Altman

[R. Mann, 2014.]

7

REŽIJA

Ron Mann

SCENARIJ

Len Blum

GLUME

Keith Carradine, James Caan, Juliane Moore, Paul Thomas Anderson

SAŽETAK

Ovaj pomalo suhoparni kolaž ostaje dobra preporuka i poticaj svima koji još nisu upoznati s opusom ovog velikana postklasičnog filma.

---

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Luka Resanović

Na samom početku filma se pojavljuje neologizam Altmanesque, a značajke izraza su naturalizam, socijalna kritika, subverzija žanra, nonkonformizam i neuništivost.

Tim riječima počinje dokumentarac Altman kanadskog redatelja Rona Manna o Robertu Altmanu, velikom američkom filmskom redatelju, prvaku modernizma i novoholivudskog pokreta 1970-ih. Film je posložen strogo kronološki te prati redateljev život i rad (s naglaskom na potonje) koristeći razne filmske scene, arhivske snimke i fotografije. Naratori u filmu su sam Altman (isječci iz nekih intevjua dok je bio živ) te članovi njegove obitelji. Tijekom filma naizmjenično se pojavljuju mnogi glumci i jedan redatelj koji je radio s Altmanom kako bi u jednoj rečenici odgovorili na pitanje – što je to Altmanesque? S obzirom na spomenutu narativnu strukturu stroge kronologije, u tekstu ću proći kroz određene periode Altmanova stvaralaštva.

2

Prvi period može se nazvati protoaltmanovskim, a kreće netom nakon 2. svjetskog rata kad započinju njegovi prvi filmski koraci – od scenarista do redatelja kratkih filmova i serija. Dugometražni prvijenac mu je film The Delinquents (1956), a s vremenom je krenuo televizijski angažman u popularnim serijama Bonanza, Roaring 20’s, Combat! čime se prometnuo u jednog od najpopularnijih redatelja TV serija u Americi.Ovdje na vidjelo dolazi njegova inovativnost i nonkonformizam. Naime, dok bi neki uživali u poslu, u Altmanu se probudila umjetnička pobuna; shvatio je da radi sa šablonskim materijalom koji se unedogled ponavlja po prokušanoj formuli, što ga nije činilo previše zadovoljnim. Također, stremio je ka što većem realizmu, što se nije poklapalo sa željama producenata s kojima je zbog toga dolazio u sukobe. S aurom televizijskog buntovnika, 1964. se našao bez posla uz jaku želju da postane filmski redatelj čime bi dobio veću autorsku slobodu. Warner Brothers ga 1968. angažira kao redatelja igranog filma Countdown, ali dolazi do problema s Jackom Warnerom zbog dijaloških preklapanja u filmu. Kao rezime protoaltmanovskog perioda 1950-ih i 1960-ih možemo prepoznati mnoge karakteristike po kojima će Altman kasnije postati poznat;  kronično izbjegavanje dramaturških konvencija, težnje prema naturalizmu, zoomovima (vidimo ih u neobjavljenom kratkom filmu The Party), dijaloškim preklapanjima, ali i problemi sa studijskim šefovima zbog odbijanja kompromisa.

Drugi period počinje 1970. velikim uspjehom remek-djela MASH, te se može nazvati periodom kreativnog uzleta i vrhunca gdje je nanizao značajan broj velikih naslova te postao Robert Altman kakvog danas poznajemo. MASH je bio uspješna ratna satira u kojoj se predstavio svojim poznatim stilskim odlikama kao što su zoomovi i dijaloška preklapanja. Na krilima tog uspjeha, snima nekonvencionalni Brewster McCloud, zatim nešto slabiju psihološku dramu Images, a zatim se upušta u sjajnu subverzivnu trilogiju na američke klasične žanrove – vestern (McCabe and Mrs. Miller), film noir (The Long Goodbye) te gangsterski film (Thieves Like Us). U sva tri filma Altman njeguje svoj stil, svjesno zanemarujući žanrovske konvencije. U filmu California Split demonstrira inovativno snimanje s više mikfrofona kako bi publika imala osjećaj stvarne situacije te kako bi sama birala koji razgovor želi slušati. Kao šlag na tortu 1975. dolazi Nashville, film mozaične strukure unutar country miljea u koji je odlučio ubaciti subverzivni politički kontekst u jeku afere Watergate. Tako je Altman u pet godina postao prominentno ime novoholivudskog i svjetskog filma. Napadao je Ameriku i klasični film kako i gdje je znao, a ni u drugoj polovici 70-ih nije kvalitativno posustajao (pr. 3 Women). Nakon box office promašaja kasnih 70-ih, došlo je do otkaza u Foxu, a kolosalni fijasko filma Popeye stjerao je redatelja u kut. Altman se našao pred slomom unutar nove studijske politike kojoj se nije htio prilagoditi. Kao i novi Hollywood, 80-e su progutale i Altmana koji je morao prodati svoj studio Lion’s Gate.

McCabe & Mrs. Miller (1971.)

McCabe & Mrs. Miller (1971.)

Kao treći period, pred Altmana su stigle autsajderske godine, ali to nije slomilo njegovu kreativnu volju. Dapače,  okrenuo se manje ambicioznim i često eksperimentalnim projektima od kojih je najznačajniji film Secret Honor (1985), politička psihološka drama snimljena u jednoj prostoriji s jednim likom, gdje su mu pomagali studenti. Značajan je i politički mockumentary serijal Tanner 88 koji se bavio predsjedničkim izborima 1988. Taj projekt smatrao je svojim najboljim i najinovativnijim radom. Za razliku od drugih redatelja, Altman je 1980-e proveo na marginama, ali ga to nije pokolebalo. Pokazao je svestranost, neslomljivu upornost, inovativnost te svoju ljubav prema filmskom stvaralaštvu. Secret Honor je sigurno jedan od najboljih američkih filmova 1980-ih, s Philipom Bakerom Hallom kao Richardom Nixonom.

Četvrti period dolazi početkom 90-ih kad se vratio u Ameriku iz Pariza, gdje je živio neko vrijeme. Tada mu je na stol stigao scenarij za koji je bio stvoren – The Player (1992), priča koja je udarala Hollywood tamo gdje treba. Film počinje antologijskom osmominutnom kadar-scenom u maniri Orsona Wellesa koja je možda i primjer najbolje mizanscenske dinamičnosti u povijesti filma, a ovaj metafilmski pogled iznutra priskrbio mu je Zlatnu palmu u Cannesu. Iduće godine snima svoj glasoviti film Short Cuts, mozaik kratkih priča Raymonda Carvera kojim je potvrdio svoje umijeće profiliranja mnoštva likova, te kojim se vratio u A ligu američkog filma. Unatoč srčanim tegobama koje su uslijedile, nastavio je snimati svojim tempom, a iz perioda kasnih 90-ih/ranih 2000-ih valja spomenuti Kansas City kojim se prisjetio svog odrastanja u tom gradu te Gosford Park u kojem je na svoj način obradio klasičnu whodunit priču te se naklonio Renoirovu filmu Pravila igre uspješno citirajući neka višeplanska rješenja iz tog filma. Akademija ga je 2006. odlučila nagraditi Oscarom za životno djelo, a iste godine je i umro… kako drukčije nego planirajući svoj novi film. To bi mu bio 40., ali ga nikad nije doživio.

3

Na brojne upite mrzi li Ameriku, odgovarao je da je ne mrzi, već je samo portretira kroz svoje oči, što je legitimno pravo svakog umjetnika. Filmove je shvaćao kao zajednički umjetnički projekt u kojem sudjeluju svi prisutni, a posebno je mario oko glumaca koje je smatrao ključnim umjetničkim segmentom filma.

Za razliku od Altmanova opusa, sam dokumentarac Altman ne zaslužuje hvalospjeve budući da se radi o generičnom dokumentarističkom portretu jednog umjetnika gdje sam redatelj jedva analizira i objašnjava svoju inspiraciju Altmanovim filmovima. Ipak, ovaj pomalo suhoparni kolaž ostaje dobra preporuka i poticaj svima koji još nisu upoznati s opusom ovog velikana postklasičnog filma.

Leave a Reply

Your email address will not be published.