni Todor, ali joj nekako vjeruje i njih dvoje se vrlo brzo zbližavaju. Mi, gledatelji, također ne znamo, ali vrlo dobro vidimo da nije ni narkomanka, ni beskućnica, ni naivna djevojka sa sela koju su prevarili u gradu (ima suviše mozga za to), a ni klasična sponzoruša (Todor ne izgleda kao da ima love, a Višnja izgleda kao da ima previše integriteta). Ono što saznajemo je da Todor ima “asa u rukavu”, bogatog oca s kojim nije u odnosima, na očevu žalost.

Otac Tomislav (Cvetković) nije samo bogat, nego je nepristojno bogat, reklo bi se magnat. I pritom ima još nekoliko mjeseci života koje ne želi provesti sam. U tu svrhu, želi da Radmila i Todor pređu kod njega, a on će sinu ostaviti svoje bogatstvo i poslovnu imperiju. Pod utjecajem novca, dotad siromašni Todor, Višnja i Radmila se mijenjaju.

a

I tu dolazi do obrata u najboljem maniri francuskih krimića: socijalna priča postaje triler i misterija. Logično, kada se u priči pojavi veliki novac, intriga ga redovno prati. Ostaje nam da vidimo kakve su namjere naših likova, tko tu radi protiv koga, kakve se promjene dešavaju s njima, ali i s drugim likovima, do tada na periferiji priče, poput Radmilinog (bivšeg) frajera, naizgled dobroćudnog taksista Milana (Radaković). Kako je to intonacijski nagovješteno na samom početku, Višnja postaje ključni igrač.

Kockice se fino sklapaju u mozaik. Naravno, za treniranog gledatelja, ovo neće biti nikakav šok, razvoj situacije i promjena teme filma potpuno su očekivani i zbog muzike specijalno komponirane za film (koja bi, istina, bila efektnija da je “loop” malo duži, ovako zbog učestalog ponavljanja malo iritira), ali i zbog jedne, čini se, ničim motivirane scene s Todorovog fakulteta u kojoj profesor (Mihailović) drži predavanje o (porijeklu) moći. Upravo moć i osveta postaju centralne teme filma umjesto standardne i pomalo deplasirane rasprave o generacijskom jazu i tranzicijskim pobjednicima i gubitnicima. Nije da i toga nema u filmu, vidljivo je i kroz profil likova i kroz namjerno izabran arhaični naslov koji nas poziva da razmislimo što će nam (mladima, iz čije perspektive je ispričana priča) stariji ostaviti iza sebe.

Ono što tu posebno upada u oči je koliko je Amanet na makro-planu stabilan i promišljen film, koliko je konzistentan i detaljan, koliko ostaje do kraja čvrst i u autorskoj viziji i pod kontrolom. Amanet savršeno balansira svakodnevicu i univerzalnost, savršeno se uklapa u (post)tranzicijski Beograd (koji je izuzetno lijepo i pametno snimljen kamerom Igora Marovića), ali bi ga bilo savršeno moguće zamisliti i bilo gdje drugdje (zbog šabrolovskog, distinktivno francuskog štiha, u mislima imam Pariz). Upravo je ta univerzalnost i sposobnost šire slike nešto što često manjka srpskoj kinematografiji koja je, kao i srpsko društvo, opterećena svojim problemima te se prečesto bavi sama sobom po cijenu toga da bude nerazumljiva izvan uskog regionalnog okvira.

a3

Naravno, Amanetu se može naći gomila sitnih zamjerki, čak i bez previše sitničarenja. Koliko god da je scenarij Sare Radojković bistar i ekonomičan po pitanju razvoja likova i situacija, toliko djeluje grubo po pitanju dijaloga. Pojedine replike djeluju pretvrdo, skoro kao da su preuzete iz nekog stranog filma i prevedene, što ne štima uvijek sa srpskim jezikom. Zbog toga su u nezgodnoj situaciji i glumci koji ih moraju izgovoriti. Iako bi glumci sami za sebe mogli biti malo ležerniji (izuzetak je Svetozar Cvetković koji je jednostavno “hladan kao špricer”), problem s dijalogom je mogao biti “ispeglan” s još jednom rukom scenarija ili s malo više slobode za improvizaciju. Dobar utisak pomalo kvari i, po mom mišljenju, nepotrebna scena “obračuna” pred kraj filma, jer prosto rekapitulira tragove i odnose među likovima koje smo već pohvatali. Naracija je bila eliptična, ali ne toliko.

I pored toga Amanet je dobar film, a za srpsku, čini mi se i regionalnu kinematografiju, jako važan. Ovakvi filmovi bliski žanru ili žanrovima (ovdje se prepliću triler, socijalna drama, misterija i melodrama) temelj su svake stabilne kinematografije, što se na Balkanu opterećenom malim ljudima i velikim temama nekako nije uhvatilo. Amanet pokazuje da su takve stvari moguće, čak i protiv svih šansi, u nezavisnoj produkciji, bez pomoći države. Možda će ovakvi dobri filmovi ipak promijeniti prioritete.

Jedan komentar za “Amanet

  • Lignjoslav says:

    Nisam ni čuo za ovaj film, ali nakon ove recenzije obavezno ću ga pogledati.
    Dobar posao, Marko.

Leave a Reply

Your email address will not be published.